Projekat Roman - Review

Ovo je revidirano drugo poglavlje (ono sto za sada postoji)

Uruvion je posmatrao kolonu izbeglica. Tuga je kvarila lepa lica njegovih sunarodnika. Stresao se kada je video ranjene i osakaćene. Znao je da će majstori vidari isceliti sve povrede, ali ipak je bio potresen prizorom. Umesto da plešu kroz šumu i raduju se drveću, vilenjaci su tumarali u zbegovima. Uruvion je skrenuo pogled i udario pesnicom o zid talana.

- Vanja? – povikao je Uruvion.

- Sire? – ratnica se spremno odazvala

Uruvion je prišao oknu talana. Njegov ađutant, Vanja, bila je već spremna za pokret. Za pojasom je nosila kratku konjičku sablju, na glavi visoki šlem sa belom perjanicom, a mitrilska oklopna košulja izgledala je savršeno na njoj. Držala je uzde snažnih konja koji su kopali zemlju nervozno. Vitki vilin-konji frktali su kao da predosećaju opasnost. General se spustio niz uže i bacio konju na leđa.

- Aikene, prijatelju moj. Nosi me brzo i sigurno, moramo do jutra stići u Srebrni gaj. – Uruvion je nežno pomilovao grivu belog ata.

Konj frknu i dade se u trk. General je pokušao da ne gleda u oči izbeglicama. Jahao je tamo odakle su oni dolazili. Nije mogao da im ponudi ništa. Želeo je da što pre stigne u gaj. Tek kada se otrgnuo od mračnih misli, video je da ga Vanja prati na svojoj plavoj kobili. Iza nje jahali su, kao utvare, njegovi Thandorien, elitna vilenjačka straža. Sam je izabrao svakog od njih, znao im ime i rod.

Uruvion je mislio na reči stare druidese. Negde u Srebnom gaju nalazio se drevni Ornhir, gospodar drveća. Sećanje vilin-naroda je sezalo duboko u prošlost, ali među živim vilenjacima niko nije mogao da se priseti starih bogova. Ornhir osim što je mogao da se seti pređašnjih učitelja, znao je tajne reči zaboravljenih rituala. Uruvion je pokušao da dokuči tajnu vilenjačkih bogova. Pažljivo je pratio spise i pesme skalda i nije mogao da odgonetne da li su vilenjaci napustili Majku Išu i Prvog Seldarina ili su bogovi napustili vilenjake. Činilo mu se prirodnim da roditelji napuste svoju decu koja su odrasla i pronašla svoj put. Zato je mrzeo razmažene Nir i njihove bogove koje su držali za prstić kao derlad. Nismo ni mi bez korena, kipteo je u sebi Uruvion, pronaći ću put do naših pramajki i doneti božansku baklju vilin-narodu.

- Generale, pogledajte! – ciknula je Vanja, negde pred zoru.

Uruvion se prenuo iz misli. Šuma je bila pravo pred generalom i njegovom pratnjom. Između tankih prstiju stoletnih borova gorela je narandžasta zora. Goreo je i Srebrni gaj. Uruvion se izdigao u sedlu, a dobri stari Aiken je pojurio ka šumarku. Stub gustog dima nadnosio se nad zelenilom, kao kužna pijavica. Čim su došli ispod prvih borova, Uruvion je podigao ruku. Konjanici se zaustaviše kao jedan. Konji su poslušno gazili lagano iza generala. Oštrom sluhu vilenjaka nisu mogli da promaknu krici i zvuci bitke. Uruvion je okrenuo konja u pravcu iz koga je odzvanjalo oružje i Aiken sunu napred.

Kao pokošeno snoplje, mrtvi vilenjaci su ležali na travi, njihove zlatne kose rasute po bojištu bile su krvave. Jedna grupa ljudi je udarala sekirama u totem i pokušavala da ga obori, a drugi su ložili vatre oko svetog hrasta. Vanja je ciknula i povela napad. Vilenjačka konjica se bacila na ljude kao mlin na jaja. Zapanjeni utvarama koje su se pojavile iz šume, ljudi su bacali oružje i bežali. Nekolicina je pokušala da podigne koplja i sekire, ali su vilenjački konji prošli kroz buljuk ljudi kao vihor kroz hrpu lišća. Thandorien su udarali precizno i žestoko. Za tili čas Nir su bili raštrkani, a dvadesetina njihovih boraca je zauvek ostala u travi. Uruvion je dao znak Vanji da dune u trubu i opozove razjarene Thandorien. Pobeda je pružila kapljicu osvete, ali gorka istina je zaledila generala. U podnožju svetog drveta, baš u krilu debelog hrasta, prikovan za drvo, izdahnuo je poslednji od drevnih Omhira. Pesma koja bi dozvala vilenjačke bogove bila je zauvek izgubljena u prošlosti. Uruvion je morao da odjaše i prenese Savetu tragične vesti. Sad je sva nada vilin-naroda ležala u drevnim tomovina magije.

- Vanja! – pozvao je general svog ađutanta.

Vilin-ratnica se stvorila ispred Uruviona. Njena kosa je bila ulepljena krvlju, njen izraz lica maska besa. Uruvionovo srce se steglo. Vilin-lice nije bilo stvoreno za tugu izbeglice, ali ni za jarost osvetnice. Stavio je ruku na njeno rame i prošaptao.

- Idemo odavde, Srebrni gaj je izgubljen. Moramo da izvestimo Savet.

Okupili su Thandorien i krenuli na zapad, ka Yanwe-tornju. Jahali su tri dana bez prestanka. Prašnjav i umoran, Uruvion se sručio na ležaj raskošnog talana. Probudili su ga kad je došao čas da se obrati Savetu. Okupana i namirisana, Vanja nije nimalo ličila na ratnicu. U kosi je imala zlatnu traku, a na ramenima laganu dolamu od najfinije zelene čoje. Na grudima je sijala mala zvezda od šarenih dragulja, povezana vrpcom od šarene upletene kože. Troslojnu haljinu od lakih bledozelenih čipki zaokruživale su fine sandalice sa otvorenim prstima.

Vanja je pomogla iscrpljenom generalu da se presvuče i dotera za govor pred Savetom.

- Ratno je vreme, u velikoj smo opasnosti, ali nikad ne smemo da zanemarimo osnovnu ljubaznost i etikeciju. – rekla je Vanja.

Uruvion je prepoznao svoje reči i najsmejao se. Dobar je učenik bila ova zelenooka ratnica i najbolji ađutant kojeg je ikada imao. General je obukao tamnozelenu košulju sa srebrnim nitima i niskom kragnom. Nosio je čakšire odgovarajuće smaragdne boje, uvučene u čizme od svetlo štavljene kože. Oko struka je obavio široki pojas od karirane vune u stilu severnih plemena. Preko grudi mu je stajao baldrik-uprtač sa umetnutim draguljima. Svaki kamen je označavao jednu pobedu koju je Uruvion odneo nad neprijateljima vilin-naroda. Bio je spreman za Savet. Vanja je bila uz njega i zajedno su stupili na mermerni podijum. Ukrašen bezbrojnim gravurama, krug je bio podeljen na dvanaest polja, sa trinaestim umetkom koji je vodio od stepenica do samog centra. Iz središnje tačke Uruvion se obratio savetnicima koji su bili smešteni u apsidama. Svaki Savetnik je imao utisak da je sam i da odlučuje sam, bez mogućnosti da čita izraz lica drugih. Dvorana je bila tako projektovana da se zvuk besprekorno prenosio odajom, do svake polulopte na obodu kruga.

Uruvion je ispričao sve o čarki u Srebrnom gaju, o novoj koloni izbeglica i o smrti Omhira. General je čuo da neki savetnici proklinju, neki jecaju. Nije mogao to da vidi, ali znao je da mnogi nemo vrte glavu, pogođeni bolom.

- Generale, Savet ti se zahvaljuje još jednom za sve što si učinio za vilin-narod. Glasnik će ti preneti dalje zapovesti, odmaraj se sada. Čak i najbolji luk se prekine ako se povremeno ne otpusti, a tetiva ne naulji. – reče savetnica Tenidijel.

Uruvion i Vanja se hitro skloniše sa podijuma. Na njihovo mesto stupila je Tenidijel, obučena u žalobničku odoru boje šumskog požara.

- Usahla je nada da ćemo moći da se obratimo našim bogovima na način na koji Nir komuniciraju sa svojim zaštitnicima. Sad moramo da odlučimo da li ćemo poslati glasnika našim saveznicima vilinskim bićima ili čarobnjacima. Naši preci su se obavezali da pruže zaštitu duhovima šume i obećali su da ih neće pozivati u boj. Možda bi mudrije bilo da najpre pošaljemo glasnika u Minas Ingole. Veliki Heren Istarion, red čarobnjaka čeka da im damo znak da otvore drevne tomove.

Čim je mesec izašao, brzi vilinski at nosio je glasnika ka tvrđavi Ingole.

Sa vrha najvišeg tornja majstor Glandur je osmatrao horizont. San mu nije dolazio na oči već noćima. Srknuo je malo gorkog napitka iz plitke porcelanske posudice. Trpki ukus čaja zamenio je ono malo sna ili meditacije koji je vilenjaku dovoljan da obnovi svoje telo i svoj um. Glandur se naslonio na parapet i udahnuo jutarnji povetarac. Osim što ga je povremeno pritiskala prošlost, nije se osećao kao da će uskoro napuniti osamsto godina. Još uvek je mogao da vidi preko mnogo lija oštro kao soko. Glandur se otisnuo od zida i vratio u kulu.

Kružna prostorija je mogla da se pređe u pet nervoznih koraka. Veliki svećnjak bio je postavljen na lancu koji je visio sa kupole. Na crnom okovu sedeo je raskošni papagaj, preliven jarkim bojama. Njegova kraljevska ćuba davala mu je otmenost, kao i dvostruki rep koji se sjaktao mističnim tonovima žute. Njegovo okce je pametno gledalo u Glandura. Čarobnjak je zastao pred svojim pernatim saputnikom.

- Zašto nemam mačku? Ili psa? – bupnu srebrnokosi majstor.

Lendro nije umeo da odgovori na Glandurovo pitanje. Svi vilenjaci su držali leteće ljubimce u svojim domovima. Lendro je bio dovoljno šaren da pravi društvo najvećem od svih vilin-magova. Dobijao je dovoljno keksića i umeo je da pevuši stare tužbalice. Navikao je na majstorova pitanja i naučio da su ona upućena svemiru, a ne njegovom ptičijem veličanstvu.

Glandur je spustio zdelicu na delikatno izrezbaren tronožac od hrastovine i spustio se u stolicu od pletenog pruća. Pokušao je da se ponovo baci u svet snova, više da prekrati vreme, nego što je zaista očekivao da ga hipnos primi. Svakog trenutka u sobu će utrčati stražar da ga obavesti da je stigao glasonoša iz Saveta.

- Gospodaru! – čuo je krike sa donjeg sprata.

Glandur je počeo da shvata vilenjake koji se umore od ovog sveta i pređu u Aman. Zažmurio je, praveći se da spava. Livrejisani vojnik koji se pojavio na vratima postideo se, misleći da je majstor zaista usnio. Zakoračio je u majstorovu odaju i zbunio se.

- Evo me, evo me! – progunđao je Glandur i ustao iz fotelje – Stigao je konjanik?

Vojnik je klimnuo glavom i šumugnuo niz stepenice. Glandur se spustio niz kulu.

U dvorištu Minas Ingole, majstora su dočekali ostali uvaženi magovi. Valdaglerion je obukao svečanu odoru od svile u bež tonu, ukrašenu runama. Tirition je uz srebrnkastu haljinu ukrašenu motivima meseca sa sobom nosio štap i krunu koji su se caklili od magijske sile. Halran je kao i uvek bio u asketski crnom kompletu baš kao da upravo stiže sa vežbališta. Vendetijel i Mirimae su došle odevene u ritualne ljubičaste haljine i blago usplahirene. Alasea je gledala Glandura pravo u oči. Njena ravna sivkasta kosa bila je upletena u hiljadu kikica. Izgledala je kao mačka kojoj ništa nije važno osim sjaja sopstvene dlake. U strpljivoj tišini koja priliči vilenjacima koji su prevalili petstotu, čarobnjaci su čekali da majstor nešto prozbori.

Glandur je pogledom pozdravio svoje prijatelje. Prišao je konjaniku i od mladog vilenjaka primio pismo iz Saveta. Polomio je voštani pečat i strpljivo je razmotao grubu hartiju. Pregledao je pismo i vratio ga u omot. Glandur je pružio pismo kolegama. Valdaglerion je bio najbliži.

- General Uruvion je zakasnio. Nir su zapalili Srebrni gaj i ubili posledneg Omhira. Savet traži našu pomoć. Pretražite magijske zapise, otvorite svoje zbirke drevnih tomova, potrebna nam je moćna vilin-magija iz starine.

Alasea znala šta će se sledeće dogoditi. Čarobnjaci će zaviriti u svoje spise, ali tamo neće pronaći ništa. Silazak u kriptu, bio je jedino rešenje. Pitala se kako će na taj izlet vilin-čarobnjaka gledati drevni Iauron, čuvar tajnih odaja. Ipak, odlučila je da ćuti i posluša najstarijeg maga.

