Deseti ciklus - Četvrti dan

V Rise of the nation

Vilenjaci organizuju čvrstu strukturu vlasti, formiraju borbene grupe, radne grupe, postepeno se potpuno militarizuju. Unapređuju svoju proizvodnju i počinju da formiraju veliku manufakturu i magijsku proizvodnju. Počinje kovanje plana koji će očistiti svet od nižih bića i efikasno ih ukloniti. Nastaju radni logori, projekti magijske kastracije i formiranje robovskih armija. Na razne bizarne načine vilenjaci se pripremaju za svetski rat.

VI Blitzkrieg

Vilenjaci opremljeni dobijaju srednjevekovnu vojsku opremljenu modernim komunikacijama, opremljenu sredstvima predvidjanja. Počinju ozbiljne diplomatske pretnje. Ljudi ne uzimaju ozbiljno vilin carstvo, pa vilenjaci prave masakr nad orcima kao malu demonstraciju svoje moći. Kreću da pripajaju jedno po jedno kraljevstvo i da sprovode svoje planove. Kao što se danas grade putevi, tako se masovno grade šume, horda druida ohrabruje magijom semenje da raste i tako se dobija šuma koja je vilenjacima i autoput i štit. Svest o promeni polako počinje da plaši ljude.

VII Pogrom

Slobnodi svet je opasno nagrižen. Vilenjaci zauzimaju veliku teritoriju. Niz bitaka. Počinje progon half-elfa. Vilenjaci su sve opsednutiji svojim mračnim planovima. Ponovo se nakratko javlja dilema da li je dobro sve to što rade, ali veoma kratko traje i završava se zaključkom da su oni sugurno na strani dobra. Sposobni da prelaze velike distance veoma brzo, vilenjaci dostižu granice poznate ekumene. Pokoravaju im se čak i divlja plemena koja žive izvan civilizacije.

VIII Alliance

Teritorija ljudi se smanjila, počinje rad na kontrateži. Čovečanstvo uspeva da prizove prvog avatara. Ljudi su oduševljen i polako se udružuju da bi mogli da ostvare tako ambiciozne projekte kao što su masovna žrtvovanja potrebna za prizivanje avatara. Sukob između avatara i vilenjaka donosi zarez u ratovanju, ali uskoro vilenjaci pobeđuju avatara i nastavljaju svoj pohod. Očajni, ljudi stupaju u kontakt sa patuljcima i mole ih da im ustupe svoju tehnologiju, vatreno oružje i slično. Patuljci gube bitke i pristaju pod nekim sumanutim uslovima. Ljudi i ptauljci zajedno gube bitke, i shvataju da su im potrebni orci

IX Elf Viktor

Orci su u rasulu i nerado prihvataju predloge ljudi i patuljaka, ali ipak pristaju da se pridruže nestabilnom savezu. Počinju velike ofanzive koje za trenutak zaustave vilenjačku armiju. Napredovanje vilenjaka je usporeno, ali i dalje ne gube bitke. Vilenjaci sada kontrolišu gotovo ceo svet i žale se kako je ružan i neuređen. Sve glasniji postaju povici da nema vremena za čekanje i kako tu gamad treba istrebiti, ali je obim poslova toliko proastao da vilenjaci ne mogu da ih sami obavljaju, od proizvodnje lembasa do izrade strelica. Sprema se odlučujuća bitka između poslednjih krpica saveza i vilin armade

X Dark Elf

Baš kad je ogromna amrija vilenjaka krenula na poslednje uporište, dešava se nešto što zaustavlja stvar. Nepoznata sila iskrcala se na obalama i pali sve pred sobom. Vilenjaci kreću u obračun sa novim napadačima, a ljudi patuljci i orci (PA-LJU-OR ili PALJA) oprezno posmatraju o čemu se tu zapravo radi. To su dark elfi koji što dublje prodiru u kopno, shvataju da se slažu sa načinom na koji elfi rade stvari. Nastaje velika dilema, da li se ratovati sa worthy opponentes ili će ipak na delo stupiti osveta. Prelako je samo zgaziti krpice ljudi i patuljaka, ali postavlja se pitanje zašto bi se sukobiti? U toj neverici i nesuglasici, knjiga se i završava.

Deseti ciklus - Treći dan

1. Vilenjaci žive u šumicama, njihovo milenijumsko carstvo opada

2. U grčevitoj trci da pronađu način da se odupru, pronalaze Vezu Sa Autorom

3. Dok se u vilin-carstvu vodi debata, grupa vilin-odmetnika prekida Vezu

4. Vilenjaci konačno kapiraju da mogu da iskoriste svoje prednosti

5. Formira se moćna naci-elf nacija koja jača pred nosom ljudi, orkova i patuljaka

6. Vilenjaci demonstriraju svoju moći, ostali narodi počinju da ih se plaše

7. Horde naci-elfova marširaju preko celog sveta i proganjaju half-elfe

8. Ljudi, orci i patuljci stupaju u nestabilnu koaliciju protiv vilenjaka

9. Vilenjaci zauzimaju veći deo poznatog sveta i nerviraju se što je tako ružan

10. Preko mora dolazi imperija tamnih vilenjaka koji su potpuno zbunjeni i ne znaju šta da rade

I Elf carstvo

U jednom dalekom svetu, negde u multiverzumu, zauvek okovani kvazifeudalnom tehnologijom žive ljudi, vilenjaci, orci, patuljci i ostale rase. Magija je čudesna i čudotvorna, a prvi su je izučili vilenjaci, najstarija i najmudrija od svih rasa. Orci su razjedinjeni i nedisciplinovani, inače bi odavno preplavili svet. Patuljci su sve mrzovoljniji i više zainteresovani za tajne ekonomije nego za rudarstvo. Ljudska kraljevstva su mlada i puna poleta, naginju ka tehnologiji i teologiji. Vilenjaci gube šumu pred naseobinama ljudi, ali u svojoj mudrosti oni su pacifisti i popuštaju. Dugoveki i odani lenjosti, posvećeni svojim umetnostima, zapadaju u dekadenciju. Kad ljudska kraljevstva preotmu veliki komad šume, izbegli vilenjaci dolaze na Dvor da traže rešenje. Svi zaključuju da je prevršila dara meru i da je vreme da se vilenjaci aktiviraju.

II Trka u naoružanju

Vilenjaci počinju da pokušavaju da kontaktiraju svoje drevne bogove, ali to im ne uspeva. Čarobnjaci pokušavaju da pronađu nešto korisno u drevnim tomovima vilin-magija, ali nalaze samo nejasne naznake. Angažuju se i vilin bića, bude duhovi šume, ali sve to nije dovoljno za ozbiljno odupiranje ljudima. Vilenjaci nemaju armiju, nemaju regrute, samo drevne oficire koji se sećaju kako je to nekada bilo. Vilenjacima nedostaje nešto. Kovačnice prave najfinije mačeve, prave se najbolje strele i lukovi, ali iz nekog razloga ne uspevaju da dobiju masovnost koja im treba. Čarke između ljudi i vilenjaka dovode do novih izbleglica, novih ustupaka koje vilenjaci moraju da učine. Očajni, vilenjaci se pitaju da li da otključaju drevne tajne iz dubina. Avaj, sve drevne odaje su prazne, u njima samo prašina ili sparušeni i sasušeni odavno skamenjeni demoni. Ipak, jedna mala kutijica krije tajnu. Grupa vilin avanturista pronalazi Vezu Sa Autorom.

III Kriza

Tajna Veze se prenosi na dvor. Okuplja se veliki vilin savet ali nisu sigurni šta tačno Veza podrazumeva. Rasplamsava se i žestoka debata oko etičnosti otključavanja tajne. Možda je tajna sa namerom zaključana. Da li mogu biti sigurni da se ta tajna neće obiti vilenjacima o glavu? Poteže se pitanje teologije, da li je moguće da će vilenjaci morati da stanu na stranu između bezbožnih orkova i teologijom opsednutih ljudi. Da li će tajna otkriti neki pad vilenjaka ka instinktu ili zastranjivanje ka ideologiji? Debata se širi izvan granica dvorca, vilenjački narod postaje zabrinut. Pojavljuje se vođa koji regrutuje avanturiste i nezadovoljne vilenjake i odlučuju da ipak otvore tajnu i Prekinu Vezu. To i učine.

IV Vilin društvo se menja

Vilenjaci postaju oslobođeni, strast počinje da kulja. Sve su fokusiraniji i zainteresovaniji. Neumorno rade, koriste svoje sposobnosti i oslobađaju ogromnu količinu vremena i volje. Počinju da slave volju, dolaze do značenja reči cilj. Idealizuju cilj i sprovode ga zdušno. Postepeno se formira ideja o superiornosti i o uzvišenosti cilja. Nastaju istovremeni proboji u svemu osim u umetnosti. Formira se jezgro koje diktira Pravac do Cilja. Čarke najavulju preokret, tu i tamo vilenjaci pobeđuju. Pojavljuje se surovost, ali proračunata do maksimuma. Cilj opravdava sredstva. Etički raspoloženi bi da debatuju o tome, ali se svi slažu da je red, poredak i lepota vrednost koju treba očuvati.

V Rise of the nation

Deseti ciklus - Drugi dan

Ustao sam iz kreveta. Istegnuo sam se i preseklo me, baš ispod srca. Udahnuo sam duboko i osetio tugu koja se nataložila na dnu pluća. Doručkovao sam i otišao kod doktora. Stigao sam baš u vreme kad je jedna smena na poslu, a druga samo što nije krenula. Zato nije bilo gužve i ljubazna sestra me je odmah uvela u ordinaciju.

- U čemu je problem? – pitao me je matori doktor. Oklevao sam da kažem, doca je delovao previše zainteresovan za moj bol. Kao trovač koji proverava kako sam danas da bi znao da li doza toksina deluje.

- Osećam bolove, tu i tu. – kazao sam promuklim glasom.

- Da vas poslušam. – reče doktor. Pokazao mi je da zavrnem košulju i spremio je stetoskop. Slušalica je bila hladna. Naredio mi je da dišem duboko. Još dublje.

- Ne čujem srce. Dajte ruku. – doca je počeo da gnjavi moj zglob i pritiska tetive. Nervozno me je povukao za lakat. Prilepio je svoje hladne prste na moj vrat. Zatim je tražio od mene da skinem pantalone. Pogledao sam ga upitno.

- Ne mogu da vam pronađem puls. – doktor je već počeo da se nervira. Poslao me je na skener. Ljubazna sestra mi je objasnila koliko će to da me košta i nežno me sprovela do čuda savremene medicine. Za tili čas, snimci su bili gotovi.

- Da. Sada je jasno. – promrmlja doktor zamišljeno – Vi uopšte nemate unutrašnje organe.

- E svašta...

Deseti ciklus - Prvi dan

- Sledećiii!

- Dobar dan

- Izvolite. Na šta se žalite?

- Ponajviše na tugu. Sliva se u moja pluća i taloži. Osećam bol u grudima.

- Podignite košulju da vas poslušam...

- Ovako?

- Hm... ne čujem ništa. Dajte mi ruku... Pa vi, čoveče, nemate puls!

- Kako?

- Srce vam ne kuca, nemate puls, vi ste mrtvi!

- Gospodine, molim vas, kako onda razgovaramo ako sam mrtav?

- Dajte mi vaše snimke

- Izvolite

- Da, sada je jasno. Vi nemate unutrašnje organe.

- E, svašta!

