Deseti Ciklus - Dvadeset i treći dan

Tak Mor Kadan je bio najveći goblinski grad u celom Markazoru. Tačnije, to je bila jedina stalna naseobina divljeg nomadskog naroda zelenokožaca. U Mor Kadanu je stolovao kralj Beguc Smrtljokljovi (zvali su ga i Beguc Smrta ili samo "Gos'n Smrta" ali samo iza njegovih dlakavih leđa). Drski goblinski pljačkaši su tumarali između šuma Tuarhievela i Sielwode, sve od reke Karijele na jugu, do Kamenog Kraja, planinskog venca na severu. Cela ravnica im je pripadala, kao i Markazorsko Zaleđe (to je bio goblinski naziv za planinski venac Riordon). Vilenjaci su prepustili ravnicu gobinima davno, još od vremena kad su Mur-Kilad patuljci i ljudi iz okolnih kneževina raskrčili prostor između dve prašume. Ljudi su pokušavali da se nasele na ivici Belvaduora i tu i tamo među Sutrenskim brdima. Goblini su ih puštali samo zato da bi mogli da imaju redovne "mušterije" za pljačku. Vremenom su se toliko osilili da su kraj južno od Sielwode nazvali Prerijski požar, a predeo severno od šume dobio je ime Vilin-propast.

Dok je Beguc bio mladi gardista u službi bivšeg kralja Dneza Ubikoljića shvatio je da stare goblinske vrednosti neće preživeti novi vek, doba ljudi, eru trgovine. Naime, patuljci iz Mur-Kilada su želeli da trguju sa ljudskim kneževinama Karijele, Elinie, i Morijedom a preko njih i sa drugim južnjačkim enklavama ljudi. Dok si rekao "otrovna strelica", kralj Dnez je pao pokošen rukom "nepoznatog" asasina. Kao najvećem i najpodmuklijem iz klana, Begucu je pripao tron. Dugo je morao da radi na svojoj divljačnoj sabraći da bi konačno zaradio poverenje patuljaka i ljudi. Za "mali" procenat Begucovi goblini su pružali usluge "pratnje i zaštite" karavanima koji su prolazili kroz Markazor. Saobraćaj je potekao u oba smera i sve već broj goblina je shvatao da je isplativije sedeti u Mor Kadanu i prodavati đinđuve ljudima i patuljcima, nego jahati po ceo dan na vukovima i tražiti plen. Kao prvo, vukovi su smrdeli, kao drugo ujedali su gobline (i hranili se njima) i kao treće uz Begucove gardiste, pljačka je postala veoma rizična grana privrede.

Ne treba posebno napominjati da je Mor Kadan predstavljao čir na licu zemlje. Grad je bio čist kao zbir svih goblina koji su u njemu ždrali, znojili se i ispoljavali svoj prirodni talenat za nehigijenu. Struktura i plan nisu postojali, pa su se ulice (često zakrčene blatom i fekalijama) zrakasto širile od glavnog šatora poglavice i kralja Beguca.

- Gospodaru, šuma nam se približava! – štektao je uplašeni kurir. Loše vesti su često bile smrtonosne po donosioca, a jedino gore od rđavih vesti bile su bizarne.

- Kako? Kako? – zakreketao je lenjo debeli kralj Beguc. On se godinama nije pomerao iz svojih udobnih jastuka sve dok nije došao u taj stepen gojaznosti da više nije mogao da se mrdne, sve i da je hteo. Njegov mozak, ušuškan u slatkiše i proračune o zaradi nije mogao da svari poruku koju je glasonoša ponavljao.

- Gospodaru...šuma...se približava – ponovio je drhtavim glasom kurir.

Kralj Beguc je nekoliko minuta kontemplirao sliku raščerečenog glasonoše, začinjenu bičevanjem i nabijanjem na kolac, ali onda je zaključio da još uvek nije došao do zaključka da li je ova poruka dobra, loša ili izmišljena.

- Kako? – ponovo je pitao debeli kralj i pogledom potražio svog ne-toliko-vernog šamana Dreka Boleštinu

Deseti Ciklus - Dvadeset i drugi dan

Vilenjaci poustajaše kličući Ornelinom vatrenom govoru. Ponosno su mahali oruđem, podizali u vis srp i ašov, lopatu i budak. Orkan Laranis! Orkan Laranis! Orilo se iz stotinu grla. Čak je i stidljivi Erinion skakao od sreće i mahao Orneli, oran da počne veliki posao. Ornela im dade znak za pokret i radna brigada se premestila na položaj. Erinionu je ovaj put bilo drago što izlazi na otvorenu poljanu. Vilnjaci su se rasporedili, po dvadeset u liniji, sa pet redova po dubini. Počeli su da vade iz torbica posebno pripremljene, magijski tretirane žirove.

- Prvo iskopaš rupicu, dve šake duboku, odozgore zemljicu. – šaptao je Erinion prvom žiru, kao da baja. Nasuo je malo magijske prašine i popunio rupu sveže iskopanom zemljom.

Spustio je ruke na tlo i počeo da izgovara reči čarolije. Ponavljao ih je sve brže i brže dok se nisu pretvorile u brujanje. Zapevao je, radostan što oko sebe čuje poj svojih drugova. Jedan po jedan, glasovi su se ulivali u veliku reku koja se orila preko ravnice. Magijska pesma se penušala i kovitlala. Sad je ponirala u potmulo brundanje, pa je onda prskala kao vodopad dodirijući cik najviših tonova.

Na Erinionov poziv, žir se otvorio. Raspuknut kao kokica, razmotavao se i oslobađao svoj potencijal sve dok nije postao klica. Mladi druid je nastavio da peva i klica je počela da buja. Ispod sebe je razvila prakoren i počela je da se izvija kao glista, hrleći ka površini. Tanana zelena pruga je prošla kroz sloj magijske prašione. Natopljena dodatnom energijom i ohrabrena visokim tonovovima čarolije, klica se pojavila iz rastresite zemlje kao mladica. Pustila je nekolio listića i ispravila se. Beba-hrast, za sada još uvek prozirno zelena vlat, zatreperila je na suncu očekujući kišu. Ali hrana je već bila tu, servirana i spremna za gozbu, a zov je proto-stabljiku vodio uvis. Mladica se presvukla koricom, prvom nabranom kožicom. Stručak se pretvorio u pravo drvce. Pesma se za trenutak smirila, kao reka pred kataraktom, a onda je stotinu vilenjaka nastavilo pojanje udvostručenom snagom. Hrastić je pustio grane, grane su dobile grančice, listići su rasli, širili se i opadali. Mladica je stasala u drvce spremno za rasad. Sad više nije bilo povratka, stabljike su drhtale od silne energije koja ih je hranila, popunjavala epitel, pravila nove godove. U trenu su prošle godine, od mladog drveta izraslo je veliko stablo, koren je očvorovnatio i dobro zagrlio zemlju. Grane su propupele i okitile se cvetovima-resicama sve dok krošnja nije počela da prska nove žireve. Kiša plodova je padala oko druida, ali pesma još nije stigla do kraja. Hrast se širio i širio sve dok nije ispod naborane korice nastao dva prsta debeo sloj plute. Vilenjaci su pesmu smirili i izvukli je nežno kao da predaju drvo prirodi.

Erinion nije više stajao na otvorenom proplanku, već u gaju među stotinu hrastova. Ozaren, zavukao je ruku u drugu torbicu i bacio šaku punu semenja. Dok su se mlađi druidi odmarali grleći svoje hrastove, Erinion, Ornela i još neki stariji Orkan Laranis pevušili su novi poj. Između hrastovine pojavila se paprat, žbunovi leske i drugo prateće rastinje. Prvi komad šume, prvi deo vilenjačkog štita bio je izgrađen.

Deseti Ciklus - Dvadeset i prvi dan

Koliki proplanak, pomislio je Erinion. Stajao je na ivici šume i po prvi put u životu posmatrao ravnicu. Za svaki slučaj, držao se senke hrasta. Nije se usudio da kroči na sunce. Celoga života prašuma Sielwode je čuvala Eriniona. Uživao je mladi druid i na osunčanim poljanama, ali prostor koji je pucao pred njim izgledao je zastrašujuće neograničen. Erinionov svet je bio omeđen drvećem i zato se plašio da izađe na livadu oivičenu tek tamnim pramenom planina na horizontu. Da li se Erinion stideo svog straha? Nimalo, među vilenjacima je bilo više onih koji su se osećali baš kao i on. Zato je radna grupa Anijer i došla ovde, da pošumi ukletu ravnicu.

Zahvaljujući veličanstvenom otkriću dara potpune slobode, Erinion i njegovi drugovi su mogli da vrate dostojanstvo prašumi koja ih je othranila. Nekada davno, Sielwode se prostirala dokle oko seže. Umesto pustopoljine, tu su rasli hrast, bukva, jela i bor. Erinion se radovao što je deo velikog plana za pošumljavanje. Trkom se vratio među svoje. Odeveni u mrke livreje druidskog reda Orkan Laranis, stotinjak vilenjaka je sedelo u travi. Pomno su slušali predvodnicu Ornel.

- Svi znate da su Nir prvo udarili na šumu. Nemilosrdno su obarali stabla i krali život da bi mogli da nahrane svoje kraljevstvo. Samleli su šumu da bi podigli svoje zamkove, izradili lukove, sastavili opsadne mašine. Okopneli su snagu prašume a time i moć naše magije. Onda su izgradili puteve da bi mogli da se kreću brže. Nisu se zadovoljili običnim stazama, već su slagali kamen do kamena. Oni se odriču zelenila, odbacuju prirodu i poručuju nam da će i naše kraljevstvo da popločaju! Ovde i sada, Quendi uzvraćaju udarac!

Ornel je sačekala da talas klicanja umine i da se vilenjaci smire. Zasukala je široke rukave svoje grube radne odore i sklonila kosu s lica. Želela je da svi vide žar u njenim očima, vatru koju nosi u sebi.

- Svaki od vas se sigurno pita: "Zašto ja nisam u armiji?" – neki mladi vilenjaci se zakikotaše – Zar sam previše slab da bih nosio koplje? Zar nisam dovoljno vešt konjanik da jašem u formaciji? Igram li lošije od svih ratnika-plesača? Aha! Ja sam talentovan za magiju, setiće se oni pametniji! A šta je uopšte Orkan Laranis u poređenju sa pravim čarobnjacima? Pitate se! Ako nisam mogao da postanem gospodar vatre, zar je bilo nemoguće da onda budem jedan od ratnih magova? Pa čak i najobičniji vrač služi u vojsci, tumači poruke i barata magijskim alatima!

Erinion se smeškao i divio Ornelinom govorničkom umeću. Razume se, on je znao zašto je tu, ali je upijao svaku reč kao da je prvi put čuje.

- Saborci moji! Orkan Laranis jeste armija! Mi smo vojska snažnija od svih! Kada ustanemo i zasadimo prvi žir. Kada ga pozovemo da izraste u snažno stablo i nahranimo ga mističnim silama. Kada iz zemlje proklija deblo i nikne šuma. Mi smo graditelji, mi podižemo štit, mi povezujemo Sielwode i Tuarhievel! Mi isceljujemo. Red kopljanika može da se rasrpši, konji da se propnu u ludilu i zbace jahača. Magijske sile mogu da izdaju i najmoćnijeg čarobnjaka, a čak i najveštiji Adman može da izgubi ritam u zanosu plesa. Hrast, bukva, bor i jela koje zasadimo neće ništa iščupati iz korena! Mi smo otelotvorenje ent-stvorova iz davnine. Mi smo šuma koja se kreće! Mi smo Orkan Laranis!