Alasea se vratila u svoju kulu. Spustila se u podrum i lakim pokretom ruke osvetlila prostoriju. Magijsko svetlo je rasteralo sve senke. Zašuštale su mistične sile koje drže na okupu pergamente starih knjiga. Na visokoj polici sa plitkim nišama stajalo je Alaseino magjisko blago, retki spisi starih učitelja. Davno je odustala od rvanja sa jogunastim knjigama. Sad je bilo drugačije, morala je da pokuša još jednom. Alasea je duboko uzdahnula. Očistila je svoj um i ispunila ga voljom. Iskrzani list je uzleteo sa police i zapolovio vazduhom. Nežno se spustio tik iznad ruku čarobnice.

Počela je da juri treperave rune. Linije su plesale, trbuščići ukrasnih vilin-slova su izbegavali njen pogled. Kao na uzburkanoj površini vode, magijski zapis se mreškao. Alasea je čarala tiho, pa onda sve glasnije. Tu i tamo poneka tengwa se umirila, ali to nije bilo dovoljno da Alasea rastumači ma i najkraću rečenicu. Sačekala je strpljivo da se rune primire. Skrenula je pogled i krajičkom oka pratila šta se dešava na pergamentu. Primetila je da znaci još uvek igraju. Prestala je da pevuši magijsku mantru i blago iskrenula glavu. Trudila se da joj pogled i dalje bude čvrsto uperen pravo napred, u zid ostvetljen magijom. Pergament je bio u Alaseinom vidnom polju, izvan fokusa. Samo tako su tethar počele da se smiruju. Postepeno, jedan po jedan znak je dolazio na svoje mesto. Alasea je još više istegla vrat. Kako joj to ranije nije sinulo?

Zapanjena otkrićem, Alasea je izgubila koncentraciju i pergament je izgubio moć levitacije. Uspela da ga zgrabi i odloži na policu u poslednjem trenutku pre nego što bi joj magijska energija opekla prste. Alasea se glasno nasmejala. Pokušavala je da pročita tengwar, a na pergamentu su bile zapisane sarati rune! Zatvorila je oči, prikupila iznova snagu i volju i prizvala zapis sa police. Lebdeo je blizu njenog lica. Iskrenula je glavu i odlučno gledala napred. Treperava slova složila su se poslušno elitne jedinice što u koraku promene formaciju. Alasein izoštreni um zapamtio je svaku reč sa pergamenta.

Uzbuđena, ustrčala je uz stepenice svoje kule. Nije stigla da sedne za sto, već je kao posednuta ispisivala rune crvenim mastilom. Hartija je bila spremna i žedno je upijala znakove. Tek kada se slika iz Alaseinog uma premestila na papir, čarobnica je odahnula. Okrenula se u malenoj odaji i zaplesala. Kikotala se, verovatno je ona jedina od svih čarobnjaka koja je imala dovoljno sreće ili dovoljno mašte da pokuša drugačiji pristup. Čim se tinta prosušila, Alasea sede da pročita šta je zapisano.

Nažalost, taj svitak joj nije otkrio mnogo. Nisu ni ostali koje je imala u podrumu. Čitavu noć i dobar deo dana, Alasea je provela tumačeći zapise iz svoje zbirke. Našla je samo fragmente, iscepkane poruke starih čarobnjaka. Iz njih se moglo naslutiti da postoji ustrojstvo iza magijskih fenomena, neka vrsta prepreke ili zabrane koja je ograničavala upotrebu čarolija. Vilenjački magovi, naime, nisu mogli direktno da učestvuju u ratu protiv ljudi...

Xxx

Ovo ide posle, na kraj poglavlja

Drevne odaje gradili su čarobnjaci kojh se nije sećao ni Glandurov učitelj. Duboke i zaštićene mističnim runama i trajnim magijama, podzemne prostorije su nastale kad i potreba da se uskladišti opasno zanje ili nestabilna magijska energija. Osim toga, kripte su sadržale detaljne arhive zabeležene na lišću besmrtnog vilin-drveća. Iauron je bio beležnik i bibliotekar tajni. Nije voleo posetioce i posedovao je pozamašan arsenal magija i magijskog oružja kojim je mogao da se odbrani od neodgovornih magova. Što se Iaurona tiče, svaki čarobnjak koji je hteo da zaviri u kriptu, potpadao je pod tu definiciju. Niko nije mogao da se seti kada je Iauron postavljen za arhivara, a zabeleške o tom događaju čuvao je on sam. Glandur i ostali magovi prihvatali su Iauronovo prisustvo kao što su baratali činjenicom da Minas Ingole ima sedam tornjeva i da ih nikada nije bilo šest, niti će ih ikada biti osam. Magovi su vreme provodili u studiranju i vežbanju čarobnjačkih veština. Zbog toga su imali svetliji ten od ostalih vilenjaka. Iauron nikada nije izlazio iz kripte i zato je bio bled kao da su ga izujedali vampiri. Mnogi šegrti vilin-magova su duboko verovali da je to istina i da je Iauron i sam krvopija. Arhivar je nosio vunenu kapicu poput Nir-mornara. Osim što je grejala njegovu lobanju prošaranu nabubrelim venama, upijala je kondenzaciju koja je kapala sa svodova drevnih odaja. Iauron nije izlazio iz crne oklopne košulje koja mu je davala izgled reptila. Od struka do poda padala je hakama prošarana plesnivim trakama i ostacima Iauronovog doručka. Tačan sastav jednog prosečnog arhivarovog obeda bio je tema oko koje su se natezale generacije vilin-magova.

- Odlazite. Svi do jednog. Nestanite. – rekao je škripavim glasom Iauron buljuku čarobnjaka predvođenih Glandurom.

- Došao je čas da moramo da otvorimo drevne kripte. Vilin-narod je u velikoj opasnosti. – pokušao je da bude ljubazan Glandur.

- I? Šta vam tačno treba? – odgovorio je Iauron gledajući netremice svojim bledim, gotovo prozirnim očima.

Vilin-magovi zažamoriše kao školarci. Alasea ih je žustro umirila.

- Treba nam da otvarate jednu po jednu kriptu, dok ne pronađemo nešto što će nam pomoći da preokrenemo strašni udes koji je pogodio naš rod. – rekla je pomalo nestrpljivo

- Zaista? – mirno reče Iauron – Sigurni ste da ćete umeti da prepoznate pravu stvar?

Čarobnaci na to frknuše i opet nastade žagor.

- Poštovani Iaurone, otvori nam kriptu u ime vilinskog Saveta! – reče čvrstim tonom Glandur

- Saveta? Saveta. Saveta! Bah! – gunđao je drevni vilenjak, ali se konačno pokrenuo i poveo čarobnjake u dubine drevnih odaja.

- Ovde se čuva tajni spis koji je deponovao Kelferion Bilbrandil. – reče Iauron.

Drvena vrata sa oljuštenom bojom nisu delovala dovoljno dostojanstveno. Glandur se prvi usudio da ščepa kvaku i uđe u kriptu. U maloj odaji koju je osvetljavala tinjajuća magija, na običnom postolju od hrastovine, počivao je široki komad pergamenta.

Deseti cikus - Jedanaesti dan

(treba preurediti, ovo je 3.2 zapravo, a 3.2 i 4.2 idu na kraj poglavlja)

3.2

Glandur je pogledom pozdravio svoje prijatelje. Prišao je konjaniku i od mladog vilenjaka primio pismo iz Saveta. Polomio je voštani pečat i strpljivo je razmotao grubu hartiju. Pregledao je pismo i vratio ga u omot. Glandur je pružio pismo kolegama. Valdaglerion je bio najbliži.

- General Uruvion je zakasnio. Nir su zapalili Srebrni gaj i ubili posledneg Omhira. Savet traži našu pomoć. Pretražite magijske zapise, otvorite svoje zbirke drevnih tomova, potrebna nam je moćna vilin-magija iz starine.

Alasea znala šta će se sledeće dogoditi. Čarobnjaci će zaviriti u svoje spise, ali tamo neće pronaći ništa. Silazak u kriptu, bio je jedino rešenje. Pitala se kako će na taj izlet vilin-čarobnjaka gledati drevni Iauron, čuvar tajnih odaja. Ipak, odlučila je da ćuti i posluša najstarijeg maga.

Alasea se vratila u svoju kulu. Spustila se u podrum i lakim pokretom ruke osvetlila prostoriju. Magijsko svetlo je rasteralo sve senke. Zašuštale su mistične sile koje drže na okupu pergamente starih knjiga. Na visokoj polici sa plitkim nišama stajalo je Alaseino magjisko blago, retki spisi starih učitelja. Davno je odustala od rvanja sa jogunastim knjigama. Sad je bilo drugačije, morala je da pokuša još jednom. Alasea je duboko uzdahnula. Očistila je svoj um i ispunila ga voljom. Iskrzani list je uzleteo sa police i zapolovio vazduhom. Nežno se spustio tik iznad ruku čarobnice.

Počela je da juri treperave rune. Linije su plesale, trbuščići ukrasnih vilin-slova su izbegavali njen pogled. Kao na uzburkanoj površini vode, magijski zapis se mreškao. Alasea je čarala tiho, pa onda sve glasnije. Tu i tamo poneka tengwa se umirila, ali to nije bilo dovoljno da Alasea rastumači ma i najkraću rečenicu. Sačekala je strpljivo da se rune primire. Skrenula je pogled i krajičkom oka pratila šta se dešava na pergamentu. Primetila je da znaci još uvek igraju. Prestala je da pevuši magijsku mantru i blago iskrenula glavu. Trudila se da joj pogled i dalje bude čvrsto uperen pravo napred, u zid ostvetljen magijom. Pergament je bio u Alaseinom vidnom polju, izvan fokusa. Samo tako su tethar počele da se smiruju. Postepeno, jedan po jedan znak je dolazio na svoje mesto. Alasea je još više istegla vrat. Kako joj to ranije nije sinulo?

Zapanjena otkrićem, Alasea je izgubila koncentraciju i pergament je izgubio moć levitacije. Uspela da ga zgrabi i odloži na policu u poslednjem trenutku pre nego što bi joj magijska energija opekla prste. Alasea se glasno nasmejala. Pokušavala je da pročita tengwar, a na pergamentu su bile zapisane sarati rune! Zatvorila je oči, prikupila iznova snagu i volju i prizvala zapis sa police. Lebdeo je blizu njenog lica. Iskrenula je glavu i odlučno gledala napred. Treperava slova složila su se poslušno elitne jedinice što u koraku promene formaciju. Alasein izoštreni um zapamtio je svaku reč sa pergamenta.

Uzbuđena, ustrčala je uz stepenice svoje kule. Nije stigla da sedne za sto, već je kao posednuta ispisivala rune crvenim mastilom. Hartija je bila spremna i žedno je upijala znakove. Tek kada se slika iz Alaseinog uma premestila na papir, čarobnica je odahnula. Okrenula se u malenoj odaji i zaplesala. Kikotala se, verovatno je ona jedina od svih čarobnjaka koja je imala dovoljno sreće ili dovoljno mašte da pokuša drugačiji pristup. Čim se tinta prosušila, Alasea sede da pročita šta je zapisano.

Nažalost, taj svitak joj nije otkrio mnogo. Nisu ni ostali koje je imala u podrumu. Čitavu noć i dobar deo dana, Alasea je provela tumačeći zapise iz svoje zbirke. Našla je samo fragmente, iscepkane poruke starih čarobnjaka. Iz njih se moglo naslutiti da postoji ustrojstvo iza magijskih fenomena, neka vrsta prepreke ili zabrane koja je ograničavala upotrebu čarolija. Vilenjački magovi, naime, nisu mogli direktno da učestvuju u ratu protiv ljudi..

Deseti ciklus - Deseti dan

Drevne odaje gradili su čarobnjaci kojh se nije sećao ni Glandurov učitelj. Duboke i zaštićene mističnim runama i trajnim magijama, podzemne prostorije su nastale kad i potreba da se uskladišti opasno zanje ili nestabilna magijska energija. Osim toga, kripte su sadržale detaljne arhive zabeležene na lišću besmrtnog vilin-drveća. Iauron je bio beležnik i bibliotekar tajni. Nije voleo posetioce i posedovao je pozamašan arsenal magija i magijskog oružja kojim je mogao da se odbrani od neodgovornih magova. Što se Iaurona tiče, svaki čarobnjak koji je hteo da zaviri u kriptu, potpadao je pod tu definiciju. Niko nije mogao da se seti kada je Iauron postavljen za arhivara, a zabeleške o tom događaju čuvao je on sam. Glandur i ostali magovi prihvatali su Iauronovo prisustvo kao što su baratali činjenicom da Minas Ingole ima sedam tornjeva i da ih nikada nije bilo šest, niti će ih ikada biti osam. Magovi su vreme provodili u studiranju i vežbanju čarobnjačkih veština. Zbog toga su imali svetliji ten od ostalih vilenjaka. Iauron nikada nije izlazio iz kripte i zato je bio bled kao da su ga izujedali vampiri. Mnogi šegrti vilin-magova su duboko verovali da je to istina i da je Iauron i sam krvopija. Arhivar je nosio vunenu kapicu poput Nir-mornara. Osim što je grejala njegovu lobanju prošaranu nabubrelim venama, upijala je kondenzaciju koja je kapala sa svodova drevnih odaja. Iauron nije izlazio iz crne oklopne košulje koja mu je davala izgled reptila. Od struka do poda padala je hakama prošarana plesnivim trakama i ostacima Iauronovog doručka. Tačan sastav jednog prosečnog arhivarovog obeda bio je tema oko koje su se natezale generacije vilin-magova.

- Odlazite. Svi do jednog. Nestanite. – rekao je škripavim glasom Iauron buljuku čarobnjaka predvođenih Glandurom.

- Došao je čas da moramo da otvorimo drevne kripte. Vilin-narod je u velikoj opasnosti. – pokušao je da bude ljubazan Glandur.

- I? Šta vam tačno treba? – odgovorio je Iauron gledajući netremice svojim bledim, gotovo prozirnim očima.

Vilin-magovi zažamoriše kao školarci. Alasea ih je žustro umirila.

- Treba nam da otvarate jednu po jednu kriptu, dok ne pronađemo nešto što će nam pomoći da preokrenemo strašni udes koji je pogodio naš rod. – rekla je pomalo nestrpljivo

- Zaista? – mirno reče Iauron – Sigurni ste da ćete umeti da prepoznate pravu stvar?

Čarobnjaci na to frknuše i opet nastade žagor.

- Poštovani Iaurone, otvori nam kriptu u ime vilinskog Saveta! – reče čvrstim tonom Glandur

- Saveta? Saveta. Saveta! Bah! – gunđao je drevni vilenjak, ali se konačno pokrenuo i poveo čarobnjake u dubine drevnih odaja.

- Ovde se čuva tajni spis koji je deponovao Kelferion Bilbrandil. – reče Iauron.

Drvena vrata sa oljuštenom bojom nisu delovala dovoljno dostojanstveno. Glandur se prvi usudio da ščepa kvaku i uđe u kriptu. U maloj odaji koju je osvetljavala tinjajuća magija, na običnom postolju od hrastovine, počivao je široki komad pergamenta.

Deseti ciklus - Deveti dan

Sa vrha najvišeg tornja majstor Glandur je osmatrao horizont. San mu nije dolazio na oči već noćima. Srknuo je malo gorkog napitka iz plitke porcelanske posudice. Trpki ukus čaja zamenio je ono malo sna ili meditacije koji je vilenjaku dovoljan da obnovi svoje telo i svoj um. Glandur se naslonio na parapet i udahnuo jutarnji povetarac. Osim što ga je povremeno pritiskala prošlost, nije se osećao kao da će uskoro napuniti osamsto godina. Još uvek je mogao da vidi preko mnogo lija oštro kao soko. Glandur se otisnuo od zida i vratio u kulu.

Kružna prostorija je mogla da se pređe u pet nervoznih koraka. Veliki svećnjak bio je postavljen na lancu koji je visio sa kupole. Na crnom okovu sedeo je raskošni papagaj, preliven jarkim bojama. Njegova kraljevska ćuba davala mu je otmenost, kao i dvostruki rep koji se sjaktao mističnim tonovima žute. Njegovo okce je pametno gledalo u Glandura. Čarobnjak je zastao pred svojim pernatim saputnikom.

- Zašto nemam mačku? Ili psa? – bupnu srebrnokosi majstor.

Lendro nije umeo da odgovori na Glandurovo pitanje. Svi vilenjaci su držali leteće ljubimce u svojim domovima. Lendro je bio dovoljno šaren da pravi društvo najvećem od svih vilin-magova. Dobijao je dovoljno keksića i umeo je da pevuši stare tužbalice. Navikao je na majstorova pitanja i naučio da su ona upućena svemiru, a ne njegovom ptičijem veličanstvu.

Glandur je spustio zdelicu na delikatno izrezbaren tronožac od hrastovine i spustio se u stolicu od pletenog pruća. Pokušao je da se ponovo baci u svet snova, više da prekrati vreme, nego što je zaista očekivao da ga hipnos primi. Svakog trenutka u sobu će utrčati stražar da ga obavesti da je stigao glasonoša iz Saveta.

- Gospodaru! – čuo je krike sa donjeg sprata.

Glandur je počeo da shvata vilenjake koji se umore od ovog sveta i pređu u Aman. Zažmurio je, praveći se da spava. Livrejisani vojnik koji se pojavio na vratima postideo se, misleći da je majstor zaista usnio. Zakoračio je u majstorovu odaju i zbunio se.

- Evo me, evo me! – progunđao je Glandur i ustao iz fotelje – Stigao je konjanik?

Vojnik je klimnuo glavom i šumugnuo niz stepenice. Glandur se spustio niz kulu. Sa svakim stepenikom se pitao šta činiti, šta činiti, šta činiti?

U dvorištu Minas Ingole, majstora Glandura su dočekali ostali uvaženi magovi. Valdaglerion je obukao svečanu odoru od svile u bež tonu, ukrašenu runama. Tirition je uz srebrnkastu haljinu ukrašenu motivima meseca sa sobom nosio štap i krunu koji su se caklili od magijske sile. Halran je kao i uvek bio u asketski crnom kompletu baš kao da upravo stiže sa vežbališta. Vendetijel i Mirimae su došle odevene u ritualne ljubičaste haljine i blago usplahirene. Alasea je gledala Glandura pravo u oči. Njena ravna sivkasta kosa bila je upletena u hiljadu kikica. Izgledala je kao mačka kojoj ništa nije važno osim sjaja sopstvene dlake. U strpljivoj tišini koja priliči vilenjacima koji su prevalili petstotu, čarobnjaci su čekali da majstor nešto prozbori. Samo je Alasea znala šta će se sledeće dogoditi. Silazak u kriptu, bio je jedino rešenje. Jedino se pitala kako će na ovaj izlet vilin-čarobnjaka gledati drevni Iauron, čuvar tajnih odaja.

Deseti ciklus - Osmi dan

Sanjao sam da smo na nekom drugom mestu, recimo u poljskoj, ali je bilo elemenata bosne ili južne pruge. Bio sam tu sa pozorištem na nekoj vrsti posla-odmora na jezeru koje je polako nestajalo. Za kraj smo išli u prodavnicu drangulija da kupimo neki artefakt iz ovog sveta. Pričao sam sa ljudima unutra, koji su bili prilično stegnuti, trudio sam se da budem opušten, ali sam ispao prilično bahat, čini mi se. Piosle sam u novinama čitao komentare o sebi (jer oni su čuli za mene, ali nisu znali da sam to ja). Ispostavlja se da su me kritikovali i hvalili, da me nisu prepoznali ali su se žalili da su očekivali više. Dobio sam i grdnju tipa, eh da se nisi glupirao. Slušao sam jednog od njih (kovač) kakopriča da mu je najmilije to što rade sa kepecima i deformisanima, jer oni su tako kul i zezaju se, izvode razne stuntove.

Pokušavao sam da smislim neke reči za roman, a spremala se i neka fešta (predstava). Do gurua sam došao prateći neki nevidljivi trag. Kao greškom, nešto mi je uplao kroz njegov plot, u njegovo dvorište. Došao sam na vrata, da kao tražim to što je upalo. Otvorila mi je starija ženica koja je rekla da sam malo poranio, ali da će sad starac da dođe i rekla mi je da slobodno uđem. Stidljivo sam ušao. Pokušao sam da krenem ka ogradi, uzmem to što sam ubacio i zbrišem napolje. Ali jedan kovčeg crn i obliven katranom se zapalio. Žena se nije iznenadila, rekla je samo uh, idem odmah po starca (bivšeg sveštenika, ili ovako nešto). Pojavio se jedan tip, stariji i divio mi se ali oprezno i izokola, žalio se što se nije dobro spremio neku poemu a ja da mu napravim pesmu. Ja sam se vajkao da je trebalo ja da spremim tekst, jer se u pesme ič ne razumem. On klima glavom i i de po gurua. Iz kuće izlaze još neke žene i konačno on, mali i iskrivljen, ali pun energije i kaže, daj da mu gledamo u dlan. Uzeme me za desnu ruku, a ovaj ga opomene da je to desna, a ne leva i da počne još jednom. Guru kaže, ma svejedno, evo ova je leva, postavi mi ruke ispod nekog character sheet-a i popuni nekakve formulare, nažvrlja moj oblik ruke i odjednom, posle dve sekunde ja držim papir o sebi i čitam, a on je već otišao da se spremi na put.

Pisalo je Batler, ti si batler samo služiš krivici jednod zarobljenika (osuđnika). Ispod je bilo malo duže objašnjenje (pasus) ali je isto počinjalo sa Batler. Ja se nasmejem, kažem znam, sluga. On kaže, jeste, sluga samo si zarobljen jer služiš krivici.....jednog.... Ja se smejem a teško mi u grudima. Kaže mi još par nekih stvari koje su 100% tačne i kaže da je veoma malo vremena. Kaže da postoji period u životu kad čovek može da živi drugačije, kad može da se otrgne, ali posle toga, šanse su sve manje. I pokaže mi tanko, tanko, ne znam zašto sam imao utisak da govori o jednoj ili dve gdine. Onaj drugi čovek mršavi počinje da peva, neku pop pesmu ali reči su....sad je vreme, nema mnogo vremena da se promeni, jedini put do isceljenja je prihvatanje...svoje lažljivosti i..... (bila su tri elementa, mislim da je prvi bio sebe, ali nisam siguran, pa onda svjoe lažljivosti i treće mislim da je naopakosti ali nisam siguran, bilo je nešto što se rimuje ili bar ritmički uklapa u pop melodjiu, mada mise javilo da je to možda bilo nadmenosti. X-lažljivosti-nadmenosti).

Guru mi kaže, ako se pitaš zašto je sve moralo ovako brzo i za tri sekunde, to je zato što si ti bio spreman da se natežeš. Ti si hteo da do ovih rezultata nekako dođemo, da se za njih izborimo, ali nećeš se igrati samnom, jer sve je tako jasno. I ponovio je zarobljen si jer služiš.....jednog .... (osuđenika?). Ja se smejem promuklo i sve priznajem i poželim da ostanem tu još malo, ali guru se već spakovao, obukao kaput i šešir i otišao. Tumarao sam još jedno vreme po dvorištu i radnjici sa suvenirima i slušao ispovest jedne od žena koja kaže da nje drugarica moje sestre Nine otišla i da kada se vratila u sarajevo ništa više nije bilo isto i kako je to strašno, ali bolje da je otišla jer bi se i ona pretvorila u to ništa.

Jebemti kakav san, zapisao sam ga da ne bih zaboravio ovo malo rečenica, a nadam se da će mi se otvoriti još detalja. Pitao sam se da je to bila vizija ili astral (mada, guru je posegnuo za pogrešnom rukom kao da je ON mislio da je astral, a nije – jer ruka je bila na "pravom" mestu, a možda je samo sublimacija onog razgovora od pondedljka...)

Deseti ciklus - Sedmi dan

(drugo poglavlje, druga strana)

- Vanja! – pozvao je general svog ađutanta.

Vilin-ratnica se stvorila ispred Uruviona. Njena kosa je bila ulepljena krvlju, njen izraz lica maska besa. Uruvionovo srce se steglo. Vilin-lice nije bilo stvoreno za tugu izbeglice, ali ni za jarost ostvenice. Stavio je ruku na njeno rame i prošaptao.

- Idemo odavde, Srebrni gaj je izgubljen. Moramo da izvestimo Savet.

Okupili su Thandorien i krenuli na zapad, ka Yanwe-tornju. Jahali su tri dana bez prestanka. Prašnjav i umoran, Uruvion se sručio na ležaj raskošnog talana. Probudili su ga kad je došao čas da se obrati Savetu. Okupana i namirisana, Vanja nije nimalo ličila na ratnicu. Pomogla je iscrpljenom generalu da se presvuče i dotera za govor pred Savetom.

- Ratno je vreme, u velikoj smo opasnosti, ali nikad ne smemo da zanemarimo osnovnu ljubaznost i etikeciju. – rekla je Vanja.

Uruvion je prepoznao svoje reči i najsmejao se. Dobar je učenik bila ova zelenooka ratnica i najbolji ađutant kojeg je ikada imao. General je obukao zelenu košulju sa srebrnim nitima i niskom kragnom. Nosio je čakšire odgovarajuće smaragdne boje, uvučene u čizme od lakovane kože. Oko struka je obavio široki pojas od karirane vune u stilu severnih plemena. Preko grudi mu je stajao baldrik-uprtač sa umetnutim draguljima. Svaki kamen je označavao jednu pobedu koju je Uruvion odneo nad neprijateljima vilin-naroda. Bio je spreman za Savet. Vanja je bila uz njega i zajedno su stupili na mermerni podijum. Ukrašen bezbrojnim gravurama, krug je bio podeljen na dvanaest polja, sa trinaestim umetkom koji je vodio od stepenica do samog centra. Iz središnje tačke Uruvion se obratio savetnicima koji su bili smešteni u apsidama. Svaki Savetnik je imao utisak da je sam i da odlučuje sam, bez mogućnosti da čita izraz lica drugih. Dvorana je bila tako projektovana da se zvuk besprekorno prenosio odajom, do svake polulopte na obodu kruga.

