SEDMA GLAVA
Obrisao sam senf oko Kašjinih usta i spustio je sa barske stolice. Minja je sama skliznula i devojčice su otrčale do džuboksa. Otpio sam poslednji gutljaj vode i mahnuo šankerici. Platio sam ručak i pokupio torbicu sa pulta.
"Devojke, krećemo!"
Umesto ka kolima, skrenuli smo ka parku. Majke su ponosno gurale kolica. Starčić je pokušavao da ukroti suncobran ispred mašine za sladoled. Psi svih boja i veličina jurili su za izujedanom plastičnom bocom. Crvenokosa furija potrčala je za mladim retriverom upinjući se da mu ulovi rep. Minja je trčala za sestricom dovikujući joj nešto.
Seo sam na klupu, više zadubljen u misli nego u posmatranje dečije igre. Vraćale su mi se slike iz doživljaja sa Trifunom, miris sandalovine koji je ostao iza inspektorke Gadurjan, zacrnjena slova i fosforescentni brojevi, zluradi osmejak gospođe Van Sar, Nađin kutak i Nađina kosa...
Zazvonio je telefon, zvala je Vinga.
"Ljubavi, gde si?"
"Evo nas u parku ispred univerziteta."
"Znači, blizu ste Dominikane?"
"Jesmo..."
"Super, 'ajde da se nađemo ispred za petnaestak minuta. Moram da pokupujem još neke stvarčice za večeras."
"Važi, ljubim te."
"Ćao!"
Vinga i Svetlana sedele su u bašti kafića ispred ulaza u tržni centar "Dominkana". Devojčice su otrčale ka njima, zamalo oborivši momka kostimiranog u višljušku koji je delio letke.
Svetlana je bila veoma visoka i mršava. Zbog bujne kovrdžave kose i tamnijeg tena ličila je na Afrikanku. Bile su najbolje drugarice još iz srednje škole. Svetlana je iza sebe imala tri uspešna razvoda i plavog dečkića, Mišu. Jednom prilikom učinilo mi se da sam uhvatio čežnjiv pogled Svetlaninih očiju boje ćilibara. Vinga mi je na to rekla da ne budem blesav i da bih mogao da budem manje opsednut sobom. Još mi je kazala da bi trebalo da budem ljubomoran, s obzirom na to da je Svetlana posle trećeg razvoda počela da izlazi isključivo sa ženama.
"Pozdrav lepoticama", rekao sam i seo pored Vinge.
Nagnula se da me poljubi u obraz. Svetlana se osmehnula i pružila mi ruku.
"Vinga mi kaže da radiš na scenariju?"
"Da, borim se."
Svetlana mi je nazdravila visokom čašom ledene kafe.
"Miho, uzeću Minju, idemo da kupimo neke krpice i poklone za večeras", rekla je Vinga.
"U redu."
"Odbacićeš Svetlanu kući?"
"Ma, nema potrebe", pobunila se.
"Nije mi teško, a i usput si nam."
"Ljubavi, Kašja će da spava kod Elene. Vratiću se do šest, budite spremni."
Milili smo kroz centar grada. Kašja je rukama i nogama objašnjavala Svetlani dogodovštinu iz školskog dvorišta. Dugo su se smejale, a potom se crvena furija primirila i priljubljena uz staklo prebrojavala automobile.
"Kako je Miša?"
"Dobro je. Na jesen kreće u školu."
"A ti?"
"Ja sam je odavno završila!" nasmejala se Svetlana.
"A kako ti je..."
"...Tifani? Sjajno se slažemo, svidela bi ti se."
"Zaista?"
"Da, ona je arheolog."
"O, znači Indijanka Džons?"
"Ne baš, radi za naftnu kompaniju."
"Pa, onda je ipak terenac."
"Aha, obilazi gradilišta da proveri lokalitet pre nego što kompanija počne da postavlja bušotinu."
"Plemenito od njih."
"Eh, čine to samo da bi izbegli tužbe."
"A ti?"
"Nemam problema sa tužbama..."
Nasmejao sam se.
"Vajam."
"Zaista? Čestitam!"
"Hvala, terapeut mi je savetovao da stvaram. Probala sam da pišem", pogledala me je stidljivo, "a u slikanju nisam mogla da napredujem dalje od skiciranja."
"Ambiciozna, kao i uvek."
Slegnula je ramenima.
"Pomaže mi da prevedem tamu u svetlost."
Ćutali smo.
"Hej, mogao bi da mi poziraš!"
"Ja? Ma, kakvi. Znaš da ne mogu da sedim s mirom."
"Nije važno, dođi, smislićemo nešto."
Osmehnuo sam se.
"Obećavam."
Trinaesti ciklus -Trideseti dan
DOMAĆI SLADOLED
Dragi moji orkići, ništa lepše nego kada se dve omiljene poslastice sliju u jednu. Pravo osveženje za vrele letnje dane jeste domaći sladoled, a najbolji je sladoled od domaćih. Šta su to domaći, pitate se? Oni su posebna vrsta vilinskih bića. Nastanjuju se u napuštenim kućama, pa ih je veoma teško nabaviti. Zato se namerite na vojvodstvo i harajte ga uzastopno godinama. Zatim ga ostavite da se ohladi i slegne dvanaestak meseci. Ušunjajte se sa odredom goblinskih lopuža i naberite džak i po domaćih.
Sladoled se pravi jednostavno od hipogrifovog mleka, emuovih jaja, žutog sećera, zgustina, magarećeg maslaca i vanile.
Hipogrife ne možete pronaći u prirodi, jer su potomci grifona i kobile. Zato poharajte južnjačke krajine konjovodaca i otmite im desetinu najstamenijih kobila. Dobro ih istimarite i vežite visoko u Kazaganskim planinama. Sačekajte da grifoni navale i obave posao. Tri stotine četrdeset šest dana kasnije izrodiće se hipogrifi. Muške prodajte Gorlinzima, surovim severnjacima, a ženke zadržite. Odbrojavajte nedelje i posle osamnaest meseci privedite ždrepca hipogrifici. Ako okasnite, prevladaće ptičija priroda hipogrifa i nećete dobiti mleko. Ukoliko ste parenje obavili tačno na vreme, sto pedeset sedam dana kasnije poteći će hipogrifovo mleko. Trideset devet i po kačica biće dovoljno.
Emui se gnezde u ravnicama Naopakih stepa, u dalekoj zemlji Glavoguziji. Ukoliko ste pustolovne prirode, razapnite jedra i pravac pučina. Suvozemnije raspoloženi kuvari mogu emuova jaja povoljno kupiti od crnovilenjačkih trgovaca. Neophodno je osamdesetak jaja.
Žuti šećer kupuje se od žutih goblina. Kako ga oni proizvode, ostaće tajna, s obzirom da mnogi običaji žutih goblina zgražavaju i najokorelije ork-ratnike. Pet stotina tri tovara šećera i možda još koje džakče više sasvim je dovoljno za ovaj recept.
Magareći maslac pravi se od magarećeg mleka. Naredite momku da izmuze jednu i po vedricu. Neka je bućka letnji dan do podne i odmah donese u kuhinju čim odvoji mlaćenicu od maslaca.
Vanila je najskuplji začin i dobija se mlevenjem ploda retke vrste prekomorskog cveća. Poharajte dve-tri zmajske pećine i skrijte suzicu dok predajete blago crnovilenjačkim trgovcima u zamenu za vrećicu vanile. De, de, pravom ork-kuvaru dobar zalogaj važniji je od dragulja, zlata i nakita.
Zgustin je drugo ime za krompir u prahu. Dobija se iskuvavanjem krtola dok sva voda ne ispari. Kašu sušite na suncu svaka tri dana i ponovo kuvajte dok ne ostane samo beli prah.
E, sad.
Dobro zamutite krem od žumanaca, dve stotine tovara šećera, zgustina i šoljice mleka. Kad smesa provri, dodajte maslac. Ulupajte belanca sa preostalim šećerom i sjedinite dobijenu penu sa kremom. Sve to zajedno ukuvajte u mleku i ubacite domaće. Prethodno ih očistite od kostiju. Dobro im zagrizite lobanju i snažno vucite dok ne izađe i poslednji pršljen kičmice. Mnogi mladi kuvari žale mi se da im je sladoled hrskav i da im koščice domaćih zapinju za zube. Naglašavam da pošto ih otkičmite, domaće sameljete i skuvate na pari dok se ne skašaste. Sladoled ostavite na ledniku da se dobro stegne i poslužite uz preliv od javorovog sirupa. Ovim jelom gostio se kralj Mudromudr Glasnogovorni svake prestupne godine i vladao je dugo i uspešno. Laku noć, mali moji orkići.
Dragi moji orkići, ništa lepše nego kada se dve omiljene poslastice sliju u jednu. Pravo osveženje za vrele letnje dane jeste domaći sladoled, a najbolji je sladoled od domaćih. Šta su to domaći, pitate se? Oni su posebna vrsta vilinskih bića. Nastanjuju se u napuštenim kućama, pa ih je veoma teško nabaviti. Zato se namerite na vojvodstvo i harajte ga uzastopno godinama. Zatim ga ostavite da se ohladi i slegne dvanaestak meseci. Ušunjajte se sa odredom goblinskih lopuža i naberite džak i po domaćih.
Sladoled se pravi jednostavno od hipogrifovog mleka, emuovih jaja, žutog sećera, zgustina, magarećeg maslaca i vanile.
Hipogrife ne možete pronaći u prirodi, jer su potomci grifona i kobile. Zato poharajte južnjačke krajine konjovodaca i otmite im desetinu najstamenijih kobila. Dobro ih istimarite i vežite visoko u Kazaganskim planinama. Sačekajte da grifoni navale i obave posao. Tri stotine četrdeset šest dana kasnije izrodiće se hipogrifi. Muške prodajte Gorlinzima, surovim severnjacima, a ženke zadržite. Odbrojavajte nedelje i posle osamnaest meseci privedite ždrepca hipogrifici. Ako okasnite, prevladaće ptičija priroda hipogrifa i nećete dobiti mleko. Ukoliko ste parenje obavili tačno na vreme, sto pedeset sedam dana kasnije poteći će hipogrifovo mleko. Trideset devet i po kačica biće dovoljno.
Emui se gnezde u ravnicama Naopakih stepa, u dalekoj zemlji Glavoguziji. Ukoliko ste pustolovne prirode, razapnite jedra i pravac pučina. Suvozemnije raspoloženi kuvari mogu emuova jaja povoljno kupiti od crnovilenjačkih trgovaca. Neophodno je osamdesetak jaja.
Žuti šećer kupuje se od žutih goblina. Kako ga oni proizvode, ostaće tajna, s obzirom da mnogi običaji žutih goblina zgražavaju i najokorelije ork-ratnike. Pet stotina tri tovara šećera i možda još koje džakče više sasvim je dovoljno za ovaj recept.
Magareći maslac pravi se od magarećeg mleka. Naredite momku da izmuze jednu i po vedricu. Neka je bućka letnji dan do podne i odmah donese u kuhinju čim odvoji mlaćenicu od maslaca.
Vanila je najskuplji začin i dobija se mlevenjem ploda retke vrste prekomorskog cveća. Poharajte dve-tri zmajske pećine i skrijte suzicu dok predajete blago crnovilenjačkim trgovcima u zamenu za vrećicu vanile. De, de, pravom ork-kuvaru dobar zalogaj važniji je od dragulja, zlata i nakita.
Zgustin je drugo ime za krompir u prahu. Dobija se iskuvavanjem krtola dok sva voda ne ispari. Kašu sušite na suncu svaka tri dana i ponovo kuvajte dok ne ostane samo beli prah.
E, sad.
Dobro zamutite krem od žumanaca, dve stotine tovara šećera, zgustina i šoljice mleka. Kad smesa provri, dodajte maslac. Ulupajte belanca sa preostalim šećerom i sjedinite dobijenu penu sa kremom. Sve to zajedno ukuvajte u mleku i ubacite domaće. Prethodno ih očistite od kostiju. Dobro im zagrizite lobanju i snažno vucite dok ne izađe i poslednji pršljen kičmice. Mnogi mladi kuvari žale mi se da im je sladoled hrskav i da im koščice domaćih zapinju za zube. Naglašavam da pošto ih otkičmite, domaće sameljete i skuvate na pari dok se ne skašaste. Sladoled ostavite na ledniku da se dobro stegne i poslužite uz preliv od javorovog sirupa. Ovim jelom gostio se kralj Mudromudr Glasnogovorni svake prestupne godine i vladao je dugo i uspešno. Laku noć, mali moji orkići.
Trinaesti ciklus - Dvadeset deveti dan
PUNJENE TIKVICE
Dragi moji orkići, večeras ću vam otkriti tajne tikve, voćke čudnovate. Tikve su poreklom iz prekomorskih pokrajina crnih vilenjaka. Sredinom petog veka u naše krajeve doneo ih je slavni ork-istraživač Straobal Šûljak. Budući da rastu u nebrojeno mnogo boja i oblika, danas predstavljaju osnovu naše ishrane, ali i umetnosti, religije, te ratnog umeća i zabave. Uz tikve se sladimo, mezimo i mastimo brk. U tikvama nosimo vodu i rakiju. Rezanje tikve za praznik Bundeglavog preraslo je iz obreda u stvaralački čin, a kao što znate, tikve se koriste prilikom opsade za izradu karteča i ručnih granata. Sušene i pečene semenke tikvice sjajno su umirujuće sredstvo, a uljem od tikvica mažu se otekli žuljevi.
"Dajte mi tikvu i pomeriću vam mozak!" kaže u baladi "O natkuvavanju" gorostas ork-kuhinje, natkuvar primarijus velečasni Brozozor Grozozorni – Tića. Tako je nastao izraz tikvan, za orkove pomerenog mozga.
General Džangir Kan u žurbi je umesto verižnjače navukao izdubljenu tikvicu spremnu za punjenje. Sapet i pod njenom težinom pao je na zabezeknutog goblinskog kuvara i spljeskao ga. Tako je nastao omiljeni plemićki sport – tikvanje.
Za punjene tikvice boja nije presudna. Možete koristiti morskooplave, bolesnozelene, ogavnožute ili arterijskocrvene. Važno je da tikvice budu dovoljno velike i dozrele. Operite ih, ocedite i presecite uzduž na dve jednake polovine. Nemojte se glavom šaliti da tikvice sečete bojnom sekirom. Otupeće, slomiće se ili nešto još gore. Za tikve se koristi isključivo budak broj sedamdeset devet i po. Ne guliti tikvice! Nežna mlada kora lako je svarljiva, a u sloju ispod nje nalaze se veoma značajni hranjivi sastojci.
Budakom za tikvice izdubiti unutrašnjost i očistiti od mladih semenki. Neka vam dečko osvetljava put dok se probijate kroz mlade, mekane semenke. Kad se zaglavite skroz duboko u unutrašnjosti, viknite dečka da vas povuče za papke i izbavi iz tikve.
U udubljenje slažite bareno slonovsko meso koje ste prethodno posolili. Dva ili tri krupnija slona ili desetina slončadi biće dovoljna za punjenje jedne tikvice. Mesu dodajte dvadeset šest džakova mrvljenog bosiljka i prelijte blagim umakom od paradajza. Trideset sedam i po vinskih buradi najboljeg kuvanog paradajza možete povoljno nabaviti kod južnih goblinskih plemena. Pečurke po izboru nasecite na tanke listiće i vrlo malo posolite, pa poređajte na površinu kečapa. Pospite mrvljenom majčinom dušicom. Biće dovoljne dve i po džinove šake. Dodajte i trolovski prstohvat sremuša.
Na kraju sve blago poprskati maslinovim uljem iz sto trideset sedam kaca. Peći u prethodno zagrejanoj pećini na dve stotine i tri četvrtine zmajskih stepeni.
E, sad.
Pred sam kraj izvadite tikvice iz pećine i zalijte umakom od penasto umućenog jajeta dinosaurusa i kentaurske pavlake, pa vratiti u pećinu na još četiri ili pet dana. Mnogi mladi kuvari žale mi se da im tikvice ispadnu bljuzgave. Ponavljam, vratiti u pećinu na četiri ili pet dana, a ne nedelja!
Jelo izneti toplo uz kiselo mleko ili kefir. Tikvice možete puniti raznim vrstama mesa, a Gorbagove tikvice punjene mlevenim jednorozima i danas su vrhunski domet ork-kuhinje.
Laku noć, dragi moji orkići.
Dragi moji orkići, večeras ću vam otkriti tajne tikve, voćke čudnovate. Tikve su poreklom iz prekomorskih pokrajina crnih vilenjaka. Sredinom petog veka u naše krajeve doneo ih je slavni ork-istraživač Straobal Šûljak. Budući da rastu u nebrojeno mnogo boja i oblika, danas predstavljaju osnovu naše ishrane, ali i umetnosti, religije, te ratnog umeća i zabave. Uz tikve se sladimo, mezimo i mastimo brk. U tikvama nosimo vodu i rakiju. Rezanje tikve za praznik Bundeglavog preraslo je iz obreda u stvaralački čin, a kao što znate, tikve se koriste prilikom opsade za izradu karteča i ručnih granata. Sušene i pečene semenke tikvice sjajno su umirujuće sredstvo, a uljem od tikvica mažu se otekli žuljevi