Drugo poglavlje - Draft

Uruvion je posmatrao kolonu izbeglica. Tuga je kvarila lepa lica njegovih sunarodnika. Zadrhtao je kada je video ranjene i osakaćene. Znao je da će majstori vidari isceliti sve povrede, ali ipak je bio potresen prizorom. Umesto da plešu kroz šumu i raduju se drveću, vilenjaci su tumarali u zbegovima. Uruvion je skrenuo pogled i udario pesnicom o zid talana.

- Vanja? – povikao je Uruvion.

- Sire? – ratnica se spremno odazvala

Uruvion je prišao oknu talana. Njegov ađutant, Vanja, bila je već spremna za pokret. Za pojasom je nosila kratku konjičku sablju, na glavi visoki šlem sa belom perjanicom, a mitrilska oklopna košulja izgledala je savršeno na njoj. Držala je uzde snažnih konja koji su kopali zemlju nervozno. Vitki vilin-konji frktali su kao da predosećaju opasnost. General se spustio niz uže i bacio konju na leđa.

- Aikene, prijatelju moj. Nosi me brzo i sigurno, moramo do jutra stići u Srebrni gaj. – Uruvion je nežno pomilovao grivu belog ata.

Konj frknu i dade se u trk. General je pokušao da ne gleda u oči izbeglicama. Jahao je tamo odakle su oni dolazili. Nije mogao da im ponudi ništa. Želeo je da što pre stigne u gaj. Tek kada se otrgnuo od mračnih misli, video je da ga Vanja prati na svojoj plavoj kobili. Iza nje jahali su, kao utvare, njegovi Thandorien, elitna vilenjačka straža. Sam je izabrao svakog od njih, znao im ime i rod.

Uruvion je mislio na reči stare druidese. Negde u Srebnom gaju nalazio se drevni Ornhir, gospodar drveća. Sećanje vilin-naroda je sezalo duboko u prošlost, ali među živim vilenjacima niko nije mogao da se priseti starih bogova. Ornhir osim što je mogao da se seti pređašnjih učitelja, znao je tajne reči zaboravljenih rituala. Uruvion je pokušao da dokuči tajnu vilenjačkih bogova. Pažljivo je pratio spise i pesme skalda i nije mogao da odgonetne da li su vilenjaci napustili Majku Išu i Prvog Seldarina ili su bogovi napustili vilenjake. Činilo mu se prirodnim da roditelji napuste svoju decu koja su odrasla i pronašla svoj put. Zato je mrzeo razmažene Nir i njihove bogove koje su držali za prstić kao derlad. Nismo ni mi bez korena, kipteo je u sebi Uruvion, pronaći ću put do naših pramajki i doneti božansku baklju vilin-narodu.

- Generale, pogledajte! – ciknula je Vanja, negde pred zoru.

Uruvion se prenuo iz misli. Šuma je bila pravo pred generalom i njegovom pratnjom. Između tankih prstiju stoletnih borova gorela je narandžasta zora. Goreo je i Srebrni gaj. Uruvion se izdigao u sedlu, a dobri stari Aiken je pojurio ka šumarku. Stub gustog dima nadnosio se nad zelenilom, kao kužna pijavica. Čim su došli ispod prvih borova, Uruvion je podigao ruku. Konjanici se zaustaviše kao jedan. Konji su poslušno gazili lagano iza generala. Oštrom sluhu vilenjaka nisu mogli da promaknu krici i zvuci bitke. Uruvion je okrenuo konja u pravcu iz koga je odzvanjalo oružje i Aiken sunu napred.

Kao pokošeno snoplje, mrtvi vilenjaci su ležali na travi, njihove zlatne kose rasute po bojištu bile su krvave. Jedna grupa ljudi je udarala sekirama u totem i pokušavala da ga obori, a drugi su ložili vatre oko svetog hrasta. Vanja je viknula i povela napad. Vilenjačka konjica se bacila na ljude kao mlin na jaja. Zapanjeni utvarama koje su se pojavile iz šume, ljudi su bacali oružje i bežali. Nekolicina je pokušala da podigne koplja i sekire, ali su vilenjački konji prošli kroz buljuk ljudi kao vihor kroz hrpu lišća. Thandorien su udarali precizno i žestoko. Za tili čas Nir su bili raštrkani, a dvadesetina njihovih boraca je zauvek ostala u travi. Uruvion je dao znak Vanji da dune u trubu i opozove razjarene Thandorien. Pobeda je pružila kapljicu osvete, ali gorka istina je zaledila generala. U podnožju svetog drveta, baš u krilu debelog hrasta, prikovan za drvo, izdahnuo je poslednji od drevnih Omhira. Pesma koja bi dozvala vilenjačke bogove bila je zauvek izgubljena, bačena u prošlost. Uruvion je morao da odjaše i prenese Savetu tragične vesti. Sad je sva nada vilin-naroda ležala u drevnim tomovina magije.

- Vanja! – pozvao je general svog ađutanta.

Vilin-ratnica se stvorila ispred Uruviona. Njena kosa je bila ulepljena krvlju, njen izraz lica maska besa. Uruvionovo srce se steglo. Vilin-lice nije bilo stvoreno za tugu izbeglice, ali ni za jarost osvetnice. Stavio je ruku na njeno rame i prošaptao.

- Idemo odavde, Srebrni gaj je izgubljen. Moramo da izvestimo Savet.

Okupili su Thandorien i krenuli na zapad, ka Yanwe-tornju. Jahali su tri dana bez prestanka. Prašnjav i umoran, Uruvion se sručio na ležaj raskošnog talana. Probudili su ga kad je došao čas da se obrati Savetu. Okupana i namirisana, Vanja nije nimalo ličila na ratnicu. U kosi je imala zlatnu traku, a na ramenima laganu dolamu od najfinije zelene čoje. Na grudima je sijala mala zvezda od šarenih dragulja, povezana vrpcom od šarene upletene kože. Troslojnu haljinu od lakih bledozelenih čipki zaokruživale su fine sandalice sa otvorenim prstima.

Vanja je pomogla iscrpljenom generalu da se presvuče i dotera za govor pred Savetom.

- Ratno je vreme, u velikoj smo opasnosti, ali nikad ne smemo da zanemarimo osnovnu ljubaznost i etikeciju. – rekla je Vanja.

Uruvion je prepoznao svoje reči i najsmejao se. Dobar je učenik bila ova zelenooka ratnica i najbolji ađutant kojeg je ikada imao. General je obukao tamnozelenu košulju sa srebrnim nitima i niskom kragnom. Nosio je čakšire odgovarajuće smaragdne boje, uvučene u čizme od svetlo štavljene kože. Oko struka je obavio široki pojas od karirane vune u stilu severnih plemena. Preko grudi mu je stajao baldrik-uprtač sa umetnutim draguljima. Svaki kamen je označavao jednu pobedu koju je Uruvion odneo nad neprijateljima vilin-naroda. Bio je spreman za Savet.

Vanja je bila uz njega i zajedno su stupili na mermerni podijum. Ukrašen bezbrojnim gravurama, krug je bio podeljen na dvanaest polja, sa trinaestim umetkom koji je vodio od stepenica do samog centra. Iz središnje tačke Uruvion se obratio savetnicima koji su bili smešteni u apsidama. Svaki Savetnik je imao utisak da je sam i da odlučuje sam, bez mogućnosti da čita izraz lica drugih. Dvorana je bila tako projektovana da se zvuk besprekorno prenosio odajom, do svake polulopte na obodu kruga.

Uruvion je ispričao sve o čarki u Srebrnom gaju, o novoj koloni izbeglica i o smrti Omhira. General je čuo da neki savetnici proklinju, neki jecaju. Nije mogao to da vidi, ali znao je da mnogi nemo vrte glavu, pogođeni bolom.

- Generale, Savet ti se zahvaljuje još jednom za sve što si učinio za vilin-narod. Glasnik će ti preneti dalje zapovesti, odmaraj se sada. Čak i najbolji luk se prekine ako se povremeno ne otpusti, a njegova tetiva ne naulji. – reče savetnica Tenidijel.

Uruvion i Vanja se hitro skloniše sa podijuma. Na njihovo mesto stupila je Tenidijel, obučena u žalobničku odoru boje šumskog požara.

- Usahla je nada da ćemo moći da se obratimo našim bogovima na način na koji Nir komuniciraju sa svojim zaštitnicima. Sad moramo da odlučimo da li ćemo poslati glasnika našim saveznicima vilinskim bićima ili čarobnjacima. Naši preci su se obavezali da pruže zaštitu duhovima šume i obećali su da ih neće pozivati u boj. Možda bi mudrije bilo da najpre pošaljemo glasnika u Minas Ingole. Veliki Heren Istarion, red čarobnjaka čeka da im damo znak da otvore drevne tomove.

Čim je mesec izašao, brzi vilinski at nosio je glasnika ka tvrđavi Ingole.

Sa vrha najvišeg tornja majstor Glandur je osmatrao horizont. San mu nije dolazio na oči već noćima. Srknuo je malo gorkog napitka iz plitke porcelanske posudice. Trpki ukus čaja zamenio je ono malo sna ili meditacije koji je vilenjaku dovoljan da obnovi svoje telo i svoj um. Glandur se naslonio na parapet i udahnuo jutarnji povetarac. Osim što ga je povremeno pritiskala prošlost, nije se osećao kao da će uskoro napuniti osamsto godina. Još uvek je mogao da vidi preko mnogo lija oštro kao soko. Glandur se otisnuo od zida i vratio u kulu.

Kružna prostorija je mogla da se pređe u pet nervoznih koraka. Veliki svećnjak bio je postavljen na lancu koji je visio sa kupole. Na crnom okovu sedeo je raskošni papagaj, preliven jarkim bojama. Njegova kraljevska ćuba davala mu je otmenost, kao i dvostruki rep koji se sjaktao mističnim tonovima žute. Njegovo okce je pametno gledalo u Glandura. Čarobnjak je zastao pred svojim pernatim saputnikom.

- Zašto nemam mačku? Ili psa? – bupnu srebrnokosi majstor.

Lendro nije umeo da odgovori na Glandurovo pitanje. Svi vilenjaci su držali leteće ljubimce u svojim domovima. Lendro je bio dovoljno šaren da pravi društvo najvećem od svih vilin-magova. Dobijao je mnogo keksića i umeo je da pevuši stare tužbalice. Navikao je na majstorova pitanja i naučio da su ona upućena svemiru, a ne njegovom ptičijem veličanstvu.

Glandur je spustio zdelicu na delikatno izrezbaren tronožac od hrastovine i spustio se u stolicu od pletenog pruća. Pokušao je da se ponovo baci u svet snova, više da prekrati vreme, nego što je zaista očekivao da ga hipnos primi. Svakog trenutka u sobu će utrčati stražar da ga obavesti da je stigao glasonoša iz Saveta.

- Gospodaru! – čuo je krike sa donjeg sprata.

Glandur je počeo da shvata vilenjake koji se umore od ovog sveta i pređu u Aman. Zažmurio je, praveći se da spava. Livrejisani vojnik koji se pojavio na vratima postideo se, misleći da je majstor zaista usnio. Zakoračio je u majstorovu odaju i zbunio se.

- Evo me, evo me! – progunđao je Glandur i ustao iz fotelje – Stigao je konjanik?

Vojnik je klimnuo glavom i šumugnuo niz stepenice. Glandur se spustio niz kulu.

U dvorištu Minas Ingole, majstora su dočekali ostali uvaženi magovi. Valdaglerion je obukao svečanu odoru od svile u bež tonu, ukrašenu runama. Tirition je uz srebrnkastu haljinu ukrašenu motivima meseca sa sobom nosio štap i krunu koji su se caklili od magijske sile. Halran je kao i uvek bio u asketski crnom kompletu baš kao da upravo stiže sa vežbališta. Vendetijel i Mirimae su došle odevene u ritualne ljubičaste haljine i blago usplahirene. Alasea je gledala Glandura pravo u oči. Njena ravna sivkasta kosa bila je upletena u hiljadu kikica. Izgledala je kao mačka kojoj ništa nije važno osim sjaja sopstvene dlake. U strpljivoj tišini koja priliči vilenjacima koji su prevalili petstotu, čarobnjaci su čekali da majstor nešto prozbori.

Glandur je pogledom pozdravio svoje prijatelje. Prišao je konjaniku i od mladog vilenjaka primio pismo iz Saveta. Polomio je voštani pečat i strpljivo je razmotao grubu hartiju. Pregledao je pismo i vratio ga u omot. Glandur je pružio pismo kolegama. Valdaglerion je bio najbliži.

- General Uruvion je zakasnio. Nir su zapalili Srebrni gaj i ubili posledneg Omhira. Savet traži našu pomoć. Pretražite magijske zapise, otvorite svoje zbirke drevnih tomova, potrebna nam je moćna vilin-magija iz starine.

Alasea znala šta će se sledeće dogoditi. Čarobnjaci će zaviriti u svoje spise, ali tamo neće pronaći ništa. Silazak u kriptu, bio je jedino rešenje. Pitala se kako će na taj izlet vilin-čarobnjaka gledati drevni Iauron, čuvar tajnih odaja. Ipak, odlučila je da ćuti i posluša najstarijeg maga.

Alasea se vratila u svoju kulu. Spustila se u podrum i lakim pokretom ruke osvetlila prostoriju. Magijsko svetlo je rasteralo sve senke. Zašuštale su mistične sile koje drže na okupu pergamente starih knjiga. Na visokoj polici sa plitkim nišama stajalo je Alaseino magjisko blago, retki spisi starih učitelja. Davno je odustala od rvanja sa jogunastim knjigama. Sad je bilo drugačije. Morala je da pokuša još jednom. Alasea je duboko uzdahnula. Očistila je svoj um i ispunila ga voljom. Iskrzani list je uzleteo sa police i zapolovio vazduhom. Nežno se spustio tik iznad ruku čarobnice.

Počela je da juri treperave rune. Linije su plesale, trbuščići ukrasnih vilin-slova su izbegavali njen pogled. Kao na uzburkanoj površini vode, magijski zapis se mreškao. Alasea je čarala tiho, pa onda sve glasnije. Tu i tamo poneka tengwa se umirila, ali to nije bilo dovoljno da Alasea rastumači ma i najkraću rečenicu. Sačekala je strpljivo da se rune primire. Skrenula je pogled i krajičkom oka pratila šta se dešava na pergamentu. Primetila je da znaci još uvek igraju. Prestala je da pevuši magijsku mantru i blago iskrenula glavu. Trudila se da joj pogled i dalje bude čvrsto uperen pravo napred, u zid ostvetljen magijom. Pergament je bio u Alaseinom vidnom polju, izvan fokusa. Samo tako su tethar počele da se smiruju. Postepeno, jedan po jedan znak je dolazio na svoje mesto. Alasea je još više istegla vrat. Kako joj to ranije nije sinulo?

Zapanjena otkrićem, Alasea je izgubila koncentraciju i pergament je izgubio moć levitacije. Uspela da ga zgrabi i odloži na policu u poslednjem trenutku pre nego što bi joj magijska energija opekla prste. Alasea se glasno nasmejala. Pokušavala je da pročita tengwar, a na pergamentu su bile zapisane sarati rune! Zatvorila je oči, prikupila iznova snagu i volju i prizvala zapis sa police. Lebdeo je blizu njenog lica. Iskrenula je glavu i odlučno gledala napred. Treperava slova složila su se poslušno kao elitne jedinice što u koraku promene formaciju. Alasein izoštreni um zapamtio je svaku reč sa pergamenta.

Uzbuđena, ustrčala je uz stepenice svoje kule. Nije stigla da sedne za sto, već je kao posednuta ispisivala rune crvenim mastilom. Hartija je bila spremna i žedno je upijala znakove. Tek kada se slika iz Alaseinog uma premestila na papir, čarobnica je odahnula. Okrenula se u malenoj odaji i zaplesala. Kikotala se, verovatno je ona jedina od svih čarobnjaka koja je imala dovoljno sreće ili dovoljno mašte da pokuša drugačiji pristup. Čim se tinta prosušila, Alasea sede da pročita šta je zapisano.

Nažalost, taj svitak joj nije otkrio mnogo. Nisu ni ostali koje je imala u podrumu. Čitavu noć i dobar deo dana, Alasea je provela tumačeći zapise iz svoje zbirke. Našla je samo fragmente, iscepkane poruke starih čarobnjaka. Iz njih se moglo naslutiti da postoji ustrojstvo iza magijskih fenomena, neka vrsta prepreke ili zabrane koja je ograničavala upotrebu čarolija. Vilenjački magovi, naime, nisu mogli direktno da učestvuju u ratu protiv ljudi.

Vilenjačka magija je bila snažna, a u danima netaknute prirode, kad Uruk i Nir narodi nisu počeli da se kote, bila je još moćnija. Sa svakim posečenim stablom, sa svakim isušenim potokom, sa svakom ubijenom životinjom, vilin-čarolija je bledela. Osim toga, ratovanje je bilo strano vilin-bićima. Ceremonijalna borba i ritualne borilačke veštine bile su deo kulture, ali njihov cilj je bio uzvišeniji od pukog klanja i prolivanja krvi. Nir su sebe predstavljali kao vešte trgovce, ali u stvari se nisu mnogo razlikovali od divljih Uruka. Vilenjaci su sebe nazivali Quendi, "oni koji govore". Za njih je najvažnije bilo da prate nevidljive staze svog srca, da istražuju svet oko sebe i daju imena. Voleli su da stvaraju i cenili su lepotu. Quendi su imali prirodnu potrebu da se posvete radu. Slobodno su se predavali istraživanju najskrovitijih kutaka veštine.

Na isti temeljan i strastven način, vilenjaci su izučavali magiju. Nabrajali su magijske sile, beležili mistične zakone i brusili čarobnjački zanat. Kao i sve druge delatnosti, magija vilenjaka je bila usmerena ka lepoti i temeljnosti. Vilinski čarobnjak je mogao da prizove opasne sile, ali nije mogao da ih uobliči u vatrene kugle i nebeske munje kao Nir-sveštenici. Znanja za tako nešto, vilenjaci su imali i više nego dovoljno. Jednostavno to nije bio način na koji su Quendi rešavali probleme.

Zato su Alasea i drugi vilenjački čarobnjaci iz Minas Ingole preturali po svojim arhivama. Nadali su se da će negde pronaći magiju, čarobnu formulu, tajnu zakonitost koja će im otkriti način da poraze osvajače. Alasea je otkrila naznake postojanja jedne metamagijske pravilnosti. Izgledalo je kao da pored urođene vilenjačke miroljubivosti i gnušanja spram uništavanja postoji i spoljni faktor koji je pred vilin-čarobnjake postavljao nevidljivu prepreku.

Alasea je sakupila svoje beleške. Noćni vetar je unosio svežinu u njen stan. Pronašla je uzde povetarca i lagano povukla k sebi. Našla se u centru kovitlaca koji je pročistio njena čula. Izvežbanim pokretom uma, Alasea je iscedila vlagu iz vazduha i kondenzovala je kao najfiniju izmaglicu kojom je oprala kosu i lice. Zatresla je svoje kikice i odlučnim pokretima ruke ih uredila.

Presvukla se u svetli kimono sa vezenim ukrasima apstraktnih oblika. Crtež je zapravo predstavljao umetničko viđenje magijskih sila, Alasei je taj beli mantil bio veoma drag, jer je pripadao njenoj učiteljici Eruani. Vešto je vezala široki pojas i izašla iz kule da se susretne sa drugim čarobnjacima. Eruana bi znala šta da radi, pomislila je Alasea. Ona bi našla način da otopi srce arhivara kripte, strašnog Iaurona. Tamo dole, u dubini gde su čarobnjaci iz starine zakopavali opasne tajne, tamo je moglo biti rešenje. Alasea je želela da veruje Glanduru, ali nije smela da se nada da će lične arhive magova iznedriti epohalno rešenje. Ali to je bilo na mudrijima od nje da odluče, zaključila je Alasea i pridružila se povorci čarobnjaka koji su pratili Glandura.

Majstor Glandur ih je poveo u gaj mudrosti. To je zapravo bio jedan deo bašte u okviru Minas Ingole. Učitelj Idhernion je sakupio na jednom mestu retke biljke koje uspevaju samo uz obilje magijske energije. U centru gaja bila je baštenska kućica sa klupama i malim ognjištem. Oko nje su bili redovi yrvelas i avethelion cveća koje upija ambijentalnu magiju i pretvara u mesnate listove koji su bili lekoviti protiv energetskih poremećaja. Iza aleje, zrakasto su se širili žbunasti primerci, kao što je edhelist ili cormacri. Beli cvetići edhelista širili su miris u skladu sa osećanjima osobe koja ih miriše, a listići cormacrija presijavali su se u bojama duge. Sa njih je moglo da se pročita koliko je ambijentalne magije u vazduhu. Gaj je oivičavalo veliko drveće srebrnih i zlatnih listova, pravi vilenjački telperioni i laurelini. Njihovo stablo i list je bilo zimzeleno i besmrtno kao i Quendi.

Čarobnjaci su dolazili u gaj da rasprave najteža pitanja i posavetuju se. Kada su se smestili u seniku i kada je u ognjištu zapucketala vatrica, Glandur se obratio skupu.

- Verujem da ste pretražili svaki kutak i pretresli svaki pergament. Vreme je da saberemo svoja iskustva i pronađemo rešenje za tešku situaciju u kojoj se naš narod nalazi.

Magovi zažagoriše u znak odobravanja. Majstor Glandur je dao znak i nastao je tajac. Mirimae je ustala sa klupice i prišla ognjištu. Na plamičke je spustila šaku sušenog lišća iz kožne torbice. Počeo je da se diže gust dim. Mirimae je napravila magijski gest i odnekud je počeo da duva povetarac. Pramenovi dima obavili su senicu. Čarobnjaci sklopiše oči.

Alasea je udahnula slatkasti miris isparenja. Spustila se u sebe za još jedan stepenik. Tehnika meditacije i snažna volja mogli su da je opuste, ali za potpuno otvaranje bunara svoje duše, tu je bila isfaer-mešavina trava. Glandur je želeo da diskusija bude brza i konstruktivna. Nisu mogli da priušte sebi da izgube ni trenutak. Alasea je počela da vizualizuje svakog od čarobnjaka. Otvorena kao lotusov cvet, mogla je da oseti tanane vibracije i suptilne promene energije. Tako je mogla da prepozna kada je red na nju da govori, šta tačno da kaže i kako da u potpunosti upije ideje svojih sadrugova.

- Čarolije su uokvirene opsegom volje pojedinca… - počelo je od Halrana

- …prevazilaze fiziku i kreću se po metafizičkim zakonitostima… - nastavila je Vendetijel

- …ograničenje je neograničeno jer na margini počinje nad-čudotvornost. - pridružio se Glandur.

Za trenutak, čarobnjaci su kao jedan izdahnuli i udahnuli. Za sada su pokrili samo poznato područje suštine.

- Stvaranje, sabiranje, rođenje, sve to troši materiju… - dijalog se nastavio sa Tiritionovim komentarom

-…zapravo iscrpljuje sve one mračne i strastvene unutar jezgra… - produbio je temu Glandur

- …a tamo leži zapreteno sve ono što razjeda i uništava, ono se istiskuje na površinu i pročišćava plamenom stvaranja… - zaključila je Alasea, ubacivši se u tačno određen prostor za njenu repliku. To je bio trenutak u kome su svi bili svesni da samo ona može da govori. Njen zaključak je bio savršeni komadić toka koji se stvarao u tom trenutku.

- …energija koja se na taj način dobija emituje se i predaje drugima, jer ako bi ostala zaključana u vilenjaku, nepovratno bi oštetila balans… - rekao je Valdaglerion

- …nemoguće je zatvoriti taj tok jer je jedini put natrag ka uništenju, ali to je prirodni raspored stvari… - red je bio na Mirimae

- …a magija nikada nije prirodni tok, već uvek ono meta-fizičko, ono što je voljom pokrenuto i mislima izatkano, i zato zapretenost dostiže paradoks… - povisio je ton Glandur

- …jer ne može se posegnuti za prirodnim tokom u magijskom delovanju, ali približavanje uništenju kao protivprirodnoj sili gura na marginu i bliži se čudu ili tačnije, kontra-čudu… - zavapio je Halran

- …drugim rečima, vilenjak ne može da iskoristi u magijske svrhe bilo kakvu težnju ka uništenju koja proističe iz spontanih izvora ili iz povratnog toka usled zatvorenosti bića… – potvrdila je Mirimae

- …jedini način je da za trenutak ceo postupak krene izvrnuto, tako da se ono što je stvoreno i što prebiva u vilenjaku kao esencija istroši kanalisano kroz snangu volje, ali tako dobijeni rezultat je jednostavan, usmeren i ograničen… - sipala je Vendetijel

- …ništa od toga nije moguće ostvariti na velikom nivou jer je premala količina verovanja, vilenjačko biće bi se pobunilo protiv uništenja, sve i da volja pristane da utiskuje magiju na taj način, granica čudotvornosti bila bi nestabilna i svaka čarolija unapred osuđena na propast… - već je vikao Glandur

- …zašto? – kriknuli su u isto vreme čarobnjaci.

Ponovo su utihnuli za jedan trenutak. Duboko su udahnuli poslednje pramenove dima i spremili se da zarone duboko još jednom.

- Postoji jedan okvir koji sadrži paradoks u sebi. Taj okvir se nagoveštava u zapisima… - počela je Alasea

- …zakonitost koja ide izvan meta-fizike i meta-magije, jedno pravilo višeg reda… - nastavio je Halran

- …zakovano, sakriveno, nešto izvan ovog sveta, nešto iracionalno i prepuno izuzetaka, a odjek tog pravila utiče… - umorno je rekao Tirition

- …na sve aktivnosti vilenjaka! – složili su se čarobnjaci u glas.

Zaćutali su, a onda je jedan po jedan vilenjak napuštao stanje povišene pažnje. Dok su sa ognjišta isparavali i poslednji pramenovi isfaera, čarobnjaci su se zagledali. Glandur je čupkao donju usnu. Pokušavao je da iskoristi poslednji talas blagotvornog mirisa koji je lebdeo u vazduhu i pokuša da pronikne do punog značenja zaključka koji su upravo iznedrili. Neki magovi su ustali i protegnuli se. Mirimae je žustro uklanjala ugarke iz ognjišta i pripremala novu mešavinu sa athelasom da osveži prostoriju i razbudi vilenjake. Alasei se činilo da sve u njoj treperi. Svet je dobio još jedan sloj. Kao da se upravo probudila iz sna u jedan novi san. Njena percepcija bila je puna neverice, a svaki detalj izgledao je kao potcrtan. Van-magijska, van-fizička zakonitost. Uverenje da je to istina pulsiralo je u Alasei kao minuli orgazam. Postoji jedna viša odrednica. Ona se ne nalazi u prostoru božanskog, to je naslućivala.

Alasea se naslonila na klupu i zagledala u bakarni krov senice. Zapitala se koliko je nesposobnost vilenjačkih čarobnjaka da učestvuju u ratovanju bila deo moralne postavke njihovog duha, a koliko nametnuto ograničenje. Priče su kazivale o vremenu kada su vilenjaci otkrivali svet. O prvim sukobima sa Uruk rasom. Balada o Faelinu Korulionu govorila je o dogodovštinama družine vilenjaka koji su se sukobili sa orcima i trolovima i hordama gobilna. Svako dete zna za gromoviti štap koji je nosila Sigilijel Palanijel, moćna čarobnica iz davnine. Upravljanje elementima je bila jedna od redovnih magijskih disciplina. Alaseu je taj deo čarobnjačke veštine najmanje interesovao, ali je čak i ona mogla da od vetra formira vazdušnu pesnicu, od vatre plamene strele.

U Alaseino srce se uvlačila teskoba. Osvrnula se oko sebe. Očekivala je da vidi budno oko Glandurovo kako motri na nju. Stari majstor je bio zadubljen u svoje misli. Zamisao da nešto izvan ovog sveta ograničava vilenjačke magije, bila joj je užasna i strana. Možda negde postoji granica njenih veština? Ne limit koji određuju priroda i sposobnost, već hladna, surova, namerno postavljena granica nevidljivog slučaja ili skrivenog autoriteta. Kao žulj koji će se tek pojaviti, Alaseu je počelo da svrbi neznanje.

General Uruvion nije mogao da se opusti, kao što mu je savetnica Tendijel predložila, ili bolje reći naložila. Pitao se da li će čarobnjaci uspeti da pronađu tajnu koja će doneti spas. Nerado je priznao sebi da ne veruje u uspeh magova. Njihova disciplina je bila vrhunski spoj umetnosti i zanata. Mnogi vilenjaci su koristili čarolije u svakodnevnom životu, ali Heren Istarion čarobnjaci su bili poput starih vojskovođa koji su odavno ostali bez vojske.

Uruvion se prisetio prvih čarki protiv ljudi. To je bilo u zimovniku flote, na obali blizu Kremene kule. Iz Nir-brodova iskrcalala se jedna četa pljačkaša. Beše ih stotinjak. Iskočili su iz dugačkih lađa kojima su do malopre upravljali. General je zapamtio dobro kako su izgledale. Na pramcu je bio izrezbaren jarosni oblik vodene zmije. U poređenju sa vilenjačkim lađama, Nir-brodovi su izgledali kao grube piroge. Jedan ubogi štap je služio kao jarbol za koji je bila zakačena krpa. Upravo rita jer Nir-čamac nije koristio snagu vetra. Pogon su davala dugačka vesla koja su kao čačkalice štrčale sa bokova vitke barke. Čamac je izgledao kao da će se svakog časa prelomiti na talasima, pa ipak, Nir-mornari su njime prešli mnogo milja i koristeći samo snagu svojih mišica. Čim su se drakari nasukali na plažu, mornari su postali pešadinci. Vikali su poput Uruka, vitlali loše izrađenim oružjem. Borci su bili naoružani raznovrsno, ovde mač, onde topuz, većinom sekire. Nijedan nije imao livreju. Mnogi od njih su bili bosi. Retko koji je nosio šlem. Štitovi su bili sklepani komadi drveta sa rascvetalim ivicama. Uruvion se sećao zgađenog izraza na licu svog pretpostavljenog. Komandant Kremene kule gledao je na ljude kao na izbeglice, prosjake, odrpance.

- Mora da je u pitanju neka šala?! – uskliknuo je maršal Arandur. – Rasterajte ih!

Poslednji rat protiv Uruka se završio pre dvesto godina. Patuljački gradovi i vilenjački garnizoni u zapadnim planinama uspešno su branili vilin-kraljevstva. Sistem rendžerskih patrola i lokalnih milicija potpomognut tvrđavama bio je sasvim dovoljan da se osujeti svaka Uruk-gerila. Vilenjaci ni pre toga nisu imali potrebu za velikom armijom. Stari oficiri su prelazili u četvrto doba vilinskog života, bledeli i napuštali svet svojevoljno. Drugi su nalazili zadovoljstvo u praćenju staze ratnika. Vojska vilenjaka se sastojala od talentovanih i disciplinovanih pojedinaca čiji je broj kopnio sa svakim novim prolećem. Godine mira i prosperiteta okrenle su vilenjake drugim poslovima.

Kamo sreće da je tako mirno i danas, mislio je Uruvion. Uzdahnuo je i okrenuo se na ležaju. Otpio je malo gorkog čaja i vratio se među jastuke. Šta je bilo dalje? Vratnice Kremene kule su se otvorile i propustile dvadeset vilin-konjanika. Naoružani sjajnim verižnjačama, visokim šlemovima izgledali su nepobedivo. Barjaci su lepršali na povetarcu. Vilenjaci su bili naoružani konjičkim lukovima, mačevima i kopljima. Jahali su skladno, u formaciji koja nije bila vidljiva golim okom. Neuki posmatrač bi pomislio da se konjanici guraju, ali bi svakako mogao da primeti kako formacija teče. Kao potok, kao voda koja pronalazi najlakši put ali se ipak obrušava punom snagom, vilenjaci su presreli bandu Nir-mornara.

Zapovest je bila jasna, rasterati ljude. Vođa eskadrile je očekivao da će se protivnici uplašiti i potražiti spas u bekstvu. Ali oni su ipak nastavili da napreduju. Usporili su trk i počeli su da se zbijaju. Podigli su štitove. Vikali su i pretili oružjem. Ovde, onde ka vilenjacima su poletele kratke džebice i džiliti. Nema vilin-konjanika koji se nije podrugljivo nasmejao. Prostački projektili nisu pali ni blizu eskadrile. Komandir je mahnuo rukom. Strele zafijukaše. Kroz bandu se zaorio pobednički poklič. Njima je izgledalo kao da su vilenjaci promašili. Nijedna strela nije pogodila u meso, nije probila kožu i zarila se u mekano tkivo. Krv nije potekla i to je ljudima bio znak da je ova runda njihova. Vilenjaci su bili zapanjeni. Zar ovi divljaci nisu videli sa kojom preciznošću su strelice fijukale oko njih. Ovaj je mogao da izgubi oko, onom je peruška vilin-strele zagolicala nos. Onde je projektil probio drveni štit taman dovoljno da zagrebe zglob, ovde je proletela tik iznad glave i odnela kapu Nir-ratniku.