Uruvion je ispričao sve o čarki u Srebrnom gaju, o novoj koloni izbeglica i o smrti Omhira. General je čuo da neki savetnici proklinju, neki jecaju. Nije mogao to da vidi, ali znao je da mnogi nemo vrte glavu, pogođeni bolom.

- Generale, Savet ti se zahvaljuje još jednom za sve što si učinio za vilin-narod. Glasnik će ti preneti dalje zapovesti, odmaraj se sada. Čak i najbolji luk se prekine ako se povremeno ne otpusti, a tetiva ne naulji. – reče savetnica Tenidijel.

Uruvion i Vanja se hitro skloniše sa podijuma. Na njihovo mesto stupila je Tenidijel, obučena u žalobničku odoru boje šumskog požara.

- Usahla je nada da ćemo moći da se obratimo našim bogovima na način na koji Nir komuniciraju sa svojim zaštitnicima. Sad moramo da odlučimo da li ćemo poslati glasnika našim saveznicima vilinskim bićima ili čarobnjacima. Naši preci su se obavezali da pruže zaštitu duhovima šume i obećali su da ih neće pozivati u boj. Možda bi mudrije bilo da najpre pošaljemo glasnika u Minas Ingole. Veliki Heren Istarion, red čarobnjaka čeka da im damo znak da otvore drevne tomove.

Čim je mesec izašao, brzi vilinski at nosio je glasnika ka tvrđavi Ingole

Deseti ciklus - Sesti dan

(Prva strana, drugo poglavlje)

Uruvion je posmatrao kolonu izbeglica. Tuga je kvarila lepa lica njegovih sunarodnika. Stresao se kada je video ranjene i osakaćene. Znao je da će majstori vidari isceliti sve povrede, ali ipak je bio potresen prizorom. Umesto da plešu kroz šumu i raduju se drveću, vilenjaci su tumarali u zbegovima. Uruvion je skrenuo pogled i udario pesnicom o zid talana.

- Vanja? – povikao je Uruvion.

- Sire? – ratnica se spremno odazvala

Uruvion je prišao oknu talana. Njegov ađutant, Vanja, bila je već spremna za pokret. Vitki vilin-konji frktali su kao da predosećaju sve opasnosti puta. General se spustio niz uže i bacio konju na leđa.

- Aikene, prijatelju moj. Nosi me brzo i sigurno, moramo do jutra stići u Srebrni gaj. – Uruvion je nežno pomilovao grivu snažnog belca.

Konj frknu i dade se u trk. General je pokušao da ne gleda u oči izbeglicama. Jahao je tamo odakle su oni dolazili. Nije mogao da im ponudi ništa. Želeo je da što pre stigne u gaj. Tek kada se otrgnuo od mračnih misli, video je da ga Vanja prati na svojoj plavoj kobili. Iza nje jahali su, kao utvare, njegovi Thandorien, elitna vilenjačka straža.

Uruvion je mislio na reči stare druidese. Negde u Srebnom gaju nalazio se drevni Ornhir, gospodar drveća. Sećanje vilin-naroda je sezalo duboko u prošlost, ali među živim vilenjacima niko nije mogao da se priseti starih bogova. Ornhir osim što je mogao da se seti starih učitelja, znao je tajne reči zaboravljenih rituala. Uruvion je pokušao da dokuči tajnu vilenjačkih bogova. Pažljivo je pratio spise i pesme skalda i nije mogao da odgonetne da li su vilenjaci napustili Majku Išu i Prvog Seldarina ili su bogovi napustili vilenjake. Činilo mu se prirodnim da roditelji napuste svoju decu koja su odrasla i pronašla svoj put. Zato je mrzeo razmažene Nir i njihove bogove koje su držali za prstić kao derlad. Nismo ni mi bez korena, kipteo je u sebi Uruvion, pronaći ću put do naših pramajki i doneti božansku baklju vilin-narodu.

- Generale, pogledajte! – ciknula je Vanja, negde pred zoru.

Uruvion se prenuo iz misli. Šuma je bila pravo pred generalom i njegovom pratnjom. Između tankih prstiju stoletnih borova gorela je narandžasta zora. Goreo je i Srebrni gaj. Uruvion se izdigao u sedlu, a dobri stari Aiken je pojurio ka šumarku. Stub gustog dima nadnosio se nad zelenilom, kao kužna pijavica. Čim su došli ispod prvih borova, Uruvion je podigao ruku. Konjanici se zaustaviše kao jedan. Konji su poslušno kasali iza generala. Oštrom sluhu vilenjaka nisu mogli da promaknu krici i zvuci bitke. Uruvion je okrenuo konja u pravcu iz koga je odzvanjalo oružje i Aiken sunu napred.

Kao pokošeno snoplje, mrtvi vilenjaci su ležali na travi, njihove zlatne kose rasute po bojištu bile su krvave. Jedna grupa ljudi je udarala sekirama u totem i pokušavala da ga obori, a drugi su ložili vatre oko svetog hrasta. Vilenjačka konjica se bacila na ljude kao mlin na jaja. Za tili čas Nir su bili raštrkani, a dvadesetina njihovih boraca je zauvek ostalo u travi. Uruvion je dao znak Vanji da dune u trubu i opozove razjarene Thandorien. Pobeda je pružila kap osvete, ali gorka istina je sledila generala. U podnožju svetog drveta, baš u krilu debelog hrasta, prikovan za drvo, izdahnuo je poslednji od drevnih Omhira. Pesma koja bi dozvala vilenjačke bogove bila je zauvek izgubljena u prošlosti. Uruvion je morao da odjaše i prenese Savetu tragične vesti. Sad je sva nada vilin-naroda ležala u drevnim tomovina magije.

Deseti ciklus - Peti dan

Vozio sam beli džip cestom koja vodi u budućnost. Odlutao sam sve do kraja puta. Tamo gde je fabrika otrova i sparušena poljana oko nje. Okrenuo sam džip pred crveno-belom rampom i vozio sam pravo ka obali. Na strmim obroncima reke sam upoznao plastično pleme koje živi u ruševini sportskog centra. Naoružali su me i stao sam zajedno sa njima u bojni red za poslednju bitku. Nismo imali šanse da pobedimo. Poletele su strele iz plastičnih dečijih lukova. Pevali su i urlali sve dok im se ratničke boje nisu razmazale po licu. Grunuli su na nas sa druge strane. Bacio sam se na vrata. Ja sam jedini mogao da ih zatvorim. Napadači su bili spremni za opsadu. Bockali su plastičnim klinovima i pokušavali da raskrvare moje prste. Linija je pala, a horda se razbežala. Pobegao sam na tavan bivšeg konzervatorijuma. U polutami su spavali psi. Lizali su mi ruku, ali nisam mogao da ih povedem sa sobom. Spustio sam se u podrum i posmatrao paradu. Bio sam nevidljiv za otrovne starice, brkate oficire i golobrade kadete.

Setio sam se belih pločnika i svih svojih snova. Setio sam se ljudi koji neće da padnu iako je sasvim jasno da su mrtvi. Pitao sam se kako je moguće biti nevidljiv za sistem? Prošlost, budućnost i moja podsvest su se uhvatili za ruke i napravili salto.

Deseti ciklus - Četvrti dan

V Rise of the nation

Vilenjaci organizuju čvrstu strukturu vlasti, formiraju borbene grupe, radne grupe, postepeno se potpuno militarizuju. Unapređuju svoju proizvodnju i počinju da formiraju veliku manufakturu i magijsku proizvodnju. Počinje kovanje plana koji će očistiti svet od nižih bića i efikasno ih ukloniti. Nastaju radni logori, projekti magijske kastracije i formiranje robovskih armija. Na razne bizarne načine vilenjaci se pripremaju za svetski rat.

VI Blitzkrieg

Vilenjaci opremljeni dobijaju srednjevekovnu vojsku opremljenu modernim komunikacijama, opremljenu sredstvima predvidjanja. Počinju ozbiljne diplomatske pretnje. Ljudi ne uzimaju ozbiljno vilin carstvo, pa vilenjaci prave masakr nad orcima kao malu demonstraciju svoje moći. Kreću da pripajaju jedno po jedno kraljevstvo i da sprovode svoje planove. Kao što se danas grade putevi, tako se masovno grade šume, horda druida ohrabruje magijom semenje da raste i tako se dobija šuma koja je vilenjacima i autoput i štit. Svest o promeni polako počinje da plaši ljude.

VII Pogrom

Slobnodi svet je opasno nagrižen. Vilenjaci zauzimaju veliku teritoriju. Niz bitaka. Počinje progon half-elfa. Vilenjaci su sve opsednutiji svojim mračnim planovima. Ponovo se nakratko javlja dilema da li je dobro sve to što rade, ali veoma kratko traje i završava se zaključkom da su oni sugurno na strani dobra. Sposobni da prelaze velike distance veoma brzo, vilenjaci dostižu granice poznate ekumene. Pokoravaju im se čak i divlja plemena koja žive izvan civilizacije.

VIII Alliance

Teritorija ljudi se smanjila, počinje rad na kontrateži. Čovečanstvo uspeva da prizove prvog avatara. Ljudi su oduševljen i polako se udružuju da bi mogli da ostvare tako ambiciozne projekte kao što su masovna žrtvovanja potrebna za prizivanje avatara. Sukob između avatara i vilenjaka donosi zarez u ratovanju, ali uskoro vilenjaci pobeđuju avatara i nastavljaju svoj pohod. Očajni, ljudi stupaju u kontakt sa patuljcima i mole ih da im ustupe svoju tehnologiju, vatreno oružje i slično. Patuljci gube bitke i pristaju pod nekim sumanutim uslovima. Ljudi i ptauljci zajedno gube bitke, i shvataju da su im potrebni orci

IX Elf Viktor

Orci su u rasulu i nerado prihvataju predloge ljudi i patuljaka, ali ipak pristaju da se pridruže nestabilnom savezu. Počinju velike ofanzive koje za trenutak zaustave vilenjačku armiju. Napredovanje vilenjaka je usporeno, ali i dalje ne gube bitke. Vilenjaci sada kontrolišu gotovo ceo svet i žale se kako je ružan i neuređen. Sve glasniji postaju povici da nema vremena za čekanje i kako tu gamad treba istrebiti, ali je obim poslova toliko proastao da vilenjaci ne mogu da ih sami obavljaju, od proizvodnje lembasa do izrade strelica. Sprema se odlučujuća bitka između poslednjih krpica saveza i vilin armade

X Dark Elf

Baš kad je ogromna amrija vilenjaka krenula na poslednje uporište, dešava se nešto što zaustavlja stvar. Nepoznata sila iskrcala se na obalama i pali sve pred sobom. Vilenjaci kreću u obračun sa novim napadačima, a ljudi patuljci i orci (PA-LJU-OR ili PALJA) oprezno posmatraju o čemu se tu zapravo radi. To su dark elfi koji što dublje prodiru u kopno, shvataju da se slažu sa načinom na koji elfi rade stvari. Nastaje velika dilema, da li se ratovati sa worthy opponentes ili će ipak na delo stupiti osveta. Prelako je samo zgaziti krpice ljudi i patuljaka, ali postavlja se pitanje zašto bi se sukobiti? U toj neverici i nesuglasici, knjiga se i završava.

Deseti ciklus - Treći dan

1. Vilenjaci žive u šumicama, njihovo milenijumsko carstvo opada

2. U grčevitoj trci da pronađu način da se odupru, pronalaze Vezu Sa Autorom

3. Dok se u vilin-carstvu vodi debata, grupa vilin-odmetnika prekida Vezu

4. Vilenjaci konačno kapiraju da mogu da iskoriste svoje prednosti

5. Formira se moćna naci-elf nacija koja jača pred nosom ljudi, orkova i patuljaka

6. Vilenjaci demonstriraju svoju moći, ostali narodi počinju da ih se plaše

7. Horde naci-elfova marširaju preko celog sveta i proganjaju half-elfe

8. Ljudi, orci i patuljci stupaju u nestabilnu koaliciju protiv vilenjaka

9. Vilenjaci zauzimaju veći deo poznatog sveta i nerviraju se što je tako ružan

10. Preko mora dolazi imperija tamnih vilenjaka koji su potpuno zbunjeni i ne znaju šta da rade

I Elf carstvo

U jednom dalekom svetu, negde u multiverzumu, zauvek okovani kvazifeudalnom tehnologijom žive ljudi, vilenjaci, orci, patuljci i ostale rase. Magija je čudesna i čudotvorna, a prvi su je izučili vilenjaci, najstarija i najmudrija od svih rasa. Orci su razjedinjeni i nedisciplinovani, inače bi odavno preplavili svet. Patuljci su sve mrzovoljniji i više zainteresovani za tajne ekonomije nego za rudarstvo. Ljudska kraljevstva su mlada i puna poleta, naginju ka tehnologiji i teologiji. Vilenjaci gube šumu pred naseobinama ljudi, ali u svojoj mudrosti oni su pacifisti i popuštaju. Dugoveki i odani lenjosti, posvećeni svojim umetnostima, zapadaju u dekadenciju. Kad ljudska kraljevstva preotmu veliki komad šume, izbegli vilenjaci dolaze na Dvor da traže rešenje. Svi zaključuju da je prevršila dara meru i da je vreme da se vilenjaci aktiviraju.