Sume Bosanske - Moja prva pripovetka

Oduvek sam voleo šumu. Ništa čudno za seljačko dete. Najviše sam voleo da se popnem na brdo iznad naše kuće. Pogled je bio božanstven. Na zapadnoj strani video se klanac kroz koji je vodio put do Sedam zaselaka. Ja sam taj prevoj zvao Džinova plećka, zbog toga što su mi strmine ličile na ramena kakvog diva. Na istočnoj strani videla se reka Drina i njena široka okuka u obliku krastavca. Na jugu su se prostirala gusto pošumljena brda i onaj ćelavi deo koji smo zvali Kumova kesa. Zemlja je bila crna, a trava se nikada nije vratila, e toliko je gorelo.

Ratovi su besneli po celom svetu, gradovi su bili zagađeni ili sravnjeni sa zemljom. Mi smo živeli izolovano, zaštićeni divljom prirodom i nepristupačnom planinom. Svi su žitelji Sedam zaselaka sa uzdahom gledali u crnu ledinu Kumove kese kao u opomenu. Na severu je ležala velika dolina iznad koje se večito povijala magla. Slutili smo da je to još strašnija posledica rata, i ta magluština i pustoš gradića kojeg je prekrivala. Pa opet, dolina je bila tabu, tamo se niko nije usuđivao, a preko Kumove kese se dolazilo do Tunela i barikada. Stalajko se tuda šunjao sa svojim patrolama. On je bio najimućniji čovek u okolini. Svima je zapovedao i u svačiji posao se mešao. Najavio se da će danas doći na naše imanje, da opet gnjavi oca. Stalno je dolazio da objašnjava šta je preduzeo i koji su planovi milicije Sedam zaselaka. Jednom je došao sa idejom da Kumovu kesu i okoliš treba ponovo zapaliti. Pogan je čovek bio taj Stalajko.

Još jednom sam pogledao ceo krajolik, žvaknuo sam parčence suvog mesa i spremio se da krenem kući. Previše sam bio odsutan. Zaneo sam se kao i obično. Toliko volim da lutam šumom da me ponekad u planini uhvati mrak. Vratim se kući tek iza ponoći, a majka me dočeka u suzama. Brine se da nisam pao sa nekog kamena, znate već kakve su majke. Želeo sam da se vratim ranije, ne samo zbog mati, već i zbog oca. Već godinama su ga mučile rane zadobijene u ratovima. Počeo je da se gubi, pre dve ili tri godine. Jedne večeri je uzeo kaput i pošao u dolinu. Seo je na traktor i zamalo se nije strmeknuo niz padinu. Sestra i ja smo ga vratili nazad, a Mitrak nam je pomogao da izvučemo traktor. Pokušao sam da Stalajku dam do znanja da više ne dolazi, ali on nije odustajao.

Skočio sam sa Mačkovog kamena na mekano lišće i pokliznuo se! Pao sam nezgodno i udario u davno oboreno stablo. Lakat sam zario u one žute pečurke što rastu po drveću. Udarac je ublažila sunđerasta masa, nalik na sveže mekike. Smešno mi je bilo kako sam ležao nezgodno iskrenut, a rukav mi zapeo za granu drveta tako da nisam mogao odmah da ustanem. Potegao sam nož i rascepio rukav. Čelik je lako prošao kroz tkaninu i mahovinu. Oštrica se presvukla zelenkastom skramom. Već u sledećem trenutku pomislio sam na majku i kao da sam video kako na astal stavlja čokanje sa rakijom, pa sam nastavio dalje da se spuštam niz kosinu. Nisam voleo da oca ostavim nasamo sa Stalajkom. Taj nikad nije znao kad da stane i nije mario za našu nevolju. Posle onog traktorisanja, otac je sve manje bio sa nama. Ćutao bi danima i povremeno se osmehnuo majci. Nju je mnogo voleo, ali ni njoj nije više hteo da se obraća. Vremenom je prestao i da se kreće. Iznosio sam ga na trem. Provodio je dane gledajući u maglu kako se povija dolinom. Ako je i reč katkad izgovorio, obraćao se toj izmaglici. Šaputao joj je nešto važno, nešto iz prošlosti.

Prošao sam onu lakat krivinu pre stare pilane. Od drvare više ništa nije ostalo, samo ogoljena stabla i sedam nakrivljenih odžaka. Bio sam blizu kuće, ali tek kad sam zastao shvatio sam koliko sam se zadihao. Milo mi beše u grudima kad sam sišao do šumarske postaje. Izvadih iz džepa poslednju paklicu cigara. Razbucao sam omot, iščupao jedan cigar i zateturao se ka naslaganim deblima. Mnogo sam voleo drvo i drveće. Čak mi je i guljena bukovina mamila osmeh na lice. Prišao sam oblicama, koje su ležale tu još od ko zna kada. Sagnuo sam se i zgrabio punu šaku piljevine, zlatne, gusto uvijene kao devojačke lokne. Hteo sam da prisednem, pa sam se odvažio da uđem u jednu od šumarskih baraka. Uhvatio sam se za kvaku i virnuo kroz prljavo staklo prozora. Nije mi bilo lako, mrak je bio unutra. Tama napuštene barake mi se učinila sablasna, kao iz strašnih priča. Mašta mi je radila ludački, strašljivo sam otvorio vrata. Tek kad sam ušao nekoliko stopa, bojazan me napustila. Pronašao sam u uglu jednu staru fotelju. To je bila niska trula plišana stolica na metalnom tronošcu. Tek kad sam se spustio u nju, osetio sam kako mi umor curi iz svake koščice. Izuo sam cipele i stavio ih na sto. Zapalio sam cigaru i zagledao se u prašnjavo okno. Plavičasti dim se penjao u vis i mešao sa česticama prašine koje su svetlucale naspram večernjeg sunca. Sedeo sam tu za jedno trajanje cigare. Video sam ružičaste oblake koji su najavljivali sumrak. Mitrak i Pavleša su me često zvali da zanoćim kod njih ako se zadržim u šumi, ali hteo sam da se vratim kući. Stalajko nije mario što ga moj otac ne zarezuje. Bio je uporan, dolazio je pričao mu kojekakve gluposti. Verovatno je mislio da će rečima postići neko čudo. Moj otac je praktično odrastao u vojničkim čizmama i bio je oficir u vreme kineske invazije. Znao sam ja šta Stalajko stvarno hoće. Želeo je da otac ponovo obuče uniformu i pridruži se njegovim čaušima. Istovremeno, i na sestru je bacio oko. Hvalio se da će jednog proleća okupiti svirače i isprositi je. Mitrak je bio za to da ga sačekamo posle slave i dok je pijan, dobro ga izbubecamo.

Baš kad sam ustao da krenem, počela je da pada kiša. Sitne kapi na prašnjavom prozoru bile su slične suzama na dečijem licu. Nisam imao kabanicu ni kapuljaču. Napuštena pilana više nije delovala sablasno. Kiša je kvasila ogoljene oblice i davala im neki romantični sjaj. Prošao sam pored jednog debla. U barici vode video sam svoje nasmejano lice. Stavio sam ruku na vlažno drvo. Uvek sam tako milovao biljke, i stabla u šumi i nežne listove iz moje bašte. Zato nisam mogao da se okomim na Stalajka kao što je Mitrak hteo. To što sam bio vazda nabusit i nosio pušku, sve je to bila gluma. Ne volim oružje i svo to šunjanje i gerilu što ih je okupljao Stalajko. Zato sam požurio da se što pre vratim. Hteo sam da ga sprečim koliko god mogu da pljuje svoj otrov mome ocu u lice.

Kad sam već bio iznad našeg imanja, Stalajko je tek uparkiravao svoj traktor, da ga smesti tik pored našeg. Znači izbauljao sam iz šume baš na vreme. Mati je stavljala šareni podmetač na stolić, a sestra je donosila čokanje za rakiju. Otac je kao i uvek, sedeo na tremu i čežnjivo gledao u maglu.

Pozdravio sam Stalajka. Seli smo uz stočić i srkutali rakiju. On je isprva ćutao. Samo je povremeno šištao od naše jake prepečenice. Kad je konačno progovorio, činilo mi se da nikada neće prestati. Pričao je da je pre neki dan opet video tragove točkova. Ponovo se spustio dole do Tunela i sa svojim momcima postavio upozorenja o radijaciji, bolesti i nagaznim minama. Organizovao je i stražu kod brane i prilaznog puta. Laprdao je kako se plaši da je možda počeo novi prodor Kineza na Balkan i kako se boji da će nas ovaj put izbeglice pronaći. Stalajko se najviše na svetu plašio da će nas neko iz spoljneg sveta otkriti, da će se gomila sveta sjatiti i naseliti na našoj planini. Zbogom onda i šumama i rekama i netaknutoj prirodi koja nas je skrivala. I ja sam bio za to da niko ne dolazi u naš kraj i da nas lepo svi zaobiđu i ostave na miru, ali sam isto tako predosećao da se bliži kraj doba nevinosti za naših Sedam zaselaka. Krali smo život, sisali prošlost. Nismo stvarali ništa novo. Bilo je samo pitanje dana kada će zalihe presušiti i kada ćemo početi da uništavamo planinu koja nas je i održala.

U ovom trenutku meni je bilo važnije da nas Stalajko ostavi na miru. Za mene je on predstavljao mnogo stvarniju opasnost od nekih tamo Kineza, izbeglica i stranih ratova. Duša me je bolela zbog oca. Njegovo biće kao da je sve manje prebivalo u tom slomljenom telu. Lutao je dalekim putevima svoje prošlosti, u mislima se borio sa neprozirnom maglom. Dole je bio grad u kome je živeo i radio, gradeći svetliju budućnost u koju nikad nije prestao da veruje. Pa neka onda, nek nas pronađu, nastane se na planini, proglase karantin. Poželeo sam da se u inat Stalajku još jednom spustim u dolinu sa ocem, makar nas proguta magla, kao što je ispod svog vela držala ceo grad.

Ustao sam pre svitanja. Sunce se još nije videlo. Svetlost je dolazila od blještavo belih oblaka i nežnog plavetnila neba. Pažljivo sam se izvukao iz kreveta, da ne probudim majku i sestru. Oca ništa nije moglo da prene iz sna. On se budio u podne, kao navijen. Zato sam požurio, da se vratim pre nego što sunce pređe zenit. Nasuo sam vodu u lavor iz velikog bureta i postavio očevu stolicu na trem. Puška je stajala u uglu, ali nisam hteo da je nosim. Biću nervozan dok budem prelazio Kumovu kesu, a dole kod Tunela ću verovatno biti van sebe. Čovek ne treba da nosi oružje kad je uznemiren, tako me je otac učio. Prošao sam pored njegove slike na zidu. Brkati oficir, prav kao strela, komično ozbiljan. Izašao sam iz kuće, seo na panj i zapalio cigaru. Piljevina je mirisala kiselkasto, što znači da je sinoć padalo nezdravo. Brda na zapadu bila su crna kao ugljen, kao iscrtana linija naspram neba. Obišao sam traktor i džip, kiša je progrizla kroz farbu. Vozila su ličila na boginjavu decu. Moraću to da sredim, pomislio sam milujući haubu. Uh, volim naš traktor. A više ih ne proizvode. Kako bi? Odavno su zatvorene sve fabrike i radionice. Uzeću šmirglu i udariti još jednu ruku farbe. Odlagao sam te sitne obaveze iz nedelje u nedelju, a bližio se dan kad sam obećao Mitraku da ćemo da kosimo. Krenuo sam pešice, a tako bi slatko seo na traktorče i spustio se njime do Tunela. Ali ne smem da ga teram preko Kumove kese. To je bila crna fleka, ukleto parče planine. Čitav krajolik je bio spaljen. Uništen zauvek. Zemlja je bila jalova, razrovana kraterima i zagađena otrovima. Za nas iz Sedam Zaselaka, taj deo planine je bio surova opomena. Nisam mogao da zamislim spoljni svet i bilo mi je teško da predstavim u svojoj glavi gradove koje mi je otac opisivao. Ali kad vidim Kumovu kesu, jasno mi je da se moramo kloniti stranaca. Stalajko je pominjao tragove, pa sam hteo da siđem do ceste i sam se uverim. On je bio jedan matori paranoik, ali strepio sam da je ovaj put u pravu. Bližila se zima, možda je neko tražio zimovnik ili sklonište. Šta ako bi nas otkrili? Došli bi na planinu, upravljali i komandovali, razorili ovu oazu. Te misli me uvek uznemire. Bio sam raspet između gađenja spram Stalajkove časnohlepnosti i duboke zabrinutosti za Sedam Zaselaka. Ne znam šta bih radio da ugledam strance. Pribojavao sam se njihovih molećivih pogleda. Šta ako me bude povuklo da ih primim, da im ublažim patnju? Posledice nuklearnih udara i ratova, ubijale su ljude. Na neki način, i moj otac je patio od toga. Priroda nam je podarila zdravlje, ali sam osećao da nemamo prava da planinu zadržimo samo za sebe. To što smo sami i nezavisni, bila je neobjašnjiva slučajnost. A opet, ljudi su se vazda sukobljavali. Plašio sam se susreta sa spoljnim svetom. Ja sam odrastao sa predmetima i ljudima iz te prošlosti. Ja sam bio deo tog stranog sveta, moj otac je njegov deo, kao i moj traktor. Kroz pušku koju sam nosio u lov, spoljni svet me je opominjao da i u meni čuči ubica.

Smirio sam se tek kad sam zašao u šumu. Tiho zujanje insekata i marljivo kuckanje detlića rasteralo je moje crne misli. Jutarnji povetarac je njihao grane. Na mene su padale teške kapi. Činilo mi se kao da breze plaču. Naravno, bila je to samo sveža rosa sa krošnji. Udahnuo sam sladak miris smole iz jelovine. Približio sam se ivici šume. Ispred mene se ukazala senka Kumove kese. Zastao sam za trenutak i nervozno cupkao. Sve bih dao samo da ne moram da pređem preko izgorele uvale. Jedno je bilo posmatrati to parče zacrnjenog tla sa vrha čuke iznad kuće. Sasvim drugo je bilo pregaziti ugljenisanu poljanu. Na licu planine, Kumova kesa je bila kužni plik. Kao da su brdo raskopali prsti obesnog džina. Na pojedinim mestima dim se još uvek pušio iz vrtača. Nije bilo ničega osim rastopljenog kamena i metalnih ostataka smrtonosnih projektila. Ni buba, ni lišaja, ničeg živog nije bilo. Stavio sam na lice filter koji štiti pluća od fine gareži koja će se podići kad prođem pepeljastim predelom. Pronašao sam poznatu stazu i požurio da se što pre spustim u dolinu. Znao sam da je miris paljevine samo u mojoj glavi. Vatre koje su ovde gorele, odavno su ugašene, ostao je samo fantom paklenog zadaha koji mi je bio u nosu. Grlo mi se sušilo. Stalajko mora da je mnogo lud kad se šetka ovuda. Pogledom sam tražio šumu. Da li da ipak zaošijam i prođem dužim putem? Da sam pošao okolo, bio bih u zagrljaju drveća, ali do asfalta bih stigao tek u podne. Opsovah u sebi i odvažih se da nastavim dalje. Grabio sam krupnim koracima, da što pre prođem. Poslednjih nekoliko stotina metara, trčao sam kao da me gone vuci. Preskočio sam vododerinu. Na potoku sam se umio hladnom vodom od koje trnu zubi. Obrisao sam ruke o mirisnu mahovinu. Preko proplanka su se vijali beli leptirići kupusari. Kumova kesa me je podsetila da se tamo negde još uvek puca, da nema čiste vode i da ljudi umiru od boleština, skriveni u ruševinama bunkera.

Sjurio sam se do brega iz koga je izlazio Tunel. Zagrlio sam jednu jasiku i mašio se za džep. Zaboravio sam da ponesem cigare, pronašao sam samo muštiklu. Grickao sam drveni cigaršpic i dovukao se do vrha. Video sam parče ceste koja se kao jezik pružala iz tunelskog grotla. Napred je bila barikada improvizovana od razvaljenih betonskih blokova iz kojih je štrčala armatura. Sa obe strane nalazili su se ruševni bunkeri. Izgledali su kao oglodani. Još jednom sam dobro osmotrio horizont. Moguće je da neko posmatra, morao sam da budem oprezan. Kad sam se uverio da nikog nema, spustio sam se do ulaza u Tunel. Sa oguljene metalne table kezila su se upozorenja. Preteći simboli crne boje vrištali su sa crne pozadine. Opasnost radijacija! Opreznost! Minsko polje! Kontaminirana zona! Table je postavio Stalajko, da zaplaši uljeze. Iz bunkera je zaudaralo na govna. Valjda je i to bio deo trika, šta li? Ugladao sam zamke u šikari. U jednoj od njih koprcao se gušter. Izvadio sam nož i rasturio sam zamke. Srećom gušter je bio još uvek živ i šmugnuo je u žbunje.

Znao sam da ću morati da pređem barikadu i potražim tragove koje je Stalajko pominjao. Nikako da se nateram. Lakše bi mi bilo da se suočim sa ranjenim medvedom, a opet, ne mogu da kažem da me nešto nije vuklo na drugu stranu. Pored svih mera predostrožnosti, imao sam osećaj da će se nešto dogoditi. Prišunjao sam se zidu. Sa druge strane se nalazio svet, meni potpuno stran. Izvukao sam se kroz jednu pukotinu i prešao na drugu stranu. Smesta sam sišao sa asfalta, kao da je vreo i prešao na škrofulozne čuperke požutele trave. Spustio sam se nekoliko koraka niz drum i ugledao trag. Nije bio bogzna šta, šara od automobilske gume otisnuta u skorenom blatu. Nešo me privuklo da mu priđem, nisam više doživljavao cestu kao ukletu.

Ovde su bili ljudi!

Ovo je bilo nešto najluđe što mi se u životu dogodilo. U tom trenutku mi se činilo da prelazim iz ove stvarnosti u veliki san. Dahtao sam i znojio se kao prase. Posle vremena nereda i ratova, ljudi su se raspršili. Mnogo je bilo smrti na sve strane. Oni koji su se povukli u Sedam Zaselaka izdržali su sve bure tog strašnog vremena gladi. Ja sam odrastao u izolovanom svetu koji je bio na razmeđu starog i nekog novog koji se još nije nazirao. Srce mi se steglo. Tragovi, izbeglice, opasnost, sve je prestalo da bude samo Stalajkovo laprdanje, jer neko je došao do ovde. Tu je okrenuo svoj džip. Verovatno je i on bio uzbuđen. Maštao je da će sresti neke druge ljude. Nadao se da će pronaći kutak za sebe. A onda je zaplakao. Kraj je puta, nema dalje. Planina neće da ga primi u svoja nedra. Mogao sam da vidim njegovu ruku na volanu, ruku drugog ljudskog bića, ruku koja je možda prekrivena krastama. Bolestan je, kosa mu opada. Možda je to bio vojnik koji je dvogledom osmatrao Tunel? Možda naučnik u zaštitnom odelu, javlja radiom da se put ovde završava? Možda je to bio Kinez? Konvoj izbeglica? Možda im se nije svidela panorama našeg Tunela i upozorenja o smrti? Stalajko nije mogao to da shvati. Samim tim što smo preživeli, što smo se održali, što smo očuvali planinu, dugovali smo nešto ljudima koji dolaze iz opustošenog sveta. Veliki okean čovečanstva sveo se na plićak. Hteli mi to da priznamo ili ne, ovaj trag su ostavila naša braća. Nismo više mogli da se krijemo iza lažnih ograda, došlo je vreme da Sedam zaselaka preskoči jarak svoje lažne tvrđave i upozna stvarnost.

Osetio sam da me usamljenost pritiska.

Učinilo mi se da čujem neki zvuk, kao krkljanje ili brundanje motora. Kao da mogu da nanjušim miris benzina. Činilo mi se da me neko posmatra. Šta ako zaključe da iza barikada žive ljudi? Sad kada su me videli, doći će helikopterima! Znao sam da nas love, da žele da dođu na našu planinu, probiju zid, raščerupaju nas kao kutiju od pokona. Nećemo moći večito da varamo, doći ćemo do tačke kada ćemo morati da se suočimo. U tom trenutku neće biti važno ko je pritisnuo dugme. Doći će i zatrovati potoke, iskrčiti šumu. Poubijaće životinje i trampiti otpatke svoje civilizacije za šaku brašna. Bili su nam na tragu, došli su veoma, veoma blizu.

Potrčao sam ka barikadi koliko me noge nose. Podvukao sam se pod pukotinu u betonu, a komad metala mi je razderao gunj. Ustrčao sam uz Tunel i zaustavio sam se tek u kraj potoka. Obgrlio sam prvo stablo. Poljubio sam nežno koru drveta. Tek kad je srce prestalo da mi divljački tuče, izvukao sam se iz bukvinog zagrljaja. Seo sam na stenu prekrivenu hrapavim lišajevima. Kos je pevao u žbunju. Sunce je već upeklo. Maslačak je plutao na vetru. Paperjasta belina pala je na vodu. U vazduhu je bio miris jasmina i hajdučke trave. Oblaci su se lenjo vukli nebom. Iz stene je izbijala svežina. Oteo mi se dugačak uzdah.

Misao je čučala u meni kao prepelica u travi. Nisam mogao ni da je nanjušim. Stalajkova ambicija je bila strah. Sad sam to znao zasigurno. Bio je spreman da pošalje Sedam zaselaka u smrt, samo da bi umirio tu muku u sebi. To je sablasna tiranija uvijena u priču o zavođenju reda i odbrani naše planine. Stalajko je strepeo od invazije ratnih gospodara. Ali sve je to crkla krava, imitacija života. Taj isti svet koga se on plašio, počeo je da odbrojava dane našeg postojanja. Pitanje je bilo da li će se spirala našeg života umotati u sebe i iščeznuti. Ili će se razvijati, uvek ka spolja, uvek ka drugima. Trag sa ceste ispred Tunela mi se vratio u dušu i doneo oslobođenje jednog krika koji je bio prigušen. Nisam osećao umor iako su mi obrazi goreli.

Protiv Stalajka se nije moglo oružjem. Da obilazim seljane i ubeđujem ih da se okrenu protiv glavnog bogataša od koga su svi zavisili ili bar zazirali? Osim Pavleše i Mitraka niko iz svih Sedam Zaselaka ne bih stao na moju stranu. Mogao sam i da napustim planinu i uputim se sa ocem na traktoru pravo u maglu. Ali neću to uraditi. Posle ratova, sve se svelo na male brojeve. Ako ikada bude sastavljena istorija ovog vremena, ona će biti napisana o životu jednog sela, putu jednog karavana, nadi jednog čoveka.

Svakog jutra, preskakaću barikadu i motriću na cestu. Osluškivaću pažljivo ne bih li čuo slatki zvuk motora. Rušiću Stalajkove skaredne znake upozorenja i vežbati osmeh za strance. Kroz čitavo moje biće prolaziće trnci uzbuđenja. Živeću od čežnje za prvim susretom i radiću za to da kada se oni pojave, sa planine dobiju utočište i ljubav. Sigurno će neko doći. Naseliće se tu na onom brdu kod silosa. Objasniće nam da nisu došli da nas oteraju ili opljačkaju. Ja ću leteti tamo-amo kao svitac na livadi i prevoditi strahove Sedam Zaselaka u nadu za strance. Biće tu i jedna devojka kestenjaste kose. Isprva će se ponašati suzdržano, ali kasnije ćemo se upoznati bolje i zavoleti. Vremenom, seljani i pridošlice će zajedno početi da pletu novu priču. Neće to biti lagodan život. Trebaće nam svima mnogo hrabrosti da izdržimo svoje užase i prođemo ponovo čitav spiralni tok straha, predrasude, popuštanja, zbližavanja, ushićenja, zavisti, pa opet straha. Moraćemo da zajedno iskapimo mnogo rakije i mnogo puta gibanicom umastimo bradu. Tako će Stalajko biti zaista poražen. Jedino tako će Sedam Zaselaka moći da nastavi da uživa blagodeti prirode, bez gorkog osećanja da sebično sisamo dar koji pripada svima, ma koje rase bili.

U samo jednom pogedu na bivši raketni silos, video sam se to, i budućnost moga sela i moju buduću dragu

Deveti ciklus - Trideseti dan

Moram da gledam u struk trave. Mogu i da ga opišem. To je tanka stabljika, široka pola nokta. Ima četiri vlati koje se sužavaju iz korena ka vrhu, poput oštrice rapira. Listovi su hrapavi, ali su ivice glatke. Ispod je mahovina, sitno kovrdžasta kao očice najfinije čipke. Na kamenu je lišaj, skoro sasušen, bolesno zelen. Ne smem ni da trepnem. Dokle god gledam ovo parče tla, ono će postojati. Čim okrenem glavu, verovatnoća postoji da će i busen i kamen i pesak nestati u kovitlacu boja i oblika.

Molim se Gospodarima da gledaju u mene. Kao što ja svedočim stručku trave, oni potvrđuju moje postojanje. Bez njih i ja bih se u čas pretvorio u nešto drugo.

Glava me boli, a oči mi suze. To je dobro. Krupne kapljice hrane moju biljku. Primi li se, pored ću zasaditi još jedan komad mahovine i na njemu novu travku. Onda će moći jedna drugoj da pomognu i možda će se pojaviti kakva bubica da im pravi društvo dok glocka lišaj.

- Rasti, rasti, rasti....

Deveti ciklus - Dvadeset i deveti dan

Stigao sam kući zadihan i znojav. Majka i sestra su već iznele oca na trem. Sedeo je na suncu srećan kao gušter i spremao se za svoj razgovor sa maglom. Ušao sam u kuću i ostavio ranac. Odlučio sam da je vreme da se prekine moj muk. Vreme je da se usprotivim toj Stalajkovoj sablasti. Uzeo sam pušku i čuturicu. Krenuću desnom stranom. Jeste prisoje, ali ću brže proći do Obadova doline, gde se nalazilo Stalajkovo imanje. Put kroz Džinovu plećku je prijatniji. Osojnom stranom pa na prevoj, to je lepota jedna. No, želeo sam da što pre stignem, pa sam udario strminom, preko Mačkovog kamena, pa pravo u dol.

Pokušavao sam da zamislim naš susret. Stalajko je bio veoma imućan i vrlo zaguljen. Možda je pred mojim ocem bio prava ružica, ali na svojoj teritoriji nije bio cvećka. Zato sam i poneo pušku, da se obezbedim da ću se vratiti živ nazad na očevo imanje da proslavim sledeći imendan! Nek mi Bog oprosti, ali sa Stalajkovog imanja se nisu svi vraćali živi. Stari Đurađ je ostavio kosti tamo kod Laola sedla, sa leve strane prevoja. Istina, Đurađije je imao merak da spopada Stalajkove žene. Tako je bilo ustrojstvo u Stalajka, živeo je sa šest žena. Ne znam kako mu je to uspelo, nekim ih je bacilom zarazio, pošto naročito lep nije bio. One su ga pratile u korak, bile su njegova senka. Priča se da je Marinka, prva žena donela u miraz hiljadu dukata. Ona mu je valjda i bila jedina zakonita žena. Ove druge je Stalajko doveo sa putavanja kao da su neki zevzeti. Tako je imanje i izgledalo. Napred velika avlija sa kućom, a unaokolo ostale zgrade gde su te druge ženske živele. Priča se da su to bile cure koje su za Stalajkom pošle prateći miris njegovog bogatstva. Marinka bi ih ugledala i promenila boju, kao da ju je strefila žutica. Onda bi im hladne glave objasnila kako stvari stoje. Jal' će nazad odakle su došle, jal' na sneg i kišu ili da se tu nasele, ćute i budu poslušne.

Kad sam stigao do Maravića česme, umio sam se. Kos je slatko pevao u žbunju. Zvezda beše upekla. Seo sam na stenu prekrivenu hrapavim lišajevima. Vratio sam misao na susret sa Stalajkom. Nisam mogao da se setim pametnih reči. Video sam samo lepotu naše planine. Maslačak je plutao pored mene nošen vetrom kao da je pismo iz daljine. Leteća paperjasta belina pala je na lokvu ispred česme. Video sam odraz oblaka u vodi. Povetarac je donosio miris jasmina i hajdučke trave. Oblaci su se lenjo kotrljali nebom. Pogledao sam u sunce, ali zaslepljen bleštavilom video sam ga sad kao žuto, sad kao zeleno. Izgledalo je isto kao da je kuvano žumance naših kokica. Ova planina je bila moj zavičaj, moj koren. Iz stena je izbijala svežina. Oteo mi se dugačak, težak uzdah.

Znao sam da uzalud nosim pušku. Protiv Stalajka nisam mogao oružjem. Da obilazim seljane i ubeđujem ih da se okrenu protiv glavnog bogatuna od koga su svi pomalo zavisili ili bar zazirali? Sumnjam da u svih Sedam Zaselaka ima bar neko ko bi bio na mojoj strani osim Pavleše i Mitraka. Mogao sam da napustim planinu i uputim se, sa ocem na traktoru, pravo u maglu.

Mogao sam, ali nisam.

Svakog jutra, prekakaću barikadu i turmarati brdima. Osluškivaću pažljivo ne bi li čuo slatki zvuk motora. Već mogu da osetim toplinu susreta, prijateljski stisak ruke koji će svak razumeti ma kojim jezikom govorio. Rušiću Stalajkove skaradne znake upozorenja i pripremati osmeh za strnce. Kroz čitavo moje biće prolaziće trnci uzbuđenja. Živeću od čežnje za prvim pravm susretom i radiću za to da kada se oni pojave, sa planine dobiju utočište i ljubav. Jedino tako će Stalajko biti zaista poražen. Jedino tako će Sedam zaselaka moći da nastavi da živi blagodeti prirode, bez gorkog osećanja da sebično sisamo dar koji pripada svima, ma koje rase bili...

Deveti ciklus - Dvadeset i osmi dan

50 mrava na mobilnom telefonu

Sedim u gaćama, neki kreten u toplani je opet odvrnuo do daske. Priključen sam na Net već satima. Izgledam kao pohovani sir, mastan od znoja i posut mrvicama čipsa i brze hrane. Mozak mi treperi, baš kao i moj monitor koji štuca od slabe struje. Mora da je već sedam, jebote. Svi upale tostere u isto vreme i meni skenjaju surf. Da stvari budu još gore, Megs je ponovo odlepila.

- Ska..jpu...jme...

- Ne mogu, cimerka mi spava

- Zo...vime...na...pla..stik..u

- Neću da te zovem, objasni mi ovako

- Nem..ogu..dat..i...obja...šnjav...am...neć..eš...da..me...ra..zum..eš

- Ništa ti ne verujem, videla sam mejl koji si joj poslao, đubre dvolično

- Nis..amj..an..išta...sl..ao...to..je...aut..omat..ska..po..ruka..spa..mk...ap..ir...aš

- Ma nemoj, nisam do sada videla da bilo koji spam počinje sa "najdraža moja"

- Ak.ome..vol..iš...im..alo..ako...vid..iš..ba..rtru...nku...kos..amj..a...zo..vime...

Kako da joj objasnim da je to greška, čoveče! Ne vredi, kuckamo se već satima i vrtim se u krug, ne mogu da je postavim na početak. Kako me sjebala kurva, kud sam se kačio sa njom. Sačuvala je e-card posle onog cybersex-a i poslala Megi, ne mogu da verujem!

Telefon zvoni! To je moja prilika! Mravi! Samo da mi ne pojedu telefon pre nego što joj čujem glas! Jebote odakle pedeset mrava na mom mobilnom!

Grabim aparat ali vibracije i mravlja masa mi ne daju da se probijem do zelenog tastera i otvorim komunikaciju. Mobilini klizi iz mojih ruku i pada na pod. Zvonjava se prekida.

Jebemti!

Duvam u oklopne mravce i tresem ih sa plastičnog oklopa moje Nokije. Gamad se črvsto drži, ne mogu da ih se rešim.

Telefon opet zvoni! Na ekranu trepće spasonosno MEGS, ali ne mogu da se javim. Smrskani hitin zaglavio je taster. Čime da ga obrišem? Trljam aparat o svoje maljave grudi. Oni padaju svuda po meni, kao da izviru iz crne Nokije kao iz mravinjaka! Zvono utihe.

Peckaju me, ujedaju me, ubrizgavaju svoju kiselinu u moju kožu. Treća sreća, urlam u telefon.

- Megi! Megs! Ajm atakd baj handrids of ents dej ar ol ouvr mi!

- You're full of crap...

Deveti ciklus - Dvadeset i sedmi dan

Tri puta sam se okretao da proverim da li me neko prati. Pokušavao sam da razaznam da li se nešto kreće dole kod Tunela. Nisam očekivao da vidim stub dima velike kolonade. Posle ratova sve se svelo na ekonomiju malih brojeva. Ako ikada bude sastavljena istorija ovog vremena, ona će biti napisana o životu jednog sela, jednog karavana, jednog čoveka. Obratio sam pažnju i na liticu ispod bivšeg silosa. Da sam ja uljez, tu bih se sakrio i motrio na cestu. Potajno sam polagao velike nade baš u to brdo. Svakako sam očekivao da će neko jednog dana doći. Tu će se naseliti i tokom vremena početi da komuniciraju sa nama. Objasniće nam da nisu došli da nas oteraju ili opljačkaju. Ja ću leteti tamo-amo kao svitac na livadi i prevoditi strahove Sedam zaselaka u nadu za strance. Sve sam ja to video. Predvideo sam i jednu devojku kestenjaste kose. U mojim snovima ona se prvo ophodi mlako prema meni. Suzdržana je, ali kasnije se upoznajemo bolje. Vremenom se slama otpor seljana i zajedno počinjemo da listamo jednu novu istoriju. Neće to biti lagodan život. Trebaće nam svima mnogo hrabrosti da izdržimo svoje užase i prođemo ponovo čitavo mučenje. Mislim na to kad se ljudi susretnu, pa uvek idu istom spiralnom putanjom straha, predrasude, popuštanja, zbližavanja, ushićenja, zavisti, hlađenja, pa opet straha. Moraćemo zajedno da iskapimo mnogo rakije, mnogo puta masnom pitom umastimo bradu. U samo jednom pogledu na bivši raketni silos vide sam sve to i budućnost mog sela i moju buduću dragu.

Spotaknuh se na panj. Tresnuo sam licem u bukvu ispred sebe. Utrnuše mi zubi, nadula mi se usna. Rasanio sam se. Gledam gde sam, tik ispod kuće. Požurim da se što pre vratim, a palcem trljam kljove, baš sam se dobro zveknuo. Ispred kuće, majka i sestra nose oca. Srce mi se steglo kad sam ih ugledao. Otac je u njihovim rukama izgledao kao odrpani tepih koji će da bace niz provaliju. Pritrčao sam i spustio ga na stolicu. Okrenuli smo ga ka magli i prepustili ga neobjašnjivoj simbiozi koja ga je održavala u životu. Kao slepi prorok, piljio je u maglu. Mi smo videli samo bele pramenove oblaka, ali za njega je to bilo skladište sećanja. Pomilovao sam njegovu sedu glavu i šapnuo mu obećanje. Idem do Stalajka da okončam njegov terorizam. Moram da prekinem tok koji gura Sedam zaselaka u mišiju rupu. To savijanje u čvor i uvlačenje u laž lišava nas prilike da živimo zaista. Ako Stalajko postavi svoje patrole, naoruža seljane, digne barikade i obavije Sedam zaselaka lažima, postaćemo kao baba gadura odsečena od sveta, razvijaćemo se kao maligna hrpa, postaćemo lovina i zauvek nestati. Vreme je da se podigne bela marama. Ne želim da provedem svoj vek strepeći da će nas odati slučajnost.

Stalajko je strepeo od invazije korporacijskih gorila, klijenata ratnih gospodara koji mirišu na sandalovinu i groze se nad maketom svojih poseda uživajući u snishodljivom tonu kojim mu se obraćaju zbačeni oligarsi. To je sve bila crkla kravetina, imitacija života. Taj isti svet koga se Stalajko plašio, počeo je da odbrojava dane našeg postojanja. Pitanje je bilo samo da li će se naša spirala zamotati sama u sebe i iščeznuti, ili će se ona razvijati vrteći se uvek u krug i spolja, ka spolja, ka drugima

Deveti ciklus - Dvadeset i sesti dan

Vratio sam se kući znojav i zadihan, ali nešto bistrije glave. Valjda me je prošla prva vatra straha. Majka i sestra su već iznele oca na trem. Gledao je u maglu koja se belasala naspram plavog neba, kao prizemljeni paperjasti oblak. Sestra je njegovim ispucalim usnama prinosila gustu mlaku čorbicu od povrća. Odsutno, kao da život samo tinja u njemu, mrmljao je nešto ili samo gutao supicu, nisam bio načisto. Ušao sam u kuću. Majka je pripremala lavor i peškire. Ostavio sam ranac i potražio pušku. Poneo sam je i onaj opasač za trinaest patrona. Stavio sam šubaru na glavu i zaputio sam se ka Stalajkovom imanju naoružan kao uskok, nedostajala mi je jedino sablja. Odlučio sam da krenem osojnom stranom, pa kroz Džinove plećke do Obadovog dola ili Obadova kako smo ga zvali. Tamo su Stalajkovi odvajkada imali celu dolinu samo za sebe. Vetar je duvao kroz klanac i to mi je prijalo. Osećao sam slobodu. Nisam imao razlog. Onaj trag koji sam video kod Tunela me je pokosio kao mraz mladu zelen. Pokušavao sam da zamislim susret sa Stalajkom. Znao stam da želim svašta da mu kažem. Da je bio u pravu i za Tunel i za tragove. Mogao sam da razumem zašto je okupljao momke i zašto je gnjavio moga oca. Hteo sam da se ovaj lažni život prekine. Nije mi bilo jasno kako i nisam bio sasvim načisto zašto. Stezao sam pušku kao da će mi ona šapnuti gde se krije ta ribica koja migolji kroz moju dušu.

Prešao sam prevoj i došao do Mitrakovića šljive. Spustio sam se niz kosu, prisećajući se detinjstva. Tu smo odrasli Mitrak, Pavleša i ja. Po najcrnjem mraku smo se probijali kroz grabovo žbunje da bi išli u ašik sa Stefanijom. Ona je bila devojka iz najudaljenijeg zaseoka. Preko dana je bila mamino zlato, ali čim dobije pismo poludi i zakaže nam sastanak kod spaljenog bora. Mi se okupimo ispod drveta kao šumski duhovi i čekamo našu utvu zlatokrilu da nam sleti.

Iz ovog sanjarenja prenuo me bljesak one misli koju sam pokušavao da ulovim. Stuštio sam se niz brdo kao severac i nisam se zaustavljao sve do ceste. Nije to bio pravi drum, već krpice asfalta zatisnute tucanikom. Na vrhu je stajala stražara. U njoj sam zatekao Mrđena, jednog od Stalajkovih sinova. Sedeo je u kućici i cugao pivo. Nije mu se izlazilo na svetlo dana šta li? Samo sam prošao pored njega, ali sam osetio smrad. Uprdeo se u tom katunu, bazdilo je kao lešina.

Kroz dolinu se prolomiše pucnji. Zvuk plotuna rasterao je sve ptice u okolini. Stalajkova ambicija je bila sirovi strah, sablazan i pohara. Sad sam to znao zasigurno. Bio je spreman da pošalje Sedam zaselaka u smrt, samo da bi umirio taj strah. Bila je to pritajena tiranija uvijena u priču o zavođenju reda i odbrani naše planine. Nisam osećao umor iako su mi obrazi goreli. Videvši tragove na cesti ispred Tunela doživeo sam oslobađanje tog usklika koji je bio prigušen u meni.

Krivudavi put je vodio u dolinu, ali sam preseko kroz šumarak, željan da što pre stignem do Stalajkove kuće. Noge su me same nosile, a u stomak mi se stegao, kao da u njemu nosim veliki kamen. Morao sam da prođem tu Golgotu. Nije u pitanju bilo raskršće sudbine. Oblak crnila se pomaljao na horizontu i grozio nam se svima, to je sada bilo izvesno. Nismo više mogli sebi da priuštimo da kao tusta krmača sedimo u svom blatu i riljamo jednu istu brazdu.

Ušao sam u Stalajkovo dvoriše. Preplašio sam nekoliko kokica i pregazio preko aleje sa jagorčevinom. Možda je to bila moja uobrazilja, ali misao koju sam uhvatio uspela je da razvije krila i doživi svoj let. Nismo više mogli da se krijemo iza lažnih ograda, došlo je vreme da Sedam zaselaka preskoči jarak svoje lažne tvrđave i upozna stvarnost

Deveti ciklus - Dvadeset i peti dan

Stigao sam pred kuću znojav i zadihan. Pritrčao sam da pomognem majci i sestri. Izneli smo oca i posadili ga u stolicu da gleda u maglu. Ušao sam u kuću i potražio pušku. Mirisalo je na gustu čorbicu sa povrćem, onu u koju obavezno ide jedno jaje i sveža pavlaka. Majka je pripremila lavor i peškire. Poljubio sam je u obraz i izašao na trem. Udario sam osojnim putem da što pre prođem Džinovu plećku i stignem do Stalajkovog imanja. Hteo sam sve da mu kažem, da sam video trag i da sam čuo buku motora. Želeo sam da mu priznam da je sve vreme bio u pravu, ali bilo je tu još nešto. Čučalo je u meni kao prepelica u travi. Nisam mogao da nanjušim šta je. Smisliću usput, rekoh sebi. Stezao sam pušku kao da će mi ona šapnuti gde se krije čvor u mojoj duši.

Prošao sam kroz klanac i izbio pored Mitrakovića šljive. Tu smo se igrali kao klinci, nas tri drugara. Voleo sam taj šumarak. Nije bio onako gust i divalj kao srce planine, ali su redovi voćki imali svoju čar. Draga mi je bila zelenkasta kora nežnog šljivinog drveta. Teško mi je bilo da se odvojim i skrenem ka prevoju. Ipak, ustrčao sam i okrenuo leđa šljiviku. Požurio sam da što pre izbijem na Obade. Tako se zvala dolina koja je pripadala Stalajku. Nije bila tajna da je Stalajko tu živeo sa šest žena. Sve su došle odnekud, još pre ratova. Rodile su mu mnogo dece. To je bila jedna od tajni Stalajkovog uspeha. Imao je mnogo usta da hrani, ali i mnogo ruku da pomogne. Osim toga, u brdima oko njegovog imanja nalazio se ulaz u Arku. Odatle smo krali naftu za traktore i cigare za dušu. Kasnije, kad je Stalajko počeo da okuplja ljude i organizuje odbranu i zaštitu, zabranio je prilaz Obadima. Posle smo u nabavku išli dole na Sejmove Ponikve.

Krpice asfalta i rupe zatisnute šljunkom, to je bila cesta koja je vodila do vrha prevoja. Na kraju puta bila je rampa i katun. Znao sam da unutra sedi neki od čauša, ali sam se iznenadio kad se na vratima stražare pojavio Mrđa. On je bio jedan od Stalajkovih sinova. Na moje iznenađenje, nije me ništa upitao. Nije ni pokušao da me zaustavi. Hitro je podigao rampu i mahnuo mi u prolazu. Mora da sam strašno izgledao, okupan znojem, narogušen i naoružan. Još uvek sam pokušavao da ulovim jeguljastu ideju koja se krila negde u mojim grudima. Uzalud sam potegnuo ceo ovaj put ako se ne saberem pre nego što stanem pred Stalajka.

Deveti ciklus - Dvadeset i cetvrti dan

Žurio sam kao da su mi za petama. Nisam se osvrtao. Znojav i zadihan stigao sam pred kuću. Moj otac je već sedeo na tremu i posmatrao maglu. Majka me je pogledala prekorno. Sestra je hranila oca čorbicom. Ušao sam u kuću da ostavim torbu. Izašao sam iz kuće sa puškom. Morao sam što pre da vidim Stalajka. Pošao sam okolo, preko Džinove plećke da što pre stignem. Nije mi još uvek bilo sasvim jasno šta bi trebalo da uradim, ali sam znao da ovako neće moći doveka. Krali smo život, sisali prošlost. Nismo stvarali ništa novo. Bilo je samo pitanje dana kada će zalihe presušiti i kada ćemo početi da uništavamo planinu koja nas je i održala.

Prošao sam klanac i skrenuo pored Mitrakovića šljive do Stalajkovog dola. Tako se zvao, zato što je njegovo imanje zauzimalo celu dolinu. Trošna cesta je vodila do prevoja. Tucanik je postepeno istisnuo krpice asfalta. Na vrhu je bila rampa i kućica. U njoj je sedeo Mrđa, jedan od Stalajkovih sinova. Očekivao sam da će me zaustaviti, ali je samo mahnuo i žurno otvorio kapiju. Put se vijugavo spuštao niz padinu, pa sam presekao preko pašnjaka da izbijem pravo na glavnu kuću. Tajna Stalajkovog bogatstva je bila u o tome što je imao šest žena. Sve su bile strankinje. Priča se da ih je još pre rata domamio da rade za njega. Sa njima je imao mnogo sinova i kćeri. Imao je mnogo usta da hrani, ali i mnogo pari ruku da pomogne. Osim toga, u stranama brda oko dola bilo je ukopano atomsko sklonište. Odatle je Stalajko vadio naftu za traktore, cigarete za momke i razne druge vredne stvari. Naravno, mi smo većinu sve te robe dobijali sa Aerodroma, dole s one strane gde je živeo Pavleša, dok je Stalajko imao svoj lični štek.

Uleteo sam u dvorište kao ker u lovu. Dočekala me Nataša, Stalajkova prva žena. Obradovala mi se. Nisam dugo dolazio, a ona me iz nekog razloga volela. Valjda je htela da se družim sa njenim sinovima, želela je da nešto povuku i budu više kao Mitrak ili ja, a manje nabusiti kao Stalajko.

))Ok ne mogu više, ali skapirao sam šta treba. Treba da se susretne sa Stalajkom i da se sa njim razračuna i da onda ode i spusti oca u maglu, do grada, samo moram da raspišem do kraja skicu, pa da što pre počnem da je provlačim kroz reli-mašinu((

Deveti ciklus - Dvadeset i treći dan

- Stani. Sad kad budem pustila pse, gledaj kuda će da krenu. Oni će da ti otkriju prolaz.

Dva zlatna retrivera skaču na ogradu. Jedan se vešto prebaci preko vrha optočenog bodljikavom žicom. Drugi pokušava da se provuče ispod mrežice, ali ne uspeva. Kliza se niz strminu kanala, niz blato pravo u potok.

Iznad potoka je betonski ram, bivši temelj kuće. Sad služi kao mostić preko dubokog useka. Tu su nekad živeli narkomani koje je sponzorisala država.

- Eno, tamo! Video si kad se žica zatresla, tu možeš da zavrneš metalne očice i provučeš se. Požuri inače će psi da se povrede.

Retriveri se dozivaju. Onaj sa preke strane ograde ponavlja svoj podvig. Zaleteo se niz padinu i lakim skokom prebacio iznad opasnih bodlji. Ovaj drugi pljuska iz potoka i prilazi gazdarici.

Klimnem glavom u znak zahvalnosti, pritegnem svoj ranac i zavrnem donji deo ograde. To je zaštitna košuljica od mekane žice. Raskopano je, pa se lako provučem.

Sad sam na slobodnoj teritoriji.

Hodam već danima preko zaleđenog snega. Pratim zid. Ova prepreka je viša od žičane ograde. Na betonskoj bazi, između stubova razapeta je mreža od kovanog gvožđa. Sa druge strane se nahvatao led. Pokušavamo da stignemo do kapije ili prolaza.

Mi?

Oni su tu samnom. Narkomani. Mršavi su i mladi. Neki su stranci. Lepi su i žele slobodu.

Jedna mala crna Irkinja misli da treba da prosečemo kapiju. Smeju se. Nemamo alat. Imamo poluprazne rančeve i u njima mrvice civilizacije. Šmrčem, ali mi je toplo. Sanjam Novo Sarajevo, tamo daleko, preko zaleđenih brda. Kineskinja nam priča o Dami Čelične Kose. To je velika banda koja je harala ovim krajem. Legenda kaže da je ovaj zid uklet. Nekad je tu bio carinski prelaz, ali sada granicu čuvaju duhovi.

Došli smo do kraja puta. Zid se spaja sa provalijom. Tu je i kapija, okovana ledom. Irkinja pokušava da odglavi zapeklu kvaku. Kanađanin plače. Ne želi da se vrati. Dajte sve što imate. Idem od jednog do drugog i uzimam im rančeve. Moji obrazi gore, ja sam jedini živ ovde. Izvrći sve što imaš. Napravićemo priručni alat. Traka, žvaka, sat, šestar, sve može da posluži.

Sastavljamo nešto žuto i dugačko, tanko kao vlat nade. Ja odlazim do provalije. Potok je već reka, tamo dole niz ogoljenu strminu iz koje viri korenje borova. Na kraju zida je stražarska kućica. Tu je nekad bila garda. U betonskom bunkeru je zluradi smeh mermera.

Laž.

Irkinja predlaže da se vrata podignu iz šarki. Svi se tiskaju oko kapije, bockamo led našim čudesnim alatom. Pleteno kovano gvođe pada na drugu stranu, u sneg.

Prilazi nam trol, zombi, skorušeni leš starice. Kineskinja vrišti, to je neman iz njene priče. Brzo. Od kapije pravimo limenu kapu u obliku kose. Simbolično je stavljamo ugljenisanoj mumiji na glavu. Dama je upokojena. Sunce je na zalasku. Zlati se preko zaleđenih brda koja se cakle narandžastom bojom. Učinili smo dobro delo, slobodni smo. Još mnogo ima do Novog Sarajeva, ali je put otvoren.

Tamo daleko, u kući od drveta i staklenih ogledala čeka nas toplina. Orgija će se tamo nastaviti. Šunjaćemo se na prstima, tražeći gde je WC. Upašćemo kod gazdarice u sobu, dok je ona na kolenima zauzeta svojim mužem. To će nam biti smešno. Sve će nam biti poznato ali ništa nećemo znati gde je. Sneg i led ćemo zaboraviti. Nestaće svi, a da se nismo oprostili ni zagrlili poslednji put. Svako će ići u gaćama, rančeve ćemo odbaciti još na ulazu. Sedi, odmori. Gazda će nam doneti rakiju, pijan od ljubavi.

Deveti ciklus - Dvadeset i drugi dan

Pao je sa konja uz tresak i zveckanje oklopa. Unutar šlema, glava je skakutala kao krompir u metalnoj zdelici. Na čelu će se pojaviti i prve krvave čvoruge. Želeo je da ostane na zemlji, bar neko vreme, ali znao je da se protivnik približava. Privukao je noge, bile su teške kao da su od olova. Sa čeličnom oplatom na potkolenicama, to i nije bilo daleko od istine. Jeknuo je prilikom ustajanja. Poslednji preživeli bandit već je trčao ka njemu. Odbacio je prelomljeno koplje i vitlao je buzdovanom. Mlatilica, načičkana bodljama, je zujala preteći. Morao je da se ritne da bi izvukao mač iz olupanih kanija. Dve stope oštrog sečiva vratilo mu je snagu i samopouzdanje.

- Dođi da ti pokažem šta je vitez! – mrmljao je u svoje guste prosede brkove.

Ostao je nisko, da bi dočekao napad. Bandit je za trenutak oklevao. Mačevalac je poleteo napred, zatim se zateturao nesigurno. Snažno ispružena ruka uhvatila je lanac mlata i veriga se zaplela u mač. Iskusnom vitezu ostalo je samo da snažno povuče unazad i razbojnik je bio razoružan.

- Šta ćemo sad, jado? – krkljao je ratnik.

Čupavi bandit, zaodenut u kožuh, napravio je nekoliko koraka unazad. Izvadio je dugački bodež, ali umesto da napadne, okrenuo se i potrčao ka šumi. Vitez je pao na kolena. Počeli su bolovi. Celo telo se pobunilo istovremeno. U glavi mu je pucalo, cevanice su sevale, nije osećao ruke, pritiskalo ga je u grudima. Osećao je krv pod jezikom, soptao smrdljivi zadah sopstvenog znoja i mokraće. Nikad nije naučio da zadrži petlju tokom bitke. Čim ugleda prvi juriš, upiša se u oklop. Nije to bilo ništa strašno. To nisu radili jedino koljači i krvožedni seljački sinovi.

Spustio je podlaktice na zemlju, kao da klanja namaz. Urliknuo je jedanput, iz sveg grla. Tako je dobio trenutak tišine. Zahvalio se Gospodu što ga je ostavio u životu. Sam protiv dvadeset bandita. Zvuči herojski, ali zapravo nikad nisu imali šanse. Među tom bagrom je bio jedan, možda dvojica koji su mogli ozbiljno da ga povrede. Buzdovan na lancu? Nikad to ne bi očekivao od običnih pljačkaša. Selo je moglo da odahne, razbojnici se neće vratiti.

Konačno je ustao i okrenuo se ka tornju. Očekivao je da mu neko priđe, čestita, pomogne mu. Tražio je zahvalna lica kmetova i lik jedne slatke curice među njima.

Drvena kapija se zatvorila kao konačna presuda. Iza palisade virili su oni najhrabriji. Prokleti seljani, šta li sada izvode? Vitez je ustao s teškom mukom. Odgegao se do svog konja. Jadna životinja, primila je kolac u grudi iz punog trka. Nije mu bilo spasa. Oslanjajući se na svoj mač kao na štap, krenuo je ka selu. Tek tada je video da ga osim mrkih lica seljana gledaju i vrhovi strela.

- Nek' ti je večna hvala, viteže. Oslobodio si nas Mrdukove bande. Ali sada moraš da ideš. Ne možemo da te pustimo unutra.

Vitez je zastao, pogođen rečima seoskog kneza. Šta su oni umislili?

- Nemoj da prilaziš. Cenimo to što si uradio, ali ne možemo da te primimo. Nismo imali nikakav formalni ugovor. Odlazi! Žao mi je.

Prokleti seljaci. Ostavili su ga na cedilu. Zaista nisu napravili ugovor. Sam je izjahao čim mu je ona plava seljančica plačući ispričala sve o bandi koja teroriše okolinu.

- A moj konj? Pošaljite mi bar jednog konja, prokleti da ste! Kako da putujem bez konja!?

Umesto odgovora, prema njemu je poletela jedna strela i zarila se na tri koraka od njega.

- Skini oklop. Na pola dana puta odavde je Dobri izvor. Odande možeš da se spustiš do carskog druma...

Sad je već osećao bolno svaki dodir metala na svojoj koži. Njegovo telo je cvilelo od primljenih bubotki, kvrga i uboja. Dva zuba su mu se klatila. Osećao je slabost. Možda su ga negde i zasekli? Okrenuo je seljanima tur i oslobodio se svakog delića oklopa. Povezao je kožne remene i spojio ih komadom ulara. Povukao je sporo, ali uporno kao brdsko konjče. Neće ostaviti ništa podlim kmetovima. Vukao je oklop kao kaznu. Praćen tandrkanjem svoje naivnosti, otišao je niz livadu.