Kao vuci, ljudi pojuriše napred i razbiše svoj bojni red. Činilo im se da su konjanici priterani između keja i plaže, razdaljina je bila premala da bi konjička koplja donela odlučujuće preimućstvo. Ali vilenjaci nisu imali nameru da jurišaju. Konjanici još jednom potekoše kao voda. Raspršili su se i okružili ljude. Neshvatljivom brzinom, ponovo su zategnuli lukove. Još jedan volej se spustio na bandu, a zatim još jedan. Na nogama su ostali samo oni u samom središtu formacije, zaklonjeni štitovima i telima svojih saboraca. Ošamućeni gotovo natprirodnom veštinom vilenjaka, ljudi su počeli da se povlače. Očajni, lica iskrivljenih od bola, Uruvionu su ličili na Uruke. Dok su povređeni puzali, drugi Nir-borci su stajali ispred njih, štiteći ih. Ljudi su očekivali sve, samo ne da ih vilenjaci ostave na miru. Bili su spremni da se bace na koplja, da se bore do kraja, da kidaju zubima. Jedino na šta nisu bili spremni je milost. To je za njih bila nepoznanica. Zato će povlačenje sa plaže ispred Kremene kule zapamtiti kao uvredu, a ne kao milosrđe. Sada nam se svete, zaključio je Uruvion.

Ljudi su se potrpali u svoje smešne lađe i otplovili ostavivši iza sebe krvav trag. Maršal Arandur je naredio da im se dozvoli da se povuku u svoje čamce. Želeo je da se posade vrate među svoje pleme i odgovore ostale od iskrcavanja na vilenjačke obale. Uruvionu je danas bilo jasno da je on jedini vilenjak kome se čarka učinila kao pobeda varvara.

- Nismo ih slomili – rekao je Uruvion maršalu.

- Previše si mračan, mladiću – odgovorio je Arandur.

- Oni su previše nalik Uruk-narodu, neće razumeti našu poruku – protestvovao je Uruvion.

- Grešiš, sasvim ispravno su zaključili da se ne vredi boriti protiv nas – odgovorio je maršal.

General Uruvion nije imao ništa od toga što je istorija kasnije dokazala da je on bio u pravu. Ljudi su se vratili, u ogromnom broju. Bili su naoružani ozbiljnim opsadnim spravama i moćnom čarolijom. Pratili su ih bogovi sami. Jedan na jedan, vilenjački borac je vredeo više od deset ljudi. Ali protiv božanstava čak i besmrtni vilenjaci nisu mogli da se nadaju pobedi.

General Uruvion se naježio i naglo se usrpavio na krevetu. Zašištao je kao ris. Bio je veoma blizu da zaokruži svoje putovanje kroz misli i kruniše ga zaključkom ali nije mogao da vidi u čemu je stvar. Osećao je da postoji slepa tačka, jedna istina koju vilenjaci ne vide. Frktao je i dalje, ali bez rezultata. Bilo je to kao kada bi osakaćeni pokušao da pomeri ud koga više nema, kao da se napreže mišić koji ne postoji. Ustao je i ogrnuo bledozeleni plašt bez vojnih oznaka. Umotan u tkaninu, bosonog, spustio se do kovačnice.

Na obodu naselja radio je majstor Maenor. Bilo je to sasvim prikladno ime jer je kovač bio nadaleko čuven po svojoj veštini. Mnogi Thandorien su se uzdali u Maenorove oklope. Da nije nosio Mesečevu sablju i laku mitrilsku košulju, Uruvion bi sigurno naručio opremu baš od njega. Maenor je imao uz sebe još dvojicu majstora i desetak pomoćnika. Ukopana u brdu, kovačnica se sastojala od čitavog niza odaja, hodnika, spratova. Maenor je takođe bio poznat po tome što nije živeo na talanu već pod zemljom, kao patuljci. Iako je mnogim vilenjacima taj običaj delovao nastrano, opraštali su Maenoru tu malu ekscentričnost.

- Vendui! Mae Gowanen! – povikao je kovač kada je ugledao generala

- Pozdrav i tebi prijatelju! – odgovorio je Uruvion

- Kojim povodom se spuštaš pod zemlju, nadam se da nisu hrđave vesti iz rata? – zabrinuto je upitao kovač.

- Dobro nije, ali možda možeš da mi pomogneš da bude bolje – počeo je Uruvion

- Ne okoliši, reci mi šta treba da se napravi? Popravi? Izlije? Iskuje? – general je odmahivao glavom, a Maenor je bio uporan da pogodi

Uruvion je ćutao i pomalo odsutno lupkao prstom o toke na bledozelenom ogrtaču. Maenor je odložio svoj dragoceni alat, mali srebrnkasti čekić od mithglina, retke mitrilske legure. Cepteo je od iščekivanja da čuje pitanje koje je toliko mučilo njegovog prijatelja.

- Hoću da mi napraviš mačeve. – konačno prozbori Uruvion

- Hej! Ništa lakše! Zašto si toliko oklevao – laknulo je Maenoru

- Hoću da mi napraviš pet stotina mačeva! – dodao je Uruvion

Sad je bio Maenorov red da zaćuti. Klimnuo je glavom, a onda odrično zatresao svojom srebrnkasto sedom kosom. Smirio se, a trenutak posle toga zaustio nešto da kaže.

- Hm...nešto nije u redu – reče zbunjeni Maenor

Uruvionov um je pokušavao baš to da dokuči. Možda je potrebno napraviti korak unazad, pomislio je general.

- Maenore, napravi mi jedan mač – reče Uruvion

- Samo jedan? Nije problem – obradovao se kovač

- Napravi mi pet? – preseče ga general

- Uruvione, zašto pet? – usplahireno reče Maenor

- Ne možeš da napraviš pet mačeva?

- Mogu prijatelju, sve za tebe, samo je čudan zahtev, pet mačeva za jednog vilenjaka...

- Dobro, a kako bi bilo da mi napraviš dvadeset mačeva? – upita general

- Za tebe? Samo za tebe?

- Da, treba mi dvadeset mačeva.

- Uruvione, osim toga što mi treba mnogo vremena da napravim ijedan mač, trebaće mi mnogo truda da osmislim svaki od njih, razumeš? Vreme treba da bih mogao da zamislim svaku crtu, svaku runu, svaki detalj...

- Ne, Maenore, treba mi dvadeset istih mačeva, običnih, bez ukrasa. – grlenim glasom reče Uruvion. Ovo poslednje je jedva izgovorio, kao da se bori za vazduh.

- Ali to je... – Maenor je žusto mahnuo jedan gest koji mu je ostao u vazduhu. Pokušao je da nešto kaže ali nije mogao. Uruvion mu stavi ruku na rame.

- Hvala ti prijatelju, mnogo si nam pomogao! – smrknuti general izjuri iz kovačnice i ostavi iza sebe sablažnjenog Maenora.

Dragoceni dani su prolazili, a Glandur nije znao šta da odgovori Savetu. Magovi su se povukli u svoje kule i pokušavali da još jednom istresu i poslednju mrvicu znanja iz svojih spisa. Jedino ja Alasea opsedala starog maga i trubila mu o tome bi jedini pravi potez bio da se svi zajedno spuste kod Iaurona i otvore tajne kripte.

Ispod kompleksa Minas Ingole nalazile su se drevne odaje. Gradili su ih čarobnjaci kojh se nije sećao ni Glandurov učitelj. Duboke i zaštićene mističnim runama i trajnim magijama, podzemne prostorije su nastale kad i potreba da se uskladišti opasno zanje ili nestabilna magijska energija. Osim toga, kripte su sadržale detaljne arhive zabeležene na lišću besmrtnog vilin-drveća. Iauron je bio beležnik i bibliotekar tajni. Nije voleo posetioce i posedovao je pozamašan arsenal magija i magijskog oružja kojim je mogao da se odbrani od neodgovornih magova. Što se Iaurona tiče, svaki čarobnjak koji je hteo da zaviri u kriptu, potpadao je pod tu definiciju. Niko nije mogao da se seti kada je Iauron postavljen za arhivara, a zabeleške o tom događaju čuvao je on sam.

Glandur i ostali magovi prihvatali su Iauronovo prisustvo kao što su baratali činjenicom da Minas Ingole ima sedam tornjeva i da ih nikada nije bilo šest, niti će ih ikada biti osam. Magovi su vreme provodili u studiranju i vežbanju čarobnjačkih veština. Zbog toga su imali svetliji ten od ostalih vilenjaka. Iauron nikada nije izlazio iz kripte i zato je bio bled kao da su ga izujedali vampiri. Mnogi šegrti vilin-magova su duboko verovali da je to istina i da je Iauron i sam krvopija. Arhivar je nosio vunenu kapicu poput Nir-mornara. Osim što je grejala njegovu lobanju prošaranu nabubrelim venama, upijala je kondenzaciju koja je kapala sa svodova drevnih odaja. Iauron nije izlazio iz crne oklopne košulje koja mu je davala izgled reptila. Od struka do poda padala je hakama prošarana plesnivim trakama i ostacima Iauronovog doručka. Tačan sastav jednog prosečnog arhivarovog obeda bio je tema oko koje su se natezale generacije vilin-magova.

Buka u dvorištu kule odvela je Glandura do prozorskog okna. Konjanik je upravo ujahao u Minas Ingole i ako je majstor čarobnjaka dobro prepoznao, to je bio general Uruvion lično. U kulu su retko zalazili drugi vilenjaci, osim glasonoša. Poseta jednog vojnika bila je više nego retkost. Glandur se osvrnuo oko sebe i potražio prigodnu odeću da izađe ispred vilin-generala.

Alasea je već bila u dvorištu. Iz daljine je opazila jahača koji je jezdio kroz šumarke oko Minas Ingole. Ona nije lično poznavala generala Uruviona, ali je po plamen-crvenoj kosi mogla da pretpostavi ko je. Njegovi pramenovi su počinjali sa tamno bakarnim nijansama i prelivali se do jarke, gotovo narandžaste boje na krajevima. Jahao je odlučno, kao da će sam raspršiti sve vojske Nira i Uruka. Mačkasta čarobnica je predosećala da će Uruvion doneti promenu koja im je bila tako preko potrebna. Magovi su gledali u nešto nevidljivo što nisu mogli da opipaju. Osim toga, želela je da upozna slavnog generala, poslednjeg od starih vilin-vojnika.

Uruvion je ugalopirao u dvorište Minas Ingole i zaustavio se tek na centralnom trgu između sedam kula. Iza sebe je ostavio oblačak prašine, a čim je sjahao pogledom je potražio nekog od čarobnjaka. Uzde starog Aikena prihvatila je jedna lepa srebrnokosa vila čija je kosa bila sva u kikicama. Kretala se kao mačka. Bila je obučena neupadljivo, u jednostavni maslinastozelenu tuniku sa hakamom.

- Hvala devojko – obratio joj se oprezno Uruvion pokušavajući da oceni njen status i njenu važnost.

- Dobro nam došao, generale – naglasila je njegovu titulu Alasea, smeškajući se.

Dopadao joj se ovaj plameni ratnik. Oko sebe je imala uglavnom smrknute čarobnjake izolovane i zatvorene u svoje učenje. Jedino je Halran vežbao i imao prava ramena, ali čak ni on nije bio tako lepo građen kao lepi general. Bilo je u njemu nečeg živog, nečeg što je u svim čarobnjacima pomalo izbledelo. To je Alasea u sebi čuvala ljubomorno, to su bili njeni plesovi na mesečini, njene prkosne kike i mačkasta priroda.

- Majstore Glandure! – mahnu general i potrča u susret starom majstoru.

- Čemu tolika žurba Uruvione? Kakve nam vesti donosiš koje nije mogao da izdrži konj običnog glasonoše? – pitao je Glandur, a oko njega su se jatili čarobnjaci.

Alasea frknu, nije joj se dopao način na koji je general skrenuo svoj muževni pogled sa nje i odjurio ka Glanduru. Tako mi i treba kad istrčavam da prihvatim konja, kao seljančica, ljutnu se na sebe Alasea i pohita da se pridruži magovima.

- Kao što već znate, pao je Srebrni gaj, a pali su još i Ertheridion i zapadni deo Ulumea. No, nisam zato pojurio ka vama, već da mi pomognete da rastumačim jednu misteriju. – reče Uruvion dok su žurno išli ka Gaju Mudrosti.

- Srce mi se kida kad čujem takve vesti, generale. Bojim se samo da smo i mi pred nerešivom tajnom, nemoj da se razočaraš ako ne možemo da ti pružimo odgovor za kojim žudiš. – oprezno reče Glandur

Kada su se svi čarobnjaci smestili u senicu i posadili generala u sredinu, na počasno mesto, Glandur dade znak Uruvionu da izloži svoj problem.

General im ispriča svoje sećanje i svoje misli, zaim im je poverio detalje o eksperimentu koji je sproveon nad dragim Maenorom. Govorio im je o svojoj dilemi, o sumnji da postoji nešto izvan dometa prirode što sprečava vilenjake da isprate svoje sposobnosti i potencijale i saberu se pred opasnošću što im se grozi. Magovi su mudro klimali glavom i upijali generalove reči. Alasea je vrtela prstićem svoje kikice i uzdisala. Plameni ratnik je dirnuo njeno srce. Bila je očarana ne samo njegovom pojavom, već njegovim oštrim umom. Nije očekivala takvu dubinu misli od vilenjaka koji ne vežba magiju, a posebno ne od jednog vojnika.

- Nije nam strano sve što pričaš – reče majstor Glandur – Ali je dobro da si došao da nam to kažeš. Do sličnih zaključaka smo i mi došli. Čak i do jednog traga. Ali razrešenje zahteva da se otvore drevne kripte i otključaju tajne vilenjaka koje su, ne bez razloga, zatočene stotinama godina. Odmori konja, pa ćeš pojuriti u prestonicu Saveta u pratnji jednog čarobnjaka da zajedno izložimo problem i dobavimo dozvolu da se otvore podzemne tajne.

- Ja ću jahati sa njim, s vašim dopuštenjem majstore – javila se Alasea.

- Pa, i dolikuje najmlađoj od nas da odjaše u avanturu za generalom– nasmeja se Glandur.

Uruvion klimnu glavom, a Alasea se zagonetno osmehnula.

Deseti Ciklus - Dvadeseti dan

12.2

Uruvion je ugalopirao u dvorište Minas Ingole i zaustavio se tek na centralnom trgu između sedam kula. Iza sebe je ostavio oblačak prašine, a čim je sjahao pogledom je potražio nekog od čarobnjaka. Uzde starog Aikena prihvatila je jedna lepa srebrnokosa vila čija je kosa bila sva u kikicama. Kretala se kao mačka. Bila je obučena neupadljivo, u jednostavni maslinastozelenu tuniku sa hakamom.

- Hvala devojko – obratio joj se oprezno Uruvion pokušavajući da oceni njen status i njenu važnost.

- Dobro nam došao, generale – naglasila je njegovu titulu Alasea, smeškajući se.

Dopadao joj se ovaj plameni ratnik. Oko sebe je imala uglavnom smrknute čarobnjake izolovane i zatvorene u svoje učenje. Jedino je Halran vežbao i imao prava ramena, ali čak ni on nije bio tako lepo građen kao lepi general. Bilo je u njemu nečeg živog, nečeg što je u svim čarobnjacima pomalo izbledelo. To je Alasea u sebi čuvala ljubomorno, to su bili njeni plesovi na mesečini, njene prkosne kike i mačkasta priroda.

- Majstore Glandure! – mahnu general i potrča u susret starom majstoru.

- Čemu tolika žurba Uruvione? Kakve nam vesti donosiš koje nije mogao da izdrži konj običnog glasonoše? – pitao je Glandur, a oko njega su se jatili čarobnjaci.

Alasea frknu, nije joj se dopao način na koji je general skrenuo svoj muževni pogled sa nje i odjurio ka Glanduru. Tako mi i treba kad istrčavam da prihvatim konja, kao seljančica, ljutnu se na sebe Alasea i pohita da se pridruži magovima.

- Kao što već znate, pao je Srebrni gaj, a pali su još i Ertheridion i zapadni deo Ulumea. No, nisam zato pojurio ka vama, već da mi pomognete da rastumačim jednu misteriju. – reče Uruvion dok su žurno išli ka Gaju Mudrosti.

- Srce mi se kida kad čujem takve vesti, generale. Bojim se samo da smo i mi pred nerešivom tajnom, nemoj da se razočaraš ako ne možemo da ti pružimo odgovor za kojim žudiš. – oprezno reče Glandur

Kada su se svi čarobnjaci smestili u senicu i posadili generala u sredinu, na počasno mesto, Glandur dade znak Uruvionu da izloži svoj problem.

General im ispriča svoje sećanje i svoje misli, zaim im je poverio detalje o eksperimentu koji je sproveon nad dragim Maenorom. Govorio im je o svojoj dilemi, o sumnji da postoji nešto izvan dometa prirode što sprečava vilenjake da isprate svoje sposobnosti i potencijale i saberu se pred opasnošću što im se grozi. Magovi su mudro klimali glavom i upijali generalove reči. Alasea je vrtela prstićem svoje kikice i uzdisala. Plameni ratnik je dirnuo njeno srce. Bila je očarana ne samo njegovom pojavom, već njegovim oštrim umom. Nije očekivala takvu dubinu misli od vilenjaka koji ne vežba magiju, a posebno ne od jednog vojnika.

- Nije nam strano sve što pričaš – reče majstor Glandur – Ali je dobro da si došao da nam to kažeš. Do sličnih zaključaka smo i mi došli. Čak i do jednog traga. Ali razrešenje zahteva da se otvore drevne kripte i otključaju tajne vilenjaka koje su, ne bez razloga, zatočene stotinama godina. Odmori konja, pa ćeš pojuriti u prestonicu Saveta u pratnji jednog čarobnjaka da zajedno izložimo problem i dobavimo dozvolu da se otvore podzemne tajne.

- Ja ću jahati sa njim, s vašim dopuštenjem majstore – javila se Alasea.

- Pa, i dolikuje najmlađoj od nas da odjaše u avanturu za generalom– nasmeja se Glandur.

Uruvion klimnu glavom, a Alasea se zagonetno osmehnula.

Deseti Ciklus - Devetnaesti dan

11. 2


Dragoceni dani su prolazili, a Glandur nije znao šta da odgovori Savetu. Magovi su se povukli u svoje kule i pokušavali da još jednom istresu i poslednju mrvicu znanja iz svojih spisa. Jedino ja Alasea opsedala starog maga i trubila mu o tome bi jedini pravi potez bio da se svi zajedno spuste kod Iaurona i otvore tajne kripte.

Ispod kompleksa Minas Ingole nalazile su se drevne odaje. Gradili su ih čarobnjaci kojh se nije sećao ni Glandurov učitelj. Duboke i zaštićene mističnim runama i trajnim magijama, podzemne prostorije su nastale kad i potreba da se uskladišti opasno zanje ili nestabilna magijska energija. Osim toga, kripte su sadržale detaljne arhive zabeležene na lišću besmrtnog vilin-drveća. Iauron je bio beležnik i bibliotekar tajni. Nije voleo posetioce i posedovao je pozamašan arsenal magija i magijskog oružja kojim je mogao da se odbrani od neodgovornih magova. Što se Iaurona tiče, svaki čarobnjak koji je hteo da zaviri u kriptu, potpadao je pod tu definiciju. Niko nije mogao da se seti kada je Iauron postavljen za arhivara, a zabeleške o tom događaju čuvao je on sam.

Glandur i ostali magovi prihvatali su Iauronovo prisustvo kao što su baratali činjenicom da Minas Ingole ima sedam tornjeva i da ih nikada nije bilo šest, niti će ih ikada biti osam. Magovi su vreme provodili u studiranju i vežbanju čarobnjačkih veština. Zbog toga su imali svetliji ten od ostalih vilenjaka. Iauron nikada nije izlazio iz kripte i zato je bio bled kao da su ga izujedali vampiri. Mnogi šegrti vilin-magova su duboko verovali da je to istina i da je Iauron i sam krvopija. Arhivar je nosio vunenu kapicu poput Nir-mornara. Osim što je grejala njegovu lobanju prošaranu nabubrelim venama, upijala je kondenzaciju koja je kapala sa svodova drevnih odaja. Iauron nije izlazio iz crne oklopne košulje koja mu je davala izgled reptila. Od struka do poda padala je hakama prošarana plesnivim trakama i ostacima Iauronovog doručka. Tačan sastav jednog prosečnog arhivarovog obeda bio je tema oko koje su se natezale generacije vilin-magova.

Buka u dvorištu kule odvela je Glandura do prozorskog okna. Konjanik je upravo ujahao u Minas Ingole i ako je majstor čarobnjaka dobro prepoznao, to je bio general Uruvion lično. U kulu su retko zalazili drugi vilenjaci, osim glasonoša. Poseta jednog vojnika bila je više nego retkost. Glandur se osvrnuo oko sebe i potražio prigodnu odeću da izađe ispred vilin-generala.

Alasea je već bila u dvorištu. Iz daljine je opazila jahača koji je jezdio kroz šumarke oko Minas Ingole. Ona nije lično poznavala generala Uruviona, ali je po plamen-crvenoj kosi mogla da pretpostavi ko je. Njegovi pramenovi su počinjali sa tamno bakarnim nijansama i prelivali se do jarke, gotovo narandžaste boje na krajevima. Jahao je odlučno, kao da će sam raspršiti sve vojske Nira i Uruka. Mačkasta čarobnica je predosećala da će Uruvion doneti promenu koja im je bila tako preko potrebna. Magovi su gledali u nešto nevidljivo što nisu mogli da opipaju. Osim toga, želela je da upozna slavnog generala, poslednjeg od starih vilin-vojnika.

Deseti Ciklus - Osamnaesti dan

10.2

General Uruvion se naježio i naglo se usrpavio na krevetu. Zašištao je kao ris. Bio je veoma blizu da zaokruži svoje putovanje kroz misli i kruniše ga zaključkom ali nije mogao da vidi u čemu je stvar. Osećao je da postoji slepa tačka, jedna istina koju vilenjaci ne vide. Frktao je i dalje, ali bez rezultata. Bilo je to kao kada bi osakaćeni pokušao da pomeri ud koga više nema, kao da se napreže mišić koji ne postoji. Ustao je i ogrnuo bledozeleni plašt bez vojnih oznaka. Umotan u tkaninu, bosonog, spustio se do kovačnice.

Na obodu naselja radio je majstor Maenor. Bilo je to sasvim prikladno ime jer je kovač bio nadaleko čuven po svojoj veštini. Mnogi Thandorien su se uzdali u Maenorove oklope. Da nije nosio Mesečevu sablju i laku mitrilsku košulju, Uruvion bi sigurno naručio opremu baš od njega. Maenor je imao uz sebe još dvojicu majstora i desetak pomoćnika. Ukopana u brdu, kovačnica se sastojala od čitavog niza odaja, hodnika, spratova. Maenor je takođe bio poznat po tome što nije živeo na talanu već pod zemljom, kao patuljci. Iako je mnogim vilenjacima taj običaj delovao nastrano, opraštali su Maenoru tu malu ekscentričnost.