II Trka u naoružanju

Vilenjaci počinju da pokušavaju da kontaktiraju svoje drevne bogove, ali to im ne uspeva. Čarobnjaci pokušavaju da pronađu nešto korisno u drevnim tomovima vilin-magija, ali nalaze samo nejasne naznake. Angažuju se i vilin bića, bude duhovi šume, ali sve to nije dovoljno za ozbiljno odupiranje ljudima. Vilenjaci nemaju armiju, nemaju regrute, samo drevne oficire koji se sećaju kako je to nekada bilo. Vilenjacima nedostaje nešto. Kovačnice prave najfinije mačeve, prave se najbolje strele i lukovi, ali iz nekog razloga ne uspevaju da dobiju masovnost koja im treba. Čarke između ljudi i vilenjaka dovode do novih izbleglica, novih ustupaka koje vilenjaci moraju da učine. Očajni, vilenjaci se pitaju da li da otključaju drevne tajne iz dubina. Avaj, sve drevne odaje su prazne, u njima samo prašina ili sparušeni i sasušeni odavno skamenjeni demoni. Ipak, jedna mala kutijica krije tajnu. Grupa vilin avanturista pronalazi Vezu Sa Autorom.

III Kriza

Tajna Veze se prenosi na dvor. Okuplja se veliki vilin savet ali nisu sigurni šta tačno Veza podrazumeva. Rasplamsava se i žestoka debata oko etičnosti otključavanja tajne. Možda je tajna sa namerom zaključana. Da li mogu biti sigurni da se ta tajna neće obiti vilenjacima o glavu? Poteže se pitanje teologije, da li je moguće da će vilenjaci morati da stanu na stranu između bezbožnih orkova i teologijom opsednutih ljudi. Da li će tajna otkriti neki pad vilenjaka ka instinktu ili zastranjivanje ka ideologiji? Debata se širi izvan granica dvorca, vilenjački narod postaje zabrinut. Pojavljuje se vođa koji regrutuje avanturiste i nezadovoljne vilenjake i odlučuju da ipak otvore tajnu i Prekinu Vezu. To i učine.

IV Vilin društvo se menja

Vilenjaci postaju oslobođeni, strast počinje da kulja. Sve su fokusiraniji i zainteresovaniji. Neumorno rade, koriste svoje sposobnosti i oslobađaju ogromnu količinu vremena i volje. Počinju da slave volju, dolaze do značenja reči cilj. Idealizuju cilj i sprovode ga zdušno. Postepeno se formira ideja o superiornosti i o uzvišenosti cilja. Nastaju istovremeni proboji u svemu osim u umetnosti. Formira se jezgro koje diktira Pravac do Cilja. Čarke najavulju preokret, tu i tamo vilenjaci pobeđuju. Pojavljuje se surovost, ali proračunata do maksimuma. Cilj opravdava sredstva. Etički raspoloženi bi da debatuju o tome, ali se svi slažu da je red, poredak i lepota vrednost koju treba očuvati.

V Rise of the nation

Deseti ciklus - Drugi dan

Ustao sam iz kreveta. Istegnuo sam se i preseklo me, baš ispod srca. Udahnuo sam duboko i osetio tugu koja se nataložila na dnu pluća. Doručkovao sam i otišao kod doktora. Stigao sam baš u vreme kad je jedna smena na poslu, a druga samo što nije krenula. Zato nije bilo gužve i ljubazna sestra me je odmah uvela u ordinaciju.

- U čemu je problem? – pitao me je matori doktor. Oklevao sam da kažem, doca je delovao previše zainteresovan za moj bol. Kao trovač koji proverava kako sam danas da bi znao da li doza toksina deluje.

- Osećam bolove, tu i tu. – kazao sam promuklim glasom.

- Da vas poslušam. – reče doktor. Pokazao mi je da zavrnem košulju i spremio je stetoskop. Slušalica je bila hladna. Naredio mi je da dišem duboko. Još dublje.

- Ne čujem srce. Dajte ruku. – doca je počeo da gnjavi moj zglob i pritiska tetive. Nervozno me je povukao za lakat. Prilepio je svoje hladne prste na moj vrat. Zatim je tražio od mene da skinem pantalone. Pogledao sam ga upitno.

- Ne mogu da vam pronađem puls. – doktor je već počeo da se nervira. Poslao me je na skener. Ljubazna sestra mi je objasnila koliko će to da me košta i nežno me sprovela do čuda savremene medicine. Za tili čas, snimci su bili gotovi.

- Da. Sada je jasno. – promrmlja doktor zamišljeno – Vi uopšte nemate unutrašnje organe.

- E svašta...

Deseti ciklus - Prvi dan

- Sledećiii!

- Dobar dan

- Izvolite. Na šta se žalite?

- Ponajviše na tugu. Sliva se u moja pluća i taloži. Osećam bol u grudima.

- Podignite košulju da vas poslušam...

- Ovako?

- Hm... ne čujem ništa. Dajte mi ruku... Pa vi, čoveče, nemate puls!

- Kako?

- Srce vam ne kuca, nemate puls, vi ste mrtvi!

- Gospodine, molim vas, kako onda razgovaramo ako sam mrtav?

- Dajte mi vaše snimke

- Izvolite

- Da, sada je jasno. Vi nemate unutrašnje organe.

- E, svašta!

Sume Bosanske - Moja prva pripovetka

Oduvek sam voleo šumu. Ništa čudno za seljačko dete. Najviše sam voleo da se popnem na brdo iznad naše kuće. Pogled je bio božanstven. Na zapadnoj strani video se klanac kroz koji je vodio put do Sedam zaselaka. Ja sam taj prevoj zvao Džinova plećka, zbog toga što su mi strmine ličile na ramena kakvog diva. Na istočnoj strani videla se reka Drina i njena široka okuka u obliku krastavca. Na jugu su se prostirala gusto pošumljena brda i onaj ćelavi deo koji smo zvali Kumova kesa. Zemlja je bila crna, a trava se nikada nije vratila, e toliko je gorelo.

Ratovi su besneli po celom svetu, gradovi su bili zagađeni ili sravnjeni sa zemljom. Mi smo živeli izolovano, zaštićeni divljom prirodom i nepristupačnom planinom. Svi su žitelji Sedam zaselaka sa uzdahom gledali u crnu ledinu Kumove kese kao u opomenu. Na severu je ležala velika dolina iznad koje se večito povijala magla. Slutili smo da je to još strašnija posledica rata, i ta magluština i pust gradića kojeg je prekrivala. Pa opet, dolina je bila tabu, tamo se niko nije usuđivao, a preko Kumove kese se dolazilo do Tunela i barikada. Stalajko se tuda šunjao sa svojim patrolama. On je bio najimućniji čovek u okolini. Svima je zapovedao i u svačiji posao se mešao. Najavio se da će danas doći na naše imanje, da opet gnjavi oca. Stalno je dolazio da objašnjava šta je preduzeo i koji su planovi milicije Sedam zaselaka. Jednom je došao sa idejom da Kumovu kesu i okoliš treba ponovo zapaliti. Pogan je čovek bio taj Stalajko.

Još jednom sam pogledao ceo krajolik, žvaknuo sam parčence suvog mesa i spremio se da krenem kući. Previše sam bio odsutan. Zaneo sam se kao i obično. Toliko volim da lutam šumom da me ponekad u planini uhvati mrak. Vratim se kući tek iza ponoći, a majka me dočeka u suzama. Brine se da nisam pao sa nekog kamena, znate već kakve su majke. Želeo sam da se vratim ranije, ne samo zbog mati, već i zbog oca. Već godinama su ga mučile rane zadobijene u ratovima. Počeo je da se gubi, pre dve ili tri godine. Jedne večeri je uzeo kaput i pošao u dolinu. Seo je na traktor i zamalo se nije strmeknuo niz padinu. Sestra i ja smo ga vratili nazad, a Mitrak nam je pomogao da izvučemo traktor. Pokušao sam da Stalajku dam do znanja da više ne dolazi, ali on nije odustajao.

Skočio sam sa Mačkovog kamena na mekano lišće i pokliznuo se! Pao sam nezgodno i udario u davno oboreno stablo. Lakat sam zario u one žute pečurke što rastu po drveću. Udarac je ublažila sunđerasta masa, nalik na sveže mekike. Smešno mi je bilo kako sam ležao nezgodno iskrenut, a rukav mi zapeo za granu drveta tako da nisam mogao odmah da ustanem. Potegao sam nož i rascepio rukav. Čelik je lako prošao kroz tkaninu i mahovinu. Oštrica se presvukla zelenkastom skramom. Već u sledećem trenutku pomislio sam na majku i kao da sam video kako na astal stavlja čokanje sa rakijom, pa sam nastavio dalje da se spuštam niz kosinu. Nisam voleo da oca ostavim nasamo sa Stalajkom. Taj nikad nije znao kad da stane i nije mario za našu nevolju. Posle onog traktorisanja, otac je sve manje bio sa nama. Ćutao bi danima i povremeno se osmehnuo majci. Nju je mnogo voleo, ali ni njoj nije više hteo da se obraća. Vremenom je prestao i da se kreće. Iznosio sam ga na trem. Provodio je dane gledajući u maglu kako se povija dolinom. Ako je i reč katkad izgovorio, obraćao se toj izmaglici. Šaputao joj je nešto važno, nešto iz prošlosti.

Prošao sam onu lakat krivinu pre stare pilane. Od drvare više ništa nije ostalo, samo ogoljena stabla i sedam nakrivljenih odžaka. Bio sam blizu kuće, ali tek kad sam zastao shvatio sam koliko sam se zadihao. Milo mi beše u grudima kad sam sišao do šumarske postaje. Izvadih iz džepa poslednju paklicu cigara. Razbucao sam omot, iščupao jedan cigar i zateturao se ka naslaganim deblima. Mnogo sam voleo drvo i drveće. Čak mi je i guljena bukovina mamila osmeh na lice. Prišao sam oblicama, koje su ležale tu još od ko zna kada. Sagnuo sam se i zgrabio punu šaku piljevine, zlatne, gusto uvijene kao devojačke lokne. Hteo sam da prisednem, pa sam se odvažio da uđem u jednu od šumarskih baraka. Uhvatio sam se za kvaku i virnuo kroz prljavo staklo prozora. Nije mi bilo lako, mrak je bio unutra. Tama napuštene barake mi se učinila sablasna, kao iz strašnih priča. Mašta mi je radila ludački, strašljivo sam otvorio vrata. Tek kad sam ušao nekoliko stopa, bojazan me napustila. Pronašao sam u uglu jednu staru fotelju. To je bila niska trula plišana stolica na metalnom tronošcu. Tek kad sam se spustio u nju, osetio sam kako mi umor curi iz svake koščice. Izuo sam cipele i stavio ih na sto. Zapalio sam cigaru i zagledao se u prašnjavo okno. Plavičasti dim se penjao u vis i mešao sa česticama prašine koje su svetlucale naspram večernjeg sunca. Sedeo sam tu za jedno trajanje cigare. Video sam ružičaste oblake koji su najavljivali sumrak. Mitrak i Pavleša su me često zvali da zanoćim kod njih ako se zadržim u šumi, ali hteo sam da se vratim kući. Stalajko nije mario što ga moj otac ne zarezuje. Bio je uporan, dolazio je pričao mu kojekakve gluposti. Verovatno je mislio da će rečima postići neko čudo. Moj otac je praktično odrastao u vojničkim čizmama i bio je oficir u vreme kineske invazije. Znao sam ja šta Stalajko stvarno hoće. Želeo je da otac ponovo obuče uniformu i pridruži se njegovim čaušima. Istovremeno, i na sestru je bacio oko. Hvalio se da će jednog proleća okupiti svirače i isprositi je. Mitrak je bio za to da ga sačekamo posle slave i dok je pijan, dobro ga izbubecamo.

Baš kad sam ustao da krenem, počela je da pada kiša. Sitne kapi na prašnjavom prozoru bile su slične suzama na dečijem licu. Nisam imao kabanicu ni kapuljaču. Napuštena pilana više nije delovala sablasno. Kiša je kvasila ogoljene oblice i davala im neki romantični sjaj. Prošao sam pored jednog debla. U barici vode video sam svoje nasmejano lice. Stavio sam ruku na vlažno drvo. Uvek sam tako milovao biljke, i stabla u šumi i nežne listove iz moje bašte. Zato nisam mogao da se okomim na Stalajka kao što je Mitrak hteo. To što sam bio vazda nabusit i nosio pušku, sve je to bila gluma. Ne volim oružje i svo to šunjanje i gerilu što ih je okupljao Stalajko. Zato sam požurio da se što pre vratim. Hteo sam da ga sprečim koliko god mogu da pljuje svoj otrov mome ocu u lice.