Deveti ciklus - dvadeset i prvi dan

Odlučio sam da propadnem. Nije mi to došlo iznenada. Pripremao sam se za to još od kada mi je kao malom osnovcu otac pričao o spirali koja vuče na dole i iz koje se nikad neću izvući kad jednom na nju stanem. To sam tek kasnije primetio, da reči određenih ljudi za mene imaju proročansku, misionarsku snagu. Svako upozorenje starijih i mudrijih kao da me je mamilo da upravo krenem tom stazom pogrešnosti. Ne, nije se radilo o mojoj potrebi da budem naopak, nisam veličao zlo. Jednostavno bi me noge same povele, a nos mi je išao za mirisom tog dna, na samom kraju tog ukletog heliksa. Bio sam žalostan što mojim životom, navodno upravlja sudbina, ali sam istovremeno bio ponosan na to. Dičio sam se time što, izgleda da, moj život pripada tamo dole. Propast nije lako postići. Iako život jeste strašan, u tim mladim godinama u vreme moje odluke, društvo prostire gustu mrežu. Svaki mladac mora da se dobrano naznoji i izbori za svoju propast. Srećom po mene, još kao osnvac sam se zarazio tehnologijom. Naravno, čovek može propasti od lošeg društva ili hemijskih supstanci, ali ta vrsta propadanja je primitivna. Ona ubija čula i telo, to posledično narušava um, ali duša nije sasvm sabijena. Naprotiv, upravo u tom trenju između opstanka i duše, nalazi se užitak svih narkomana. Ja sam želeo da propadnem u celosti, a pre svega u duševnom smislu. A da bi zaista unakazili dušu, treba vam ozbiljna doza tehnolgije. Možda se vrag krije u boci ili u špricu, ali to je neki starinski, srednjovekovni đavo. Kakva god da je izopačena duša narkomanskog satane, ona ipak postoji. Mašina nema dušu. To je taj vakuum koji snažno sisa, koji obezbeđuje potpuno brisanje. Osim toga, tehnologija pruža sve druge pogodnosti propadanja: telesno iznurivanje, ekstatičnu perverziju, zavisnost. To je kao, lični pakao de luks! Da ne dužim, priključio sam se na mašinu i propao!

To je trajalo sve dok nisam otkrio da sam u stanju da pomerim mali prst za ljubav drugog ljudskog bića. Navukao sam se na taj osećaj i stao sam na put koji me je vodio ka svetlu. Mogao sam da razumem vampire i nečastive koje peče sveta vodica, jer svaka dobrohotnost me je strašno žuljala. Naučio sam da živim sa tom nelagodom i da je povremeno zalivam bogatim dozama obesti i tehnologije. Ne znam u kom trenutku sam prešao iz ponora na stazu jedne nove spirale. Samo znam da se taj put prostire u nedogled, da je veoma mračan i da mirne duše mogu da razumem one koji radije trpe konačnost dna, nego beskraj uzdizanja. Ne, ne, nemojte da mi sudite. Nisam reformisan, niti sam prosvetljen. Nikako! I dalje žudim za dnom i mukama koje su sve trulije! Samo sam naučio da uprtim svog demona na leđa i da ga nosim svuda sa sobom. On mi dune svoj sumporni dah u lice. Ja se nasmejem i put se nastavlja...

Deveti ciklus - dvadeseti dan

Sedeo je na kamenu i pušio lulicu. Prvi put kad sam ga video, bilo je toplo jesenje veče. Svetlost fenjera iz parka osvetljavala je njegovu plavu kapicu. Žmirkao je zelenim očima koje su bile nekako, prevelike. Po njima sam i prepoznao da nije dete, već nešto izvan ovog sveta. Baš pre toga sam obrisao i poslednju suzu. Želeo sam da budem sam, nije mi bilo do druženja. Njegova neobičnost me je privukla i umirila. Izvadio je pipak lule iz usta i otvorio ih. Činilo mi se da je iznenađen, kao da želi nešto da mi kaže. Zato sam i prišao, upitno ga gledajući. Na njegovom licu je ostao taj zapanjen izraz, kao uklesan.

- Šta? – pitao sam ga, prilično neučtivo

- Šta? – odgovorio je zaprepašten

Pokušao sam da pronađem konce ili žicu, ličio mi je na lutka. Spustio je ruku, samo jednu. Usta su mu se iskrivila i ponovo je zagrizao lulicu. Stao je na kamen i uspravio se. Tad sam tek video da je u pitanju kepec. Klimnuo je glavom, polako, sa puno razumevanja.

- Ja? – piitao sam ga, pomalo zbunjen

- Ja? – reče on kao da mi se ruga

Pomislio sam da je ovo samo još jedan od mojih halucinogenih snova. Osvrnuo sam se oko sebe da potražim neku anomaliju, nešto što može da postoji samo u onostranom, ali oblici su bili pravilni, a boje postojane. Samo je on bio kao nacrtan.

- Ko ste vi? – pitao sam ljubazno

- Ko ste vi? – imitirao je moj glas, kao da uči strani jezik

Ne znam zbog čega sam prihvatio njegovo postojanje. Verovatno zato što sam bio previše pijan, previše uduvan, previše očajan. Seo sam na travu pored njegovog kamena i ispružio se. Izvadio je lulu i podigao drugu ruku, preteći prstom ka krošnji bukve. U stvari, izgledao je vrlo smešno. Mislim, čak i ako je bio patuljak ili gnom, špilhozne i filcani šešir su stvarno bili neprikladni.

- Lep ti taj šeširić – rekoh podrugljivo

- Jebi se – odgovorio je kao iz topa

Nasmejao sam se. Ovo je bilo teško objašnjivo. Moj mozak pun otrova i tuge odlučio je da prihvati igru. Trava je bila tako mekana. Ali stvarno! U pesmama, trava je uvek kao nežno ćebence. Ko god piše te gluposti očigledno nije bio na izletu. Trava bocka, kao prvo. Drugo, iz trave stalno dolaze bubice. Treće, trava probija svako ćebe. Ko god je pokušao da se jebe na travi, dobro zna da trava nikad, ali nikad nije mekana. Ovo i nije bila trava, nego mekani krevet od zemlje. A zemlja je inače uvek lepljiva, prljava ili prašnjava. Zaista bih molio da mi se ne prodaju te gluposti, ok?

- Mislim da ti treba stručna pomoć – reče patuljak i strpa lulicu u usta.

Deveti ciklus - devetnaesti dan

Našao sam se u polutami. Ulica nije bila osvetljena, ali sam po svetlosti izloga shvatio da se nalazim blizu mog ulaza. Padala je kiša. Bio sam bos, golim tabanima sam šljapkao po baricama. Trotoar je bio kvrgav, ali sam znao svaki nabor napamet, pa se nisam sapleo. Vešto sam se provukao između agresivno parkiranih automobila i one metalne ograde bircuza. Na tu ogradu se pre nekoliko godina čelom nabio moj brat. Imao je na glavi ranu koja me je podsećala na otvaranje konzerve sardina. Sakrio sam se iza tatinog džipa. Bacio sam pogled na poljanu. Tu će se jedne večeri spustiti vanzemaljci. Znao sam to. Ako je igde pogodno mesto za sletanje, to je onda taj mali trg. Iz kuće je dopirala muzika, lajt šou je plesao u našem stanu. Ušunjao sam se u hodnik. Bio je preteći mračan. Iz obijenog pretinca za poštu, kipeli su papirići. Halapljivo sam ih pokupio, to su bili neki računi iz mog detinjstva, ceduljice koje su objašnjavale brkatom čiki u pošti da je za mene stigla nova kaseta sa igricama. Provukao sam se između ulaza u podrum i Pantinog stana. To je bila Scila i Haribda mojeg detinjstva. Popeo sam se uz stepenice i ušao u stan. Sve je bilo puno dima koji se komešao i prekrivao parket. Svi su se odlično provodili, ali ja nisam video nikog. Pio se koktel iz plastičnih čaša za dečije rođendane. Svi zidovi su bili popločani belim pločicama ispisanim pankerskim porukama. Anarhija u UK, slovo A, Exploited. Ne znam čemu to, nikad nisam bio ozbiljan panker. Sakrio sam se u kupatilu. Tu je uvek bilo toplo i skrovito. Otvorio sam prozor od svetlarnika. I dalje je bio neljudski prljav, ali baš zato sam ga voleo. Tu je bio prolaz u neki drugi svet. Zatvoreni portal iz koga će kasnije banuti devojčica iz budućnosti. Ali sada sam tražio jednu drugu devojčicu. Tumarao sam kroz maglu, iz sobe u sobu. Istrčao sam napolje, popeo se na drugi sprat. Pa onda na treći. Zgrada je postajala sve tanja i svetlija, ali i sve manje stvarna. Uvek sam se plašio da tavana u stvari i nema, nego se ova kuća prostire u vis kroz dimenzije, do beskonačnosti. Ako ikada budem leteo u svemir, taj uzlet u beskraj će ličiti na put do tavana, to verujem čvrsto. Pobegao sam dole, nije mogla biti na spratu, tamo su bile tri slatke polu-bakice i jedna baba-devojčica koja je jela zelene stvari koje smrde na nešto zdravo. Stuštio sam se do haustora i istrčao na ulicu. Čudno, ali uvek je bilo lepše kad se istrči napolje iz zgrade. Teško mi je bilo da pronađem kuću i da u nju uđem. Izlazak je uvek bio nekako svež, čak je bilo i mnogo više svetla. Naravno, našao sam je na ulici. Smejala se odvažno i stidljivo u isto vreme. Držala je u rukama poklon za mene. Imala je na sebi crnu kožnu jaknu, motorku. Obradovao sam se i skočio joj u zagrljaj. Voleo sam njenu kratku kosu koja je nehajno podsećala na pop zvezdu. Hteo sam da poljubim jarko crvene usne, ali sam bio još mali i prosto sam se radovao što su usne tako lepe. Htela je da mi se izvine, ali joj nisam dozvolio. Zagrlio sam je i nisam hteo da je pustim.

Našao sam se u polutami. Iz daljine je dopiralo tandrkanje ponoćnog voza. Psi su lajali i dozivali se. Mesec je obasjavao predivna brda Moravske. Moja duša je putovala hiljadama kilometara. Shvatio sam da je sve to bio samo san i bilo mi je pomalo žao. Ali zagrljaj je bio stvaran. Tako se i završilo. Nikada više nisam išao u Novi Sad zbog nje.

Deveti ciklus - osamnaesti dan

U radionici gospodina Smolea bilo je veoma živo. Na krovu radionice sedeo je najveći čovek koga je svet ikada video. Pod njim, greda debela kao ljudska noga izgledala je kao drvce koje će svakog sekunda popustiti. Zbog popravki na krovu, gospodin Smole i njegovi pomoćnici nisu mogli da praktikuju svoj neobični zanat. Gospodin Smole je, naime, proizvodio ljude.

- Ko je onaj čovek? – pitao je šegrt Vanja fasciniran lakoćom sa kojom je ogromni čovek oblikovao drvo.

- To je majstor tesar, Dule Mitrović. Kad se rukuješ sa njim, pruži mu samo dva prsta. – odgovorio je gospodin Smole zamišljeno, čupkajući brk.

Uz gromovit tresak, gospodin Mitrović se spustio među smrtnike. Odložio je tesarsku sekiricu i rukavom karirane flanelske košulje obrisao orošeno čelo. Šegrt Vanja mu je pružio icu piva, ali je majstor potegnuo rakiju. Gasio je žeđ šljivovicom kao da je obična voda. Oduševljen pojavom Duleta Mitrovića, Vanja je poželeo da se upozna sa majstorom.

- A da vas pitam, je l' možete da vežete rožnjaču za potporni stub bez sprega?

Dule Mitrović odgovori:

- Mogu.

- A je l' možete da napravite vezu samo sa užljebljenjem, bez klinova i lepka?

Dule Mitrović odgovori:

- Mogu.

- A je l' bi moglo...

- Slušaj dečak... – preseče majstor Dule - ... napravim ti ja od drveta šta hoćeš. Napravim i celog čoveka, samo da ga lepo izlakiram, bude k'o pravi, razumeš?

Dule Mitrović je pružio ruku i Vanja je srdačno prihvatio pozdrav. Dugo će Vanjuška pamtiti taj stisak, jak kao stolarska stega. Gospodin Smole je samo odmahnuo glavom, nasmejao se i nastavio da nervozno čupka svoj brk gledajući zabrinuto u ogoljen krov radionice.