- Vendui! Mae Gowanen! – povikao je kovač kada je ugledao generala

- Pozdrav i tebi prijatelju! – odgovorio je Uruvion

- Kojim povodom se spuštaš pod zemlju, nadam se da nisu hrđave vesti iz rata? – zabrinuto je upitao kovač.

- Dobro nije, ali možda možeš da mi pomogneš da bude bolje – počeo je Uruvion

- Ne okoliši, reci mi šta treba da se napravi? Popravi? Izlije? Iskuje? – general je odmahivao glavom, a Maenor je bio uporan da pogodi

Uruvion je ćutao i pomalo odsutno lupkao prstom o toke na bledozelenom ogrtaču. Maenor je odložio svoj dragoceni alat, mali srebrnkasti čekić od mithglina, retke mitrilske legure. Cepteo je od iščekivanja da čuje pitanje koje je toliko mučilo njegovog prijatelja.

- Hoću da mi napraviš mačeve. – konačno prozbori Uruvion

- Hej! Ništa lakše! Zašto si toliko oklevao – laknulo je Maenoru

- Hoću da mi napraviš pet stotina mačeva! – dodao je Uruvion

Sad je bio Maenorov red da zaćuti. Klimnuo je glavom, a onda odrično zatresao svojom srebrnkasto sedom kosom. Smirio se, a trenutak posle toga zaustio nešto da kaže.

- Hm...nešto nije u redu – reče zbunjeni Maenor

Uruvionov um je pokušavao baš to da dokuči. Možda je potrebno napraviti korak unazad, pomislio je general.

- Maenore, napravi mi jedan mač – reče Uruvion

- Samo jedan? Nije problem – obradovao se kovač

- Napravi mi pet? – preseče ga general

- Uruvione, zašto pet? – usplahireno reče Maenor

- Ne možeš da napraviš pet mačeva?

- Mogu prijatelju, sve za tebe, samo je čudan zahtev, pet mačeva za jednog vilenjaka...

- Dobro, a kako bi bilo da mi napraviš dvadeset mačeva? – upita general

- Za tebe? Samo za tebe?

- Da, treba mi dvadeset mačeva.

- Uruvione, osim toga što mi treba mnogo vremena da napravim ijedan mač, trebaće mi mnogo truda da osmislim svaki od njih, razumeš? Moram da zamislim svaku crtu, svaku runu, svaki detalj...

- Ne, Maenore, treba mi dvadeset istih mačeva, običnih, bez ukrasa. – grlenim glasom reče Uruvion. Ovo poslednje je jedva izgovorio, kao da se bori za vazduh.

- Ali to je... – Maenor je žusto mahnuo jedan gest koji mu je ostao u vazduhu. Pokušao je da nešto kaže ali nije mogao. Uruvion mu stavi ruku na rame.

- Hvala ti prijatelju, mnogo si nam pomogao! – general izjuri iz kovačnice i ostavi iza sebe sablažnjenog Maenora.

Deseti Ciklus - Sedamnaesti dan

9.2

Bogovi su ljudima dali mnogo više nego što je puka prednost na bojištu. Po svojoj građi, vilenjaci su bili mnogo hitriji, okretniji i otporniji od ljudi. Nisu ih pogađale bolesti, rane su zaceljivale većom brzinom ne ostavljajući čak ni ožiljke. Ljudi su bili za nijansu snažniji, neizmerno nestrpljivi i veoma prilagodljivi. Zaista je zapanjujuća srodnost Nir i Uruk naroda, ali se onda nije toliko primećivala. Uz pomoć božanskih blagoslova, Nir sveštenici su podarili ljudima mogućnost da reše gotovo sve probleme. Vilin-travari su morali dobro da se pomuče da bi iscelili povrede koje bi sveštenik jednim pokretom ruke zalečio. Bolesti više nisu bile toliko strašne, ranjenici bi ustajali iz kreveta posle povreda koje bi usmrtile čak i vilenjaka. Bogovi su iznad svega ljudima davali nešto što Uruci nisu imali. Taj začin je presudio da se Nir i Eldar narodi pomire i pronađu dovoljno mesta za sve. Baš ta trunka nečeg neopipljivog učinio je ljude tako dragim vilenjacima. Oni su bili kao večita deca, živahni i brzi u načinu života. Posedovali su motivaciju koja je vilenjacima bila strana i veoma zanimljiva. Dok je Uruke gonio slepi instinkt i svest tek nešto viša od životinjske, činilo se da Nir imaju dušu. Ne tako duboku kao vilenjačku, ali na momente iznenađujuće široku.

General Uruvion je bio ubeđen da se tu negde krije odgovor. Vilenjaci su imali vremena na pretek. Predstavljali su skup slobodnih pojedinaca. Svaki vilenjak se bavio izučavanjem i usavršavanjem svoje veštine, otkrivanjem svojih tajni. Stapanje u masu koja i sama dobija neku vrstu nad-svesti, to je bila specijalnost Uruka. Kotili su se u planinama i organizovali pohode tek kada broj zrelih jedinki premaši određeni broj. Iz gomile zveri uzdigla bi se jedna glava, jedan gospodar. Vilenjaci su u svemu poštovali posebnost svakog pojedinca, Čak i čarobnjaci, ti najveći samotnjaci, su imali svoj skup, savet. Nikada jedan vilenjak nije zapovedao zajednici, uvek grupa, koncil, sabor. Fascinantnost Nir kulture je bila u tome što su se nalazili negde na sredini skale između vilenjaka i Uruka. Ljudi su težili individualnosti, od najbanalnijeg držanja do sebe preko svačijeg pojedinačnog odnosa spram bogova-zaštitnika. Istovremeno, veoma lako su se udruživali, stvarali masu.

Mora im se priznati da su prešli veliki put za kratko vreme, mislio je Uruvion. Od iscepanih bandita koji iskaču iz drakara, preko prvih kneževina i kraljevstava do trgovinske imperije koja ugrožava vilenjačko carstvo. Vilenjačka vojska je odavno raspuštena. Kao i u svemu drugom i u pitanjima odbrane, vilin-narod je sledio svoju prirodu. Bez vrhovnog zapovednika, sa drevnim generalima koji su odbijali da upravljaju malim odredima odbrana vilenjaka je zavisila od lokalnih grupa. Savet se nadao da će diplomatsko ili magijsko rešenje zaustaviti krizu. General Uruvion više nije mogao kao nekad da povede četu konjanika na odrpance. Ljudska armija imala je ogroman broj vojnika, koji su se borili pod oklopom, naoružani dobrim oružjem. Bili su disciplinovani i ustrojeni, podržavale su ih lukave ratne mašine, čarobnjaci i blagoslovi sveštenika. U malim čarkama, kao u Srebrnom gaju, vilenjaci su mogli da odnesu pobedu, ali nisu mogli da zaštite svoje talan-gradove ili da poraze vojnu silu ljudi na bojištu

Deseti Ciklus - Šesnaesti dan

8.2

Zapovest je bila jasna, rasterati bandu. Vođa eskadrile je očekivao da će se ljudi uplašiti i potražiti spas u bekstvu. Ali oni su ipak nastavili da napreduju. Usporili su trk i počeli su da se zbijaju. Podigli su štitove. Vikali su i pretili oružjem. Ovde, onde ka vilenjacima su poletele kratke džebice i džiliti. Nema vilin-konjanika koji se nije podrugljivo nasmejao. Prostački projektili nisu pali ni blizu eskadrile. Komandir je mahnuo rukom. Strele zafijukaše. Kroz bandu se zaorio pobednički poklič. Njima je izgledalo kao da su vilenjaci promašili. Nijedna strela nije pogodila u meso, nije probila kožu i zarila se u mekano tkivo. Krv nije potekla i to je ljudima bio znak da je ova runda njihova. Vilenjaci su bili zapanjeni. Zar ovi divljaci nisu videli sa kojom preciznošću su strelice fijukale oko njih. Ovaj je mogao da izgubi oko, onom je peruška vilin-strele zagolicala nos. Onde je projektil probio drveni štit taman dovoljno da zagrebe zglob, ovde je proletela tik iznad glave i odnela kapu Nir-ratniku.

Kao vuci, ljudi pojuriše napred i razbiše svoj bojni red. Činilo im se da su konjanici priterani između keja i plaže, razdaljina je bila premala da bi konjička koplja donela odlučujuće preimućstvo. Ali vilenjaci nisu imali nameru da jurišaju. Konjanici još jednom potekoše kao voda. Raspršili su se i okružili ljude. Neshvatljivom brzinom, ponovo su zategnuli lukove. Još jedan volej se spustio na bandu, a zatim još jedan. Na nogama su ostali samo oni u samom središtu formacije, zaklonjeni štitovima i telima svojih saboraca. Ošamućeni gotovo natprirodnom veštinom vilenjaka, ljudi su počeli da se povlače. Očajni, lica iskrivljenih od bola, Uruvionu su ličili na Uruke. Dok su povređeni puzali, drugi Nir-borci su stajali ispred njih, štiteći ih. Ljudi su očekivali sve, samo ne da ih vilenjaci ostave na miru. Bili su spremni da se bace na koplja, da se bore do kraja, da kidaju zubima. Jedino na šta nisu bili spremni je milost. To je za njih bila nepoznanica. Zato će povlačenje sa plaže ispred Kremene kule zapamtiti kao uvredu, a ne kao milosrđe. Sada nam se svete, zaključio je Uruvion.

Ljudi su se potrpali u svoje smešne lađe i otplovili ostavivši iza sebe krvav trag. Maršal Arandur je naredio da im se dozvoli da se povuku u svoje čamce. Želeo je da se posade vrate među svoje pleme i odgovore ostale od iskrcavanja na vilenjačke obale. Uruvionu je danas bilo jasno da je on jedini vilenjak kome se čarka učinila kao pobeda varvara.

- Nismo ih slomili – rekao je Uruvion maršalu.

- Previše si mračan, mladiću – odgovorio je Arandur.

- Oni su previše nalik Uruk-narodu, neće razumeti našu poruku – protestvovao je Uruvion.

- Grešiš, sasvim ispravno su zaključili da se ne vredi boriti protiv nas – odgovorio je maršal.

General Uruvion nije imao ništa od toga što je istorija kasnije dokazala da je on bio u pravu. Ljudi su se vratili, u ogromnom broju. Bili su naoružani ozbiljnim opsadnim spravama i moćnom čarolijom. Pratili su ih bogovi sami. Jedan na jedan, vilenjački borac je vredeo više od deset ljudi. Ali protiv božanstava čak i besmrtni vilenjaci nisu mogli da se nadaju pobedi.

Deseti Ciklus - Petnaesti dan

7.2

General Uruvion nije mogao da se opusti, kao što mu je savetnica Tendijel predložila, ili bolje reći naložila. Pitao se da li će čarobnjaci uspeti da pronađu tajnu koja će doneti spas. Nerado je priznao sebi da ne veruje u uspeh magova. Njihova disciplina je bila vrhunski spoj umetnosti i zanata. Mnogi vilenjaci su koristili čarolije u svakodnevnom životu, ali Heren Istarion čarobnjaci su bili poput starih vojskovođa koji su odavno ostali bez vojske.