Kad sam već bio iznad našeg imanja, Stalajko je tek uparkiravao svoj traktor, da ga smesti tik pored našeg. Znači izbauljao sam iz šume baš na vreme. Mati je stavljala šareni podmetač na stolić, a sestra je donosila čokanje za rakiju. Otac je kao i uvek, sedeo na tremu i čežnjivo gledao u maglu.

Pozdravio sam Stalajka. Seli smo uz stočić i srkutali rakiju. On je isprva ćutao. Samo je povremeno šištao od naše jake prepečenice. Kad je konačno progovorio, činilo mi se da nikada neće prestati. Pričao je da je pre neki dan opet video tragove točkova. Ponovo se spustio dole do Tunela i sa svojim momcima postavio upozorenja o radijaciji, bolesti i nagaznim minama. Organizovao je i stražu kod brane i prilaznog puta. Laprdao je kako se plaši da je možda počeo novi prodor Kineza na Balkan i kako se boji da će nas ovaj put izbeglice pronaći. Stalajko se najviše na svetu plašio da će nas neko iz spoljneg sveta otkriti, da će se gomila sveta sjatiti i naseliti na našoj planini. Zbogom onda i šumama i rekama i netaknutoj prirodi koja nas je skrivala. I ja sam bio za to da niko ne dolazi u naš kraj i da nas lepo svi zaobiđu i ostave na miru, ali sam isto tako predosećao da se bliži kraj doba nevinosti za naših Sedam zaselaka. Krali smo život, sisali prošlost. Nismo stvarali ništa novo. Bilo je samo pitanje dana kada će zalihe presušiti i kada ćemo početi da uništavamo planinu koja nas je i održala.

U ovom trenutku meni je bilo važnije da nas Stalajko ostavi na miru. Za mene je on predstavljao mnogo stvarniju opasnost od nekih tamo Kineza, izbeglica i stranih ratova. Duša me je bolela zbog oca. Njegovo biće kao da je sve manje prebivalo u tom slomljenom telu. Lutao je dalekim putevima svoje prošlosti, u mislima se borio sa neprozirnom maglom. Dole je bio grad u kome je živeo i radio, gradeći svetliju budućnost u koju nikad nije prestao da veruje. Pa neka onda, nek nas pronađu, nastane se na planini, proglase karantin. Poželeo sam da se u inat Stalajku još jednom spustim u dolinu sa ocem, makar nas proguta magla, kao što je ispod svog vela držala ceo grad.

Ustao sam pre svitanja. Sunce se još nije videlo. Svetlost je dolazila od blještavo belih oblaka i nežnog plavetnila neba. Pažljivo sam se izvukao iz kreveta, da ne probudim majku i sestru. Oca ništa nije moglo da prene iz sna. On se budio u podne, kao navijen. Zato sam požurio, da se vratim pre nego što sunce pređe zenit. Nasuo sam vodu u lavor iz velikog bureta i postavio očevu stolicu na trem. Puška je stajala u uglu, ali nisam hteo da je nosim. Biću nervozan dok budem prelazio Kumovu kesu, a dole kod Tunela ću verovatno biti van sebe. Čovek ne treba da nosi oružje kad je uznemiren, tako me je otac učio. Prošao sam pored njegove slike na zidu. Brkati oficir, prav kao strela, komično ozbiljan. Izašao sam iz kuće, seo na panj i zapalio cigaru. Piljevina je mirisala kiselkasto, što znači da je sinoć padalo nezdravo. Brda na zapadu bila su crna kao ugljen, kao iscrtana linija naspram neba. Obišao sam traktor i džip, kiša je progrizla kroz farbu. Vozila su ličila na boginjavu decu. Moraću to da sredim, pomislio sam milujući haubu. Uh, volim naš traktor. A više ih ne proizvode. Kako bi? Odavno su zatvorene sve fabrike i radionice. Uzeću šmirglu i udariti još jednu ruku farbe. Odlagao sam te sitne obaveze iz nedelje u nedelju, a bližio se dan kad sam obećao Mitraku da ćemo da kosimo. Krenuo sam pešice, a tako bi slatko seo na traktorče i spustio se njime do Tunela. Ali ne smem da ga teram preko Kumove kese. To je bila crna fleka, ukleto parče planine. Čitav krajolik je bio spaljen. Uništen zauvek. Zemlja je bila jalova, razrovana kraterima i zagađena otrovima. Za nas iz Sedam Zaselaka, taj deo planine je bio surova opomena. Nisam mogao da zamislim spoljni svet i bilo mi je teško da predstavim u svojoj glavi gradove koje mi je otac opisivao. Ali kad vidim Kumovu kesu, jasno mi je da se moramo kloniti stranaca. Stalajko je pominjao tragove, pa sam hteo da siđem do ceste i sam se uverim. On je bio jedan matori paranoik, ali strepio sam da je ovaj put u pravu. Bližila se zima, možda je neko tražio zimovnik ili sklonište. Šta ako bi nas otkrili? Došli bi na planinu, upravljali i komandovali, razorili ovu oazu. Te misli me uvek uznemire. Bio sam raspet između gađenja spram Stalajkove časnohlepnosti i duboke zabrinutosti za Sedam Zaselaka. Ne znam šta bih radio da ugledam strance. Pribojavao sam se njihovih molećivih pogleda. Šta ako me bude povuklo da ih primim, da im ublažim patnju? Posledice nuklearnih udara i ratova, ubijale su ljude. Na neki način, i moj otac je patio od toga. Priroda nam je podarila zdravlje, ali sam osećao da nemamo prava da planinu zadržimo samo za sebe. To što smo sami i nezavisni, bila je neobjašnjiva slučajnost. A opet, ljudi su se vazda sukobljavali. Plašio sam se susreta sa spoljnim svetom. Ja sam odrastao sa predmetima i ljudima iz te prošlosti. Ja sam bio deo tog stranog sveta, moj otac je njegov deo, kao i moj traktor. Kroz pušku koju sam nosio u lov, spoljni svet me je opominjao da i u meni čuči ubica.

Smirio sam se tek kad sam zašao u šumu. Tiho zujanje insekata i marljivo kuckanje detlića rasteralo je moje crne misli. Jutarnji povetarac je njihao grane. Na mene su padale teške kapi. Činilo mi se kao da breze plaču. Naravno, bila je to samo sveža rosa sa krošnji. Udahnuo sam sladak miris smole iz jelovine. Približio sam se ivici šume. Ispred mene se ukazala senka Kumove kese. Zastao sam za trenutak i nervozno cupkao. Sve bih dao samo da ne moram da pređem preko izgorele uvale. Jedno je bilo posmatrati to parče zacrnjenog tla sa vrha čuke iznad kuće. Sasvim drugo je bilo pregaziti ugljenisanu poljanu. Na licu planine, Kumova kesa je bila kužni plik. Kao da su brdo raskopali prsti obesnog džina. Na pojedinim mestima dim se još uvek pušio iz vrtača. Nije bilo ničega osim rastopljenog kamena i metalnih ostataka smrtonosnih projektila. Ni buba, ni lišaja, ničeg živog nije bilo. Stavio sam na lice filter koji štiti pluća od fine gareži koja će se podići kad prođem pepeljastim predelom. Pronašao sam poznatu stazu i požurio da se što pre spustim u dolinu. Znao sam da je miris paljevine samo u mojoj glavi. Vatre koje su ovde gorele, odavno su ugašene, ostao je samo fantom paklenog zadaha koji mi je bio u nosu. Grlo mi se sušilo. Stalajko mora da je mnogo lud kad se šetka ovuda. Pogledom sam tražio šumu. Da li da ipak zaošijam i prođem dužim putem? Da sam pošao okolo, bio bih u zagrljaju drveća, ali do asfalta bih stigao tek u podne. Opsovah u sebi i odvažih se da nastavim dalje. Grabio sam krupnim koracima, da što pre prođem. Poslednjih nekoliko stotina metara, trčao sam kao da me gone vuci. Preskočio sam vododerinu. Na potoku sam se umio hladnom vodom od koje trnu zubi. Obrisao sam ruke o mirisnu mahovinu. Preko proplanka su se vijali beli leptirići kupusari. Kumova kesa me je podsetila da se tamo negde još uvek puca, da nema čiste vode i da ljudi umiru od boleština, skriveni u ruševinama bunkera.

Sjurio sam se do brega iz koga je izlazio Tunel. Zagrlio sam jednu jasiku i mašio se za džep. Zaboravio sam da ponesem cigare, pronašao sam samo muštiklu. Grickao sam drveni cigaršpic i dovukao se do vrha. Video sam parče ceste koja se kao jezik pružala iz tunelskog grotla. Napred je bila barikada improvizovana od razvaljenih betonskih blokova iz kojih je štrčala armatura. Sa obe strane nalazili su se ruševni bunkeri. Izgledali su kao oglodani. Još jednom sam dobro osmotrio horizont. Moguće je da neko posmatra, morao sam da budem oprezan. Kad sam se uverio da nikog nema, spustio sam se do ulaza u Tunel. Sa oguljene metalne table kezila su se upozorenja. Preteći simboli crne boje vrištali su sa crne pozadine. Opasnost radijacija! Opreznost! Minsko polje! Kontaminirana zona! Table je postavio Stalajko, da zaplaši uljeze. Iz bunkera je zaudaralo na govna. Valjda je i to bio deo trika, šta li? Ugladao sam zamke u šikari. U jednoj od njih koprcao se gušter. Izvadio sam nož i rasturio sam zamke. Srećom gušter je bio još uvek živ i šmugnuo je u žbunje.

Znao sam da ću morati da pređem barikadu i potražim tragove koje je Stalajko pominjao. Nikako da se nateram. Lakše bi mi bilo da se suočim sa ranjenim medvedom, a opet, ne mogu da kažem da me nešto nije vuklo na drugu stranu. Pored svih mera predostrožnosti, imao sam osećaj da će se nešto dogoditi. Prišunjao sam se zidu. Sa druge strane se nalazio svet, meni potpuno stran. Izvukao sam se kroz jednu pukotinu i prešao na drugu stranu. Smesta sam sišao sa asfalta, kao da je vreo i prešao na škrofulozne čuperke požutele trave. Spustio sam se nekoliko koraka niz drum i ugledao trag. Nije bio bogzna šta, šara od automobilske gume otisnuta u skorenom blatu. Nešo me privuklo da mu priđem, nisam više doživljavao cestu kao ukletu.

Ovde su bili ljudi!

Ovo je bilo nešto najluđe što mi se u životu dogodilo. U tom trenutku mi se činilo da prelazim iz ove stvarnosti u veliki san. Dahtao sam i znojio se kao prase. Posle vremena nereda i ratova, ljudi su se raspršili. Mnogo je bilo smrti na sve strane. Oni koji su se povukli u Sedam Zaselaka izdržali su sve bure tog strašnog vremena gladi. Ja sam odrastao u izolovanom svetu koji je bio na razmeđu starog i nekog novog koji se još nije nazirao. Srce mi se steglo. Tragovi, izbeglice, opasnost, sve je prestalo da bude samo Stalajkovo laprdanje, jer neko je došao do ovde. Tu je okrenuo svoj džip. Verovatno je i on bio uzbuđen. Maštao je da će sresti neke druge ljude. Nadao se da će pronaći kutak za sebe. A onda je zaplakao. Kraj je puta, nema dalje. Planina neće da ga primi u svoja nedra. Mogao sam da vidim njegovu ruku na volanu, ruku drugog ljudskog bića, ruku koja je možda prekrivena krastama. Bolestan je, kosa mu opada. Možda je to bio vojnik koji je dvogledom osmatrao Tunel? Možda naučnik u zaštitnom odelu, javlja radiom da se put ovde završava? Možda je to bio Kinez? Konvoj izbeglica? Možda im se nije svidela panorama našeg Tunela i upozorenja o smrti? Stalajko nije mogao to da shvati. Samim tim što smo preživeli, što smo se održali, što smo očuvali planinu, dugovali smo nešto ljudima koji dolaze iz opustošenog sveta. Veliki okean čovečanstva sveo se na plićak. Hteli mi to da priznamo ili ne, ovaj trag su ostavila naša braća. Nismo više mogli da se krijemo iza lažnih ograda, došlo je vreme da Sedam zaselaka preskoči jarak svoje lažne tvrđave i upozna stvarnost.

Osetio sam da me usamljenost pritiska.

Učinilo mi se da čujem neki zvuk, kao krkljanje ili brundanje motora. Kao da mogu da nanjušim miris benzina. Činilo mi se da me neko posmatra. Šta ako zaključe da iza barikada žive ljudi? Sad kada su me videli, doći će helikopterima! Znao sam da nas love, da žele da dođu na našu planinu, probiju zid, raščerupaju nas kao kutiju od pokona. Nećemo moći večito da varamo, doći ćemo do tačke kada ćemo morati da se suočimo. U tom trenutku neće biti važno ko je pritisnuo dugme. Doći će i zatrovati potoke, iskrčiti šumu. Poubijaće životinje i trampiti otpatke svoje civilizacije za šaku brašna. Bili su nam na tragu, došli su veoma, veoma blizu.