Deveti ciklus - sedamnaesti dan

Ne, one ne putuju. One beže. Putnici stanu i odmore se, naprave logorsku vatru i ispeku sitnu divljač koju lovac donese. Begunci jedu u hodu, ližu mrvice sa dlana. Pravi putnik zna gde su izvori, pije svežu vodu, a izbeglica se raduje i krupnim kapima kiše koje kvase ispucale usne. Zaustavili su se jednom kad je Ilona osetila bol u grudima i kad je Ula sela u travu i žalila se da ne može više. Kad neko hoda satima i satima preko polja i brda i osvrće se u strahu, to nije putovanje, već beg. Silvana, sažaljivo vrti glavom.

"One stvarno neće moći još dugo ovako", šapne Jasni.

Čvrsta ratnica klimne glavom. Posmatra nejač družine. Starica Ilona bi još i mogla da natera sebe. Ima mnogo više u babi nego što se spolja čini. Ula je bleda, prsti na stopalima su joj raskrvavljeni. Za nju bi nastavak marša verovatno bio ubitačan. Kako li je stigla do ovde čak iz Orkupa?

"Ima napred jedno selo, moramo da stignemo tamo pre mraka", brecne se Jasna.

Ula i Ilona ustaju. Podupiru se jedna drugom. Silvana im priskače u pomoć. Teturaju se, kreću se napred. Drago im je što je ratnica još uvek sa njima. Ilona zna da bi svako razuman odavno ostavio iza sebe babu i devojčicu koje ne mogu dovoljno brzo da se kreću. Možda je to zbog Silvane? Zna Jasna da bi joj se Silvana usprotivila. U ovom strašnom vremenu, svako će svakome da treba. Ko zna? Možda se i u malenoj Uli krije nešto što će nas sve spasiti, misli Ilona.

"Blizu smo, još samo malo. Idem da izvidim", javlja se Silvana i lakim trkom, kao da nije na nogama od jutros, odlazi napred.

Korak po korak, penju se na brdo. Ula je već naučila da ne gleda napred, već u svoja stopala. Kad gleda na horizont, sve joj se čini predaleko, nedostižno. Osim toga na nebu više nema ni tračka vedrine, samo mračni oblaci i tama koja će progutati sunce svakog trena. Prizor poderanih cipela kroz koje se vide raskrvavljeni nokti nije mnogo lepši, ali svaki korak koji napravi čini joj se kao mala pobeda. Baba Ilona smrdi. Tako su smrdele opatice.

"Evo ga! Stigli smo, devojke!" Jasna se raduje kao da su došli pred carski dvor.

Selo je napušteno. Nigde se ne vidi svetlo, nema ni dima iz odžaka. Na ulicama nema ni ljudi ni životinja. Ilona i Ula se naslanjaju na bunar. Suviše su umorne da bi mogle da zahvate vodu, ali se naginju nad ozidanu rupu i udišu svežinu. Jasna istrčava da potraži ratnicu sa lukom. Silvana se pojavljuje iza jednog ugla. Plakala je. Njene plave oči su još uvek suzne. Usne su joj iskrivljene, kao u grču.

"Ne puštaj ih ovamo. Ne smeju ovo da vide", jeca Silvana.

Jasna tiho opsuje. Klima glavom. Po mirisu može samo da pretpostavi kakva jeziva scena se odigrala u selu. Verovatno banditi ili vojska u potrazi za namirnicama. Jeza joj prolazi kroz svaku žilicu u telu. Krupna ratnica se oseća nelagodno. U ovom trenutku nije joj lako. Teško podnosi ulogu najjače, a još teže izdržava potrebu da zagrli Silvanu, da je uteši. Kao za inat, plavokosa joj se baca u zagrljaj. Jasna stisne usne i namršti se. Ipak obgrli Silvanu i potapše je po ramenu.

"Hej, curo. Potrebna si mi. Isto tako babi i malenoj. Hajde, smestićemo se u kuću na drugoj strani." Silvana šmrče, briše nos i klima glavom.

Deveti ciklus - sesnaesti dan

Neke mi se cigle motaju po glavi. Cigla u čaju ili čaj u ciglama. Potpuno sam u toku stvari, na vrhu sam, to mi se ne sviđa. Dobro je krenulo, to je dobra odskočna daska za ostatak godine, alimi se nakako čini da hitam ka tim nevoljama nespreman, kao uspavan. Da stvar bude još gora, potpuno mi se spava. Seo bih pored puta da zapalim cigaru. Ali ne mogu. Srećom, peče me jezik pa duvan ne dolazi u obzir. Očistio sam mačinu, sad više ne pijuče, ali sam isto tako očistio sve igre. Bravo! Sad vidiš koji je prostor praznine ostao da se popuni. A na primer sudove nisi oprao. I sve tako. Zlatan sam i presijavam se u sedefastim nijansama, a istovremeno ostavljaš piramidice kake za sobom. Nije čudo što si se uvatio onih budalaština da prevodiš, bar da si uzeo da središ arhivu. A crtač se javio. Super. Dobro radi, stvarno dobro radi. I sutra ćeš opet biti koristan. I danas si bio dobar na poslu, tj. za posao. I sad opet glavinjaš a treba da ustaneš ujutru. I sve ti znaš. To je ono, nije kao jao šta mi je ne vidim gde mi curi, nego je sve jasno. Samo treba SVAKI dan upregnuti volju, svaki dan pokrenuti volju, svaki dan iznova. Nemam ja ništa od toga što sam ispunio kvotu za SH i bio korak ispred šefa. Nemam ja ništa od toga što je moja priča objavljena i što ću biti predstavljen na sajtu sa tri svoje priče. Nemam ja ništa od toga što sam bio dobar dečko i redovno prao zube. Kad sednem za belo, nema ništa što je prethodno bilo, sve se poništi i kreće iznova, mora opet da se sagradi. Ne mogu čak ni da se igram, za sve mora da se donesu cigle, malter, mistrija, i udri. Izborićeš se ti, ne brinem se i ovo je deo te borbe, ovo si prestao da radiš tokom šetnje i zato moraš ovde, neka. Problem je u onoj praznini ISPRED koja treba da se popuni. U tome i u onoj šupljini kroz koju ne teče sok. Počni o tome inače će demon da dela, razumeš? A što se praznine ispred tiče, tu nema šta, moraš da formalizuješ trening i da onda kreiranje materijala odvojiš od treninga. Evo u čemu je trakalica, dok si pravio prethodne delove nisi morao da misliš na seme priče, o tome se pobrinula tvoja podsvest. Sada već mora da uđe dramaturgija moraš da poseješ to seme. Znači mora da se otvori novi termin. Video si ujutru kao je bilo lako. E tako mora da se razbije ovaj noćobdijski ritam. Polako, korak po korak. Samo nemoj da upadaš u zamku svrhovitosti. Možda bi ipak bilo dobro da pročitaš nešto od Kafke. Užas, to me tako kopka, taj deo. Moraš da ga pročitaš i da ga po tom kodu protumačiš. Aj idi radi.

Deveti ciklus - petnesti dan

Nije u tome stvar, nego je problem što vreme prolazi drugačije. Praznina stana me istiskuje napolje. Izađem do prodavnice i kupim sok ili parče sira. Osećam se bezbednije kad predam novac prodavcu. Dobijem kesicu i krug je zatvoren. Sistem funkcioniše. Nikako ne valja ako krenem da lutam. Pravo kući. Svako lutanje menja prostor. Odjednom više nisam u poznatom kraju nego u jednom otvorenom prostoru koji ne poznajem. Ambijent dobije drugo osvetljenje, kamera menja ugao. Režija seče na unutrašnji dijalog. Čujem svoje srce kako lupa. Oblaci mi se smeju. Teško dišem. Ne pomaže ni cigara.

Otrgnem se tumaranju i sjurim se do kuće. Ne mogu da popunim ceo stan. Žderem dok mi se ne prispava. Onda se izvrnem na kauču. Probudim se znojav. Noć je pala. Sve se lakše podnosi. Vampirska energija počinje da radi. Priključujem se na mašinu. Ah, dobro jutro sajber-svete! Zdravo da ste mlade filipinske studentkinje! Poštovanje smorene američke domaćice! Haug i vama ludi Malajci, ne razumem vas ali vidim da ste mi nešto veseli danas.

Širim svoj šareni jad i rastežem ga iz programa u program. Žongliram prozorima i u svaki pljucnem komadić iluzije o svojoj duši. Ne smem da se zaustavim ni za sekund. Opet žderem, mrvice padaju po tastaturi. Otpatci postaju sastavni deo arhitekture.

Bliži se jutro, umor me gazi kao valjak. Već se prekidam, klone mi glava. Ne smem da rizikujem. Šta ako legnem, a san me ne prihvati? Iz sobe bije hladna jeza. Mračno je još uvek. U mraku me čeka On. Čekam da se razdani. Za svaki slučaj idem po burek. Trpam u želudac masnoću i mleveno meso i cementiram ga hladnim jogurtom. Brzo kući!

Skačem u krevet i veslam kroz posteljinu i jastuke. Molim se da nesvest nastupi što pre. Dani su replike, copy/paste jedne iste mizerije.

Deveti ciklus - cetrnaesti dan

Čitav dan sam kenjkav, mislim da je u pitanju to što mi uopšte nije prijalo sedenje do ujutru u onakvom kontekstu. Osim toga sve ide dobro, a to uopšte nije dobro. Zapravo ima jedna stvar koja je veliki čep i baca senku na sve ostalo. Zato počinje da se topi sva prednost koju osećam kao to neko ushićenje. Verovatno nisam naviknut na ovu meru samopoštovanja. Kao da hodam po ivici brijača, sa jedne strane je pad u stari kovit spiralnog samouništenja, a sa druge strane je osornost oholog.

Vreme je da se ponovo podružim sa demonom. Tamo u njegovoj želji videću šta je sablazan, iza toga je moja istina. Moja vera je moj štit, ranjiv sam jedino sam sebi. Ko bi rekao.

Voleo bi da sam bendžo. Da na meni sviraju brze melodije.

Sve je normalno. Za ljudska bića ne postoji iščašena situacija. Na sve se naviknemo, kao pacovi. Eto mislio sam o dijalogu i pravljenju timova kao osobini ključnoj za preživaljavanje. Koje bi to okruženje bilo, da omogućava takvu interakciju. I setim se korporacije, možda nekakve porodične kooperative i potrebe da se stvaraju mala udruženja. Ali u suštini MMO predstavlja tu vrstu okruženja. Da bi se prošlo dalje potrebno je suočiti se sa nedaćama koje su nerešive za pojedinca. Već samo postojanje grupe omogućava prodor. Tu je od presudne važnosti formranje tima, pa posle toga klana. Da li je tako bilo ranije? Pojedinci. Kao da se istorija kreće ka tome da u novom okruženju funkcionišu samo pojedinci. I to ne herojski pojedinci, nego samodovoljni vukovi. One man show. Virtuelno udruženi.

U suštini u tome je romantičnost i utopija pozorišne grupe. Rolingstonsi prkose realnosti, oni su nedostižni ideal kao Hrist zbog toga što niko ne želi to da ponovi iako predstavlja očiglednu prednost, snagu. Čemu ti služi kružok?

Već sutra moram da se probudim.