Uruvion se prisetio prvih čarki protiv ljudi. To je bilo u zimovniku flote, na obali blizu Kremene kule. Iz Nir-brodova iskrcalala se jedna četa pljačkaša. Beše ih stotinjak. Iskočili su iz dugačkih lađa kojima su do malopre upravljali. General je zapamtio dobro kako su izgledale. Na pramcu je bio izrezbaren jarosni oblik vodene zmije. U poređenju sa vilenjačkim lađama, Nir-brodovi su izgledali kao grube piroge. Jedan ubogi štap je služio kao jarbol za koji je bila zakačena krpa. Upravo rita jer Nir-čamac nije koristio snagu vetra. Pogon su davala dugačka vesla koja su kao čačkalice štrčale sa bokova vitke barke. Čamac je izgledao kao da će se svakog časa prelomiti na talasima, pa ipak, Nir-mornari su njime prešli mnogo milja i to snagom svojih mišica. Čim su se drakari nasukali na plažu, mornari su postali pešadinci. Vikali su poput Uruka, vitlali loše izrađenim oružjem. Borci su bili naoružani raznovrsno, ovde mač, onde topuz, većinom sekire. Nijedan nije imao livreju. Mnogi od njih su bili bosi. Retko koji je nosio šlem. Štitovi su bili sklepani komadi drveta sa rascvetalim ivicama. Uruvion se sećao zgađenog izraza na licu svog pretpostavljenog. Komandant Kremene kule gledao je na ljude kao na izbeglice, prosjake, odrpance.

- Mora da je u pitanju neka šala?! – uskliknuo je maršal Arandur. – Rasterajte ih!

Poslednji rat protiv Uruka se završio pre dvesto godina. Patuljački gradovi i vilenjački garnizoni u zapadnim planinama uspešno su branili vilin-kraljevstva. Sistem rendžerskih patrola i lokalnih milicija potpomognut tvrđavama bio je sasvim dovoljan da se osujeti svaka Uruk-gerila. Vilenjaci ni pre toga nisu imali potrebu za velikom armijom. Stari oficiri su prelazili u četvrto doba vilinskog života, bledeli i napuštali svet svojevoljno. Drugi su nalazili zadovoljstvo u praćenju staze ratnika. Vojska vilenjaka se sastojala od talentovanih i disciplinovanih pojedinaca čiji je broj kopnio sa svakim novim prolećem. Godine mira i prosperiteta okrenle su vilenjake drugim poslovima.

Kamo sreće da je tako i danas, mislio je Uruvion. Uzdahnuo je i okrenuo se na ležaju. Otpio je malo gorkog čaja i vratio se među jastuke. Šta je bilo dalje? Vratnice Kremene kule su se otvorile i propustile dvadeset vilin-konjanika. Naoružani sjajnim verižnjačama, visokim šlemovima izgledali su nepobedivo. Barjaci su lepršali na povetarcu. Vilenjaci su bili naoružani konjičkim lukovima, mačevima i kopljima. Jahali su skladno, u formaciji koja nije bila vidljiva golim okom. Neuki posmatrač bi pomislio da se konjanici guraju, ali bi svakako mogao da primeti kako formacija teče. Kao potok, kao voda koja pronalazi najlakši put ali se ipak obrušava punom snagom, vilenjaci su presreli bandu Nir-mornara.

Deseti Ciklus - Četrnaesti dan

6.2

Zaćutali su, a onda je jedan po jedan vilenjak napuštao stanje povišene pažnje. Dok su sa ognjišta isparavali i poslednji pramenovi isfaera, čarobnjaci su se zagledali. Glandur je čupkao donju usnu. Pokušavao je da iskoristi poslednji talas blagotvornog mirisa koji je lebdeo u vazduhu i pokuša da pronikne do punog značenja zaključka koji su upravo iznedrili. Neki magovi su ustali i protegnuli se. Mirimae je žustro uklanjala ugarke iz ognjišta i pripremala novu mešavinu sa athelasom da osveži prostoriju i razbudi vilenjake. Alasei se činilo da sve u njoj treperi. Svet je dobio još jedan sloj. Kao da se upravo probudila iz sna u jedan novi san. Njena percepcija bila je puna neverice, a svaki detalj izgledao je kao potcrtan. Van-magijska, van-fizička zakonitost. Uverenje da je to istina pulsiralo je u Alasei kao minuli orgazam. Postoji jedna viša odrednica. Ona se ne nalazi u prostoru božanskog, to je naslućivala.

Alasea se naslonila na klupu i zagledala u bakarni krov senice. Zapitala se koliko je nesposobnost vilenjačkih čarobnjaka da učestvuju u ratovanju bila deo moralne postavke njihovog duha, a koliko nametnuto ograničenje. Priče su kazivale o vremenu kada su vilenjaci otkrivali svet. O prvim sukobima sa Uruk rasom. Balada o Faelinu Korulionu govorila je o dogodovštinama družine vilenjaka koji su se sukobili sa orcima i trolovima i hordama gobilna. Svako dete zna za gromoviti štap koji je nosila Sigilijel Palanijel, moćna čarobnica iz davnine. Upravljanje elementima je bila jedna od redovnih magijskih disciplina. Alaseu je taj deo čarobnjačke veštine najmanje interesovao, ali je čak i ona mogla da od vetra formira vazdušnu pesnicu, od vatre plamene strele.

U Alaseino srce se uvlačila teskoba. Osvrnula se oko sebe. Očekivala je da vidi budno oko Glandurovo kako motri na nju. Stari majstor je bio zadubljen u svoje misli. Zamisao da nešto izvan ovog sveta ograničava vilenjačke magije, bila joj je užasna i strana. Možda negde postoji granica njenih veština? Ne limit koji određuju priroda i sposobnost, već hladna, surova, namerno postavljena granica nevidljivog slučaja ili skrivenog autoriteta. Kao žulj koji će se tek pojaviti, Alaseu je počelo da svrbi neznanje.

Deseti cikus - Trinaesti dan

5.2

Majstor Glandur ih je poveo u gaj mudrosti. To je zapravo bio jedan deo bašte u okviru Minas Ingole. Učitelj Idhernion je sakupio na jednom mestu retke biljke koje uspevaju samo uz obilje magijske energije. U centru gaja bila je baštenska kućica sa klupama i malim ognjištem. Oko nje su bili redovi yrvelas i avethelion cveća koje upija ambijentalnu magiju i pretvara u mesnate listove koji su bili lekoviti protiv energetskih poremećaja. Iza aleje, zrakasto su se širili žbunasti primerci, kao što je edhelist ili cormacri. Beli cvetići edhelista širili su miris u skladu sa osećanjima osobe koja ih miriše, a listići cormacrija presijavali su se u bojama duge. Sa njih je moglo da se pročita koliko je ambijentalne magije u vazduhu. Gaj je oivičavalo veliko drveće srebrnih i zlatnih listova, pravi vilenjački telperioni i laurelini. Njihovo stablo i list je bilo zimzeleno i besmrtno kao i Quendi.

Čarobnjaci su dolazili u gaj da rasprave najteža pitanja i posavetuju se. Kada su se smestili u seniku i kada je u ognjištu zapucketala vatrica, Glandur se obratio skupu.

- Verujem da ste pretražili svaki kutak i pretresli svaki pergament. Vreme je da saberemo svoja iskustva i pronađemo rešenje za tešku situaciju u kojoj se naš narod nalazi.

Magovi zažagoriše u znak odobravanja. Majstor Glandur je dao znak i nastao je tajac. Mirimae je ustala sa klupice i prišla ognjištu. Na plamičke je spustila šaku sušenog lišća iz kožne torbice. Počeo je da se diže gust dim. Mirimae je napravila magijski gest i odnekud je počeo da duva povetarac. Pramenovi dima obavili su senicu. Čarobnjaci sklopiše oči.

Alasea je udahnula slatkasti miris isparenja. Spustila se u sebe za još jedan stepenik. Tehnika meditacije i snažna volja mogli su da je opuste, ali za potpuno otvaranje bunara svoje duše, tu je bila isfaer-mešavina trava. Glandur je želeo da diskusija bude brza i konstruktivna. Nisu mogli da priušte sebi da izgube ni trenutak. Alasea je počela da vizualizuje svakog od čarobnjaka. Otvorena kao lotusov cvet, mogla je da oseti tanane vibracije i suptilne promene energije. Tako je mogla da prepozna kada je red na nju da govori, šta tačno da kaže i kako da u potpunosti upije ideje svojih sadrugova.

- Čarolije su uokvirene opsegom volje pojedinca… - počelo je od Halrana

- …prevazilaze fiziku i kreću se po metafizičkim zakonitostima… - nastavila je Vendetijel

- …ograničenje je neograničeno jer na margini počinje nad-čudotvornost. - pridružio se Glandur.

Za trenutak, čarobnjaci su kao jedan izdahnuli i udahnuli. Za sada su pokrili samo poznato područje suštine.

- Stvaranje, sabiranje, rođenje, sve to troši materiju… - dijalog se nastavio sa Tiritionovim komentarom

-…zapravo iscrpljuje sve one mračne i strastvene unutar jezgra… - produbio je temu Glandur

- …a tamo leže zapreteni sve ono što razjeda i uništava, ono se istiskuje na površinu i pročišćava plamenom stvaranja… - zaključila je Alasea, ubacivši se u tačno određen prostor za njenu repliku. To je bio trenutak u kome su svi bili svesni da samo ona može da govori. Njen zaključak je bio savršeni komadić toka koji se stvarao u tom trenutku.

- …energija koja se na taj način dobija emituje se i predaje drugima, jer ako bi ostala zaključana u vilenjaku, nepovratno bi oštetila balans… - rekao je Valdaglerion

- …nemoguće je zatvoriti taj tok jer je jedini put natrag ka uništenju, ali to je prirodni raspored stvari… - red je bio na Mirimae

- …a magija nikada nije prirodni tok, već uvek ono meta-fizičko, ono što je voljom pokrenuto i mislima izatkano, i zato zapretenost dostiže paradoks… - povisio je ton Glandur

- …jer ne može se posegnuti za prirodnim tokom u magijskom delovanju, ali približavanje uništenju kao protivprirodnoj sili gura na marginu i bliži se čudu ili tačnije, kontra-čudu… - zavapio je Halran

- …drugim rečima, vilenjak ne može da iskoristi u magijske svrhe bilo kakvu težnju ka uništenju koja proističe iz spontanih izvora ili iz povratnog toka usled zatvorenosti bića… – potvrdila je Mirimae

- …jedini način je da za trenutak ceo postupak krene izvrnuto, tako da se ono što je stvoreno i što prebiva u vilenjaku kao esencija istroši kanalisano kroz snangu volje, ali tako dobijeni rezultat je jednostavan, usmeren i ograničen… - sipala je Vendetijel

- …ništa od toga nije moguće ostvariti na velikom nivou jer je premala količina verovanja, vilenjačko biće bi se pobunilo protiv uništenja, sve i da volja pristane da utiskuje magiju na taj način, granica čudotvornosti bila bi nestabilna i svaka čarolija unapred osuđena na propast… - već je vikao Glandur

- …zašto? – kriknuli su u isto vreme čarobnjaci.

Ponovo su utihnuli za jedan trenutak. Duboko su udahnuli poslednje pramenove dima i spremili se da zarone duboko još jednom.

- Postoji jedan okvir koji sadrži paradoks u sebi. Taj okvir se nagoveštava u zapisima… - počela je Alasea

- …zakonitost koja ide izvan meta-fizike i meta-magije, jedno pravilo višeg reda… - nastavio je Halran

- …zakovano, sakriveno, nešto izvan ovog sveta, nešto iracionalno i prepuno izuzetaka, a odjek tog pravila utiče… - umorno je rekao Tirition

- …sve aktivnosti vilenjaka! – složili su se čarobnjaci u glas.