Potrčao sam ka barikadi koliko me noge nose. Podvukao sam se pod pukotinu u betonu, a komad metala mi je razderao gunj. Ustrčao sam uz Tunel i zaustavio sam se tek u kraj potoka. Obgrlio sam prvo stablo. Poljubio sam nežno koru drveta. Tek kad je srce prestalo da mi divljački tuče, izvukao sam se iz bukvinog zagrljaja. Seo sam na stenu prekrivenu hrapavim lišajevima. Kos je pevao u žbunju. Sunce je već upeklo. Maslačak je plutao na vetru. Paperjasta belina pala je na vodu. U vazduhu je bio miris jasmina i hajdučke trave. Oblaci su se lenjo vukli nebom. Iz stene je izbijala svežina. Oteo mi se dugačak uzdah.

Misao je čučala u meni kao prepelica u travi. Nisam mogao ni da je nanjušim. Stalajkova ambicija je bila strah. Sad sam to znao zasigurno. Bio je spreman da pošalje Sedam zaselaka u smrt, samo da bi umirio tu muku u sebi. To je sablasna tiranija uvijena u priču o zavođenju reda i odbrani naše planine. Stalajko je strepeo od invazije ratnih gospodara. Ali sve je to crkla krava, imitacija života. Taj isti svet koga se on plašio, počeo je da odbrojava dane našeg postojanja. Pitanje je bilo da li će se spirala našeg života umotati u sebe i iščeznuti. Ili će se razvijati, uvek ka spolja, uvek ka drugima. Trag sa ceste ispred Tunela mi se vratio u dušu i doneo oslobođenje jednog krika koji je bio prigušen. Nisam osećao umor iako su mi obrazi goreli.

Protiv Stalajka se nije moglo oružjem. Da obilazim seljane i ubeđujem ih da se okrenu protiv glavnog bogataša od koga su svi zavisili ili bar zazirali? Osim Pavleše i Mitraka niko iz svih Sedam Zaselaka ne bih stao na moju stranu. Mogao sam i da napustim planinu i uputim se sa ocem na traktoru pravo u maglu. Ali neću to uraditi. Posle ratova, sve se svelo na male brojeve. Ako ikada bude sastavljena istorija ovog vremena, ona će biti napisana o životu jednog sela, putu jednog karavana, nadi jednog čoveka.

Svakog jutra, preskakaću barikadu i motriću na cestu. Osluškivaću pažljivo ne bih li čuo slatki zvuk motora. Rušiću Stalajkove skaredne znake upozorenja i vežbati osmeh za strance. Kroz čitavo moje biće prolaziće trnci uzbuđenja. Živeću od čežnje za prvim susretom i radiću za to da kada se oni pojave, sa planine dobiju utočište i ljubav. Sigurno će neko doći. Naseliće se tu na onom brdu kod silosa. Objasniće nam da nisu došli da nas oteraju ili opljačkaju. Ja ću leteti tamo-amo kao svitac na livadi i prevoditi strahove Sedam Zaselaka u nadu za strance. Biće tu i jedna devojka kestenjaste kose. Isprva će se ponašati suzdržano, ali kasnije ćemo se upoznati bolje i zavoleti. Vremenom, seljani i pridošlice će zajedno početi da pletu novu priču. Neće to biti lagodan život. Trebaće nam svima mnogo hrabrosti da izdržimo svoje užase i prođemo ponovo čitav spiralni tok straha, predrasude, popuštanja, zbližavanja, ushićenja, zavisti, pa opet straha. Moraćemo da zajedno iskapimo mnogo rakije i mnogo puta gibanicom umastimo bradu. Tako će Stalajko biti zaista poražen. Jedino tako će Sedam Zaselaka moći da nastavi da uživa blagodeti prirode, bez gorkog osećanja da sebično sisamo dar koji pripada svima, ma koje rase bili.

U samo jednom pogedu na bivši raketni silos, video sam se to, i budućnost moga sela i moju buduću dragu

Deveti ciklus - Trideseti dan

Moram da gledam u struk trave. Mogu i da ga opišem. To je tanka stabljika, široka pola nokta. Ima četiri vlati koje se sužavaju iz korena ka vrhu, poput oštrice rapira. Listovi su hrapavi, ali su ivice glatke. Ispod je mahovina, sitno kovrdžasta kao očice najfinije čipke. Na kamenu je lišaj, skoro sasušen, bolesno zelen. Ne smem ni da trepnem. Dokle god gledam ovo parče tla, ono će postojati. Čim okrenem glavu, verovatnoća postoji da će i busen i kamen i pesak nestati u kovitlacu boja i oblika.

Molim se Gospodarima da gledaju u mene. Kao što ja svedočim stručku trave, oni potvrđuju moje postojanje. Bez njih i ja bih se u čas pretvorio u nešto drugo.

Glava me boli, a oči mi suze. To je dobro. Krupne kapljice hrane moju biljku. Primi li se, pored ću zasaditi još jedan komad mahovine i na njemu novu travku. Onda će moći jedna drugoj da pomognu i možda će se pojaviti kakva bubica da im pravi društvo dok glocka lišaj.

- Rasti, rasti, rasti....

Deveti ciklus - Dvadeset i deveti dan

Stigao sam kući zadihan i znojav. Majka i sestra su već iznele oca na trem. Sedeo je na suncu srećan kao gušter i spremao se za svoj razgovor sa maglom. Ušao sam u kuću i ostavio ranac. Odlučio sam da je vreme da se prekine moj muk. Vreme je da se usprotivim toj Stalajkovoj sablasti. Uzeo sam pušku i čuturicu. Krenuću desnom stranom. Jeste prisoje, ali ću brže proći do Obadova doline, gde se nalazilo Stalajkovo imanje. Put kroz Džinovu plećku je prijatniji. Osojnom stranom pa na prevoj, to je lepota jedna. No, želeo sam da što pre stignem, pa sam udario strminom, preko Mačkovog kamena, pa pravo u dol.

Pokušavao sam da zamislim naš susret. Stalajko je bio veoma imućan i vrlo zaguljen. Možda je pred mojim ocem bio prava ružica, ali na svojoj teritoriji nije bio cvećka. Zato sam i poneo pušku, da se obezbedim da ću se vratiti živ nazad na očevo imanje da proslavim sledeći imendan! Nek mi Bog oprosti, ali sa Stalajkovog imanja se nisu svi vraćali živi. Stari Đurađ je ostavio kosti tamo kod Laola sedla, sa leve strane prevoja. Istina, Đurađije je imao merak da spopada Stalajkove žene. Tako je bilo ustrojstvo u Stalajka, živeo je sa šest žena. Ne znam kako mu je to uspelo, nekim ih je bacilom zarazio, pošto naročito lep nije bio. One su ga pratile u korak, bile su njegova senka. Priča se da je Marinka, prva žena donela u miraz hiljadu dukata. Ona mu je valjda i bila jedina zakonita žena. Ove druge je Stalajko doveo sa putavanja kao da su neki zevzeti. Tako je imanje i izgledalo. Napred velika avlija sa kućom, a unaokolo ostale zgrade gde su te druge ženske živele. Priča se da su to bile cure koje su za Stalajkom pošle prateći miris njegovog bogatstva. Marinka bi ih ugledala i promenila boju, kao da ju je strefila žutica. Onda bi im hladne glave objasnila kako stvari stoje. Jal' će nazad odakle su došle, jal' na sneg i kišu ili da se tu nasele, ćute i budu poslušne.

Kad sam stigao do Maravića česme, umio sam se. Kos je slatko pevao u žbunju. Zvezda beše upekla. Seo sam na stenu prekrivenu hrapavim lišajevima. Vratio sam misao na susret sa Stalajkom. Nisam mogao da se setim pametnih reči. Video sam samo lepotu naše planine. Maslačak je plutao pored mene nošen vetrom kao da je pismo iz daljine. Leteća paperjasta belina pala je na lokvu ispred česme. Video sam odraz oblaka u vodi. Povetarac je donosio miris jasmina i hajdučke trave. Oblaci su se lenjo kotrljali nebom. Pogledao sam u sunce, ali zaslepljen bleštavilom video sam ga sad kao žuto, sad kao zeleno. Izgledalo je isto kao da je kuvano žumance naših kokica. Ova planina je bila moj zavičaj, moj koren. Iz stena je izbijala svežina. Oteo mi se dugačak, težak uzdah.

Znao sam da uzalud nosim pušku. Protiv Stalajka nisam mogao oružjem. Da obilazim seljane i ubeđujem ih da se okrenu protiv glavnog bogatuna od koga su svi pomalo zavisili ili bar zazirali? Sumnjam da u svih Sedam Zaselaka ima bar neko ko bi bio na mojoj strani osim Pavleše i Mitraka. Mogao sam da napustim planinu i uputim se, sa ocem na traktoru, pravo u maglu.

Mogao sam, ali nisam.

Svakog jutra, prekakaću barikadu i turmarati brdima. Osluškivaću pažljivo ne bi li čuo slatki zvuk motora. Već mogu da osetim toplinu susreta, prijateljski stisak ruke koji će svak razumeti ma kojim jezikom govorio. Rušiću Stalajkove skaradne znake upozorenja i pripremati osmeh za strnce. Kroz čitavo moje biće prolaziće trnci uzbuđenja. Živeću od čežnje za prvim pravm susretom i radiću za to da kada se oni pojave, sa planine dobiju utočište i ljubav. Jedino tako će Stalajko biti zaista poražen. Jedino tako će Sedam zaselaka moći da nastavi da živi blagodeti prirode, bez gorkog osećanja da sebično sisamo dar koji pripada svima, ma koje rase bili...

Deveti ciklus - Dvadeset i osmi dan

50 mrava na mobilnom telefonu

Sedim u gaćama, neki kreten u toplani je opet odvrnuo do daske. Priključen sam na Net već satima. Izgledam kao pohovani sir, mastan od znoja i posut mrvicama čipsa i brze hrane. Mozak mi treperi, baš kao i moj monitor koji štuca od slabe struje. Mora da je već sedam, jebote. Svi upale tostere u isto vreme i meni skenjaju surf. Da stvari budu još gore, Megs je ponovo odlepila.

- Ska..jpu...jme...

- Ne mogu, cimerka mi spava

- Zo...vime...na...pla..stik..u

- Neću da te zovem, objasni mi ovako

- Nem..ogu..dat..i...obja...šnjav...am...neć..eš...da..me...ra..zum..eš

- Ništa ti ne verujem, videla sam mejl koji si joj poslao, đubre dvolično

- Nis..amj..an..išta...sl..ao...to..je...aut..omat..ska..po..ruka..spa..mk...ap..ir...aš

- Ma nemoj, nisam do sada videla da bilo koji spam počinje sa "najdraža moja"

- Ak.ome..vol..iš...im..alo..ako...vid..iš..ba..rtru...nku...kos..amj..a...zo..vime...

Kako da joj objasnim da je to greška, čoveče! Ne vredi, kuckamo se već satima i vrtim se u krug, ne mogu da je postavim na početak. Kako me sjebala kurva, kud sam se kačio sa njom. Sačuvala je e-card posle onog cybersex-a i poslala Megi, ne mogu da verujem!

Telefon zvoni! To je moja prilika! Mravi! Samo da mi ne pojedu telefon pre nego što joj čujem glas! Jebote odakle pedeset mrava na mom mobilnom!

Grabim aparat ali vibracije i mravlja masa mi ne daju da se probijem do zelenog tastera i otvorim komunikaciju. Mobilini klizi iz mojih ruku i pada na pod. Zvonjava se prekida.

Jebemti!

Duvam u oklopne mravce i tresem ih sa plastičnog oklopa moje Nokije. Gamad se črvsto drži, ne mogu da ih se rešim.

Telefon opet zvoni! Na ekranu trepće spasonosno MEGS, ali ne mogu da se javim. Smrskani hitin zaglavio je taster. Čime da ga obrišem? Trljam aparat o svoje maljave grudi. Oni padaju svuda po meni, kao da izviru iz crne Nokije kao iz mravinjaka! Zvono utihe.

Peckaju me, ujedaju me, ubrizgavaju svoju kiselinu u moju kožu. Treća sreća, urlam u telefon.

- Megi! Megs! Ajm atakd baj handrids of ents dej ar ol ouvr mi!

- You're full of crap...

Deveti ciklus - Dvadeset i sedmi dan

Tri puta sam se okretao da proverim da li me neko prati. Pokušavao sam da razaznam da li se nešto kreće dole kod Tunela. Nisam očekivao da vidim stub dima velike kolonade. Posle ratova sve se svelo na ekonomiju malih brojeva. Ako ikada bude sastavljena istorija ovog vremena, ona će biti napisana o životu jednog sela, jednog karavana, jednog čoveka. Obratio sam pažnju i na liticu ispod bivšeg silosa. Da sam ja uljez, tu bih se sakrio i motrio na cestu. Potajno sam polagao velike nade baš u to brdo. Svakako sam očekivao da će neko jednog dana doći. Tu će se naseliti i tokom vremena početi da komuniciraju sa nama. Objasniće nam da nisu došli da nas oteraju ili opljačkaju. Ja ću leteti tamo-amo kao svitac na livadi i prevoditi strahove Sedam zaselaka u nadu za strance. Sve sam ja to video. Predvideo sam i jednu devojku kestenjaste kose. U mojim snovima ona se prvo ophodi mlako prema meni. Suzdržana je, ali kasnije se upoznajemo bolje. Vremenom se slama otpor seljana i zajedno počinjemo da listamo jednu novu istoriju. Neće to biti lagodan život. Trebaće nam svima mnogo hrabrosti da izdržimo svoje užase i prođemo ponovo čitavo mučenje. Mislim na to kad se ljudi susretnu, pa uvek idu istom spiralnom putanjom straha, predrasude, popuštanja, zbližavanja, ushićenja, zavisti, hlađenja, pa opet straha. Moraćemo zajedno da iskapimo mnogo rakije, mnogo puta masnom pitom umastimo bradu. U samo jednom pogledu na bivši raketni silos vide sam sve to i budućnost mog sela i moju buduću dragu.

Spotaknuh se na panj. Tresnuo sam licem u bukvu ispred sebe. Utrnuše mi zubi, nadula mi se usna. Rasanio sam se. Gledam gde sam, tik ispod kuće. Požurim da se što pre vratim, a palcem trljam kljove, baš sam se dobro zveknuo. Ispred kuće, majka i sestra nose oca. Srce mi se steglo kad sam ih ugledao. Otac je u njihovim rukama izgledao kao odrpani tepih koji će da bace niz provaliju. Pritrčao sam i spustio ga na stolicu. Okrenuli smo ga ka magli i prepustili ga neobjašnjivoj simbiozi koja ga je održavala u životu. Kao slepi prorok, piljio je u maglu. Mi smo videli samo bele pramenove oblaka, ali za njega je to bilo skladište sećanja. Pomilovao sam njegovu sedu glavu i šapnuo mu obećanje. Idem do Stalajka da okončam njegov terorizam. Moram da prekinem tok koji gura Sedam zaselaka u mišiju rupu. To savijanje u čvor i uvlačenje u laž lišava nas prilike da živimo zaista. Ako Stalajko postavi svoje patrole, naoruža seljane, digne barikade i obavije Sedam zaselaka lažima, postaćemo kao baba gadura odsečena od sveta, razvijaćemo se kao maligna hrpa, postaćemo lovina i zauvek nestati. Vreme je da se podigne bela marama. Ne želim da provedem svoj vek strepeći da će nas odati slučajnost.

Stalajko je strepeo od invazije korporacijskih gorila, klijenata ratnih gospodara koji mirišu na sandalovinu i groze se nad maketom svojih poseda uživajući u snishodljivom tonu kojim mu se obraćaju zbačeni oligarsi. To je sve bila crkla kravetina, imitacija života. Taj isti svet koga se Stalajko plašio, počeo je da odbrojava dane našeg postojanja. Pitanje je bilo samo da li će se naša spirala zamotati sama u sebe i iščeznuti, ili će se ona razvijati vrteći se uvek u krug i spolja, ka spolja, ka drugima

Deveti ciklus - Dvadeset i sesti dan

Vratio sam se kući znojav i zadihan, ali nešto bistrije glave. Valjda me je prošla prva vatra straha. Majka i sestra su već iznele oca na trem. Gledao je u maglu koja se belasala naspram plavog neba, kao prizemljeni paperjasti oblak. Sestra je njegovim ispucalim usnama prinosila gustu mlaku čorbicu od povrća. Odsutno, kao da život samo tinja u njemu, mrmljao je nešto ili samo gutao supicu, nisam bio načisto. Ušao sam u kuću. Majka je pripremala lavor i peškire. Ostavio sam ranac i potražio pušku. Poneo sam je i onaj opasač za trinaest patrona. Stavio sam šubaru na glavu i zaputio sam se ka Stalajkovom imanju naoružan kao uskok, nedostajala mi je jedino sablja. Odlučio sam da krenem osojnom stranom, pa kroz Džinove plećke do Obadovog dola ili Obadova kako smo ga zvali. Tamo su Stalajkovi odvajkada imali celu dolinu samo za sebe. Vetar je duvao kroz klanac i to mi je prijalo. Osećao sam slobodu. Nisam imao razlog. Onaj trag koji sam video kod Tunela me je pokosio kao mraz mladu zelen. Pokušavao sam da zamislim susret sa Stalajkom. Znao stam da želim svašta da mu kažem. Da je bio u pravu i za Tunel i za tragove. Mogao sam da razumem zašto je okupljao momke i zašto je gnjavio moga oca. Hteo sam da se ovaj lažni život prekine. Nije mi bilo jasno kako i nisam bio sasvim načisto zašto. Stezao sam pušku kao da će mi ona šapnuti gde se krije ta ribica koja migolji kroz moju dušu.

Prešao sam prevoj i došao do Mitrakovića šljive. Spustio sam se niz kosu, prisećajući se detinjstva. Tu smo odrasli Mitrak, Pavleša i ja. Po najcrnjem mraku smo se probijali kroz grabovo žbunje da bi išli u ašik sa Stefanijom. Ona je bila devojka iz najudaljenijeg zaseoka. Preko dana je bila mamino zlato, ali čim dobije pismo poludi i zakaže nam sastanak kod spaljenog bora. Mi se okupimo ispod drveta kao šumski duhovi i čekamo našu utvu zlatokrilu da nam sleti.

Iz ovog sanjarenja prenuo me bljesak one misli koju sam pokušavao da ulovim. Stuštio sam se niz brdo kao severac i nisam se zaustavljao sve do ceste. Nije to bio pravi drum, već krpice asfalta zatisnute tucanikom. Na vrhu je stajala stražara. U njoj sam zatekao Mrđena, jednog od Stalajkovih sinova. Sedeo je u kućici i cugao pivo. Nije mu se izlazilo na svetlo dana šta li? Samo sam prošao pored njega, ali sam osetio smrad. Uprdeo se u tom katunu, bazdilo je kao lešina.

Kroz dolinu se prolomiše pucnji. Zvuk plotuna rasterao je sve ptice u okolini. Stalajkova ambicija je bila sirovi strah, sablazan i pohara. Sad sam to znao zasigurno. Bio je spreman da pošalje Sedam zaselaka u smrt, samo da bi umirio taj strah. Bila je to pritajena tiranija uvijena u priču o zavođenju reda i odbrani naše planine. Nisam osećao umor iako su mi obrazi goreli. Videvši tragove na cesti ispred Tunela doživeo sam oslobađanje tog usklika koji je bio prigušen u meni.

Krivudavi put je vodio u dolinu, ali sam preseko kroz šumarak, željan da što pre stignem do Stalajkove kuće. Noge su me same nosile, a u stomak mi se stegao, kao da u njemu nosim veliki kamen. Morao sam da prođem tu Golgotu. Nije u pitanju bilo raskršće sudbine. Oblak crnila se pomaljao na horizontu i grozio nam se svima, to je sada bilo izvesno. Nismo više mogli sebi da priuštimo da kao tusta krmača sedimo u svom blatu i riljamo jednu istu brazdu.

Ušao sam u Stalajkovo dvoriše. Preplašio sam nekoliko kokica i pregazio preko aleje sa jagorčevinom. Možda je to bila moja uobrazilja, ali misao koju sam uhvatio uspela je da razvije krila i doživi svoj let. Nismo više mogli da se krijemo iza lažnih ograda, došlo je vreme da Sedam zaselaka preskoči jarak svoje lažne tvrđave i upozna stvarnost

Deveti ciklus - Dvadeset i peti dan

Stigao sam pred kuću znojav i zadihan. Pritrčao sam da pomognem majci i sestri. Izneli smo oca i posadili ga u stolicu da gleda u maglu. Ušao sam u kuću i potražio pušku. Mirisalo je na gustu čorbicu sa povrćem, onu u koju obavezno ide jedno jaje i sveža pavlaka. Majka je pripremila lavor i peškire. Poljubio sam je u obraz i izašao na trem. Udario sam osojnim putem da što pre prođem Džinovu plećku i stignem do Stalajkovog imanja. Hteo sam sve da mu kažem, da sam video trag i da sam čuo buku motora. Želeo sam da mu priznam da je sve vreme bio u pravu, ali bilo je tu još nešto. Čučalo je u meni kao prepelica u travi. Nisam mogao da nanjušim šta je. Smisliću usput, rekoh sebi. Stezao sam pušku kao da će mi ona šapnuti gde se krije čvor u mojoj duši.

Prošao sam kroz klanac i izbio pored Mitrakovića šljive. Tu smo se igrali kao klinci, nas tri drugara. Voleo sam taj šumarak. Nije bio onako gust i divalj kao srce planine, ali su redovi voćki imali svoju čar. Draga mi je bila zelenkasta kora nežnog šljivinog drveta. Teško mi je bilo da se odvojim i skrenem ka prevoju. Ipak, ustrčao sam i okrenuo leđa šljiviku. Požurio sam da što pre izbijem na Obade. Tako se zvala dolina koja je pripadala Stalajku. Nije bila tajna da je Stalajko tu živeo sa šest žena. Sve su došle odnekud, još pre ratova. Rodile su mu mnogo dece. To je bila jedna od tajni Stalajkovog uspeha. Imao je mnogo usta da hrani, ali i mnogo ruku da pomogne. Osim toga, u brdima oko njegovog imanja nalazio se ulaz u Arku. Odatle smo krali naftu za traktore i cigare za dušu. Kasnije, kad je Stalajko počeo da okuplja ljude i organizuje odbranu i zaštitu, zabranio je prilaz Obadima. Posle smo u nabavku išli dole na Sejmove Ponikve.

Krpice asfalta i rupe zatisnute šljunkom, to je bila cesta koja je vodila do vrha prevoja. Na kraju puta bila je rampa i katun. Znao sam da unutra sedi neki od čauša, ali sam se iznenadio kad se na vratima stražare pojavio Mrđa. On je bio jedan od Stalajkovih sinova. Na moje iznenađenje, nije me ništa upitao. Nije ni pokušao da me zaustavi. Hitro je podigao rampu i mahnuo mi u prolazu. Mora da sam strašno izgledao, okupan znojem, narogušen i naoružan. Još uvek sam pokušavao da ulovim jeguljastu ideju koja se krila negde u mojim grudima. Uzalud sam potegnuo ceo ovaj put ako se ne saberem pre nego što stanem pred Stalajka.

Deveti ciklus - Dvadeset i cetvrti dan

Žurio sam kao da su mi za petama. Nisam se osvrtao. Znojav i zadihan stigao sam pred kuću. Moj otac je već sedeo na tremu i posmatrao maglu. Majka me je pogledala prekorno. Sestra je hranila oca čorbicom. Ušao sam u kuću da ostavim torbu. Izašao sam iz kuće sa puškom. Morao sam što pre da vidim Stalajka. Pošao sam okolo, preko Džinove plećke da što pre stignem. Nije mi još uvek bilo sasvim jasno šta bi trebalo da uradim, ali sam znao da ovako neće moći doveka. Krali smo život, sisali prošlost. Nismo stvarali ništa novo. Bilo je samo pitanje dana kada će zalihe presušiti i kada ćemo početi da uništavamo planinu koja nas je i održala.

Prošao sam klanac i skrenuo pored Mitrakovića šljive do Stalajkovog dola. Tako se zvao, zato što je njegovo imanje zauzimalo celu dolinu. Trošna cesta je vodila do prevoja. Tucanik je postepeno istisnuo krpice asfalta. Na vrhu je bila rampa i kućica. U njoj je sedeo Mrđa, jedan od Stalajkovih sinova. Očekivao sam da će me zaustaviti, ali je samo mahnuo i žurno otvorio kapiju. Put se vijugavo spuštao niz padinu, pa sam presekao preko pašnjaka da izbijem pravo na glavnu kuću. Tajna Stalajkovog bogatstva je bila u o tome što je imao šest žena. Sve su bile strankinje. Priča se da ih je još pre rata domamio da rade za njega. Sa njima je imao mnogo sinova i kćeri. Imao je mnogo usta da hrani, ali i mnogo pari ruku da pomogne. Osim toga, u stranama brda oko dola bilo je ukopano atomsko sklonište. Odatle je Stalajko vadio naftu za traktore, cigarete za momke i razne druge vredne stvari. Naravno, mi smo većinu sve te robe dobijali sa Aerodroma, dole s one strane gde je živeo Pavleša, dok je Stalajko imao svoj lični štek.

Uleteo sam u dvorište kao ker u lovu. Dočekala me Nataša, Stalajkova prva žena. Obradovala mi se. Nisam dugo dolazio, a ona me iz nekog razloga volela. Valjda je htela da se družim sa njenim sinovima, želela je da nešto povuku i budu više kao Mitrak ili ja, a manje nabusiti kao Stalajko.

))Ok ne mogu više, ali skapirao sam šta treba. Treba da se susretne sa Stalajkom i da se sa njim razračuna i da onda ode i spusti oca u maglu, do grada, samo moram da raspišem do kraja skicu, pa da što pre počnem da je provlačim kroz reli-mašinu((