Deseti Ciklus - Dvadeset i peti dan

Na četiri sata hoda od šume-koja-se-približava, drama goblinskog glasonoše se nastavila. Kralj Beguc je odbijao da shvati značenje poruke "Šuma nam se približava!". Iščuđavao se i ponavljao je "Kako?!", čekajući da se pojavi šaman. Drek Boleština je grozničavo razmišljao. Ni njemu nije bio jasan smisao glasonošinog blebetanja. Sakriven iza paravana pokušavao je da pronikne u tu misteriju. Na dvoru kao što je Begucov, ritam smenjivanja funkcionera odgovarao je brzacima reke Karijele. Olinjali Drek je morao da smisli rešenje u taku, inače će se pridružiti dugoj liniji goblinskih ministara koji su podneli ostavku na giljotini. Srećom, teret neprijatnosti je i dalje ležao na nejakim plećima malog glasonoše.

- Gospodaru...šuma...dolazi – promrmljao je kurir u nadi da će mu preci oprostiti što skrnavi sveto pravilo svih glasonoša i menja izvornu poruku kapetana Goma Vatrometalnog.

Kralj Beguc je iznervirano zamlatarao rukama i gađao jastučetom jednog od stražara.

- Nađite mi Dreka! – urlikao je debeli goblin.

To je bio pravi šlagvort za osedelog šamana i poslednji trenutak da se pojavi na sceni. Visok i mršav bolesno-plavkaste kože, Drek se kretao kao šepava lasica. Širio je ruke i kezio se.

- Sam tu kralju moj! – gugutao je šaman ulizički.

Beguc je frknuo i promeškoljio se na dušeku. Zaustio je da nešto kaže, ali ga je Drek pretekao.

- Nam se šuma približava, jes' to jasno! Pitanje ima – mi li ćemo se približiti šumi?

Kralj Beguc je žmirnuo na jedno oko pokušavajući da rastumači šamanovo glagoljanje. Mahnuo je nervozno Dreku da nastavi.

- Da kapetana Kdoba Zloseklog pošaljemo sa vukojahača stotinu, to predlažem. – reče Boleština

Debeli goblin hitnu još jedno jastuče. Pogođeni stražar je salutirao i lupio potpeticama.

- Zovi Zloseklog, nek' sredi tu šumu! – komandovao je kralj ponosno.

Svi goblini se baciše na izvršenje. Naglavačke su napustili Begucov šator, a najsrećniji od svih bio je glasonoša sa koga se iznenada podigao lepljivi prst smrti.

Sa malog kurira, zloslutna pretnja prešla je na kapetana Kdoba i njegove momke. Oni su već danima posmatrali trag zelenila koji sa horizonta puzi ka Mor Kadanu. Nije im bilo jasno kakva je to šuma koja raste tolikom brzinom, ali su pretpostavljali da se radi o vilenjačkim vradžbinama. Kdob je jedva čekao da se sukobi sa šiljouhima. Dugo, predugo nije bilo borbe, a vileni-svileni su u njegovoj svesti još uvek bili jadne kukavice i odlične "mušterije". Čim je dobio poruku, Kdob je okupio svoj Yaghun-odred. Osedlao je krupnog varg-vuka Koksa i uzjahao ga. Štitonoša mu je dodao opako nazubljeno borbeno koplje.

- Momcovi, idemo u akciju, brijemo šiljate, šta kažete? – skičao je kapetan na svoje jahače.

Oni su mu se odazvali vrištanjem i skvičanjem. Vukovi su se propinjali, arlaukali i kevtali tako da se zaorio Mor Kadan. Kroz Kdobovo zeleno telo prostrujali su talasi uzbuđenja. Od miline koju nije mogao da zauzda, nagnuo se preko Koksovog hrbata i svojim naoštrenim očnjacima od milošte izujedao svog vuka. Kad se ponovo uspravio, pokazao je svojim saborcima okrvavljene zube. Svi goblini se zacerekaše, mislili su da je to sjajan štos

No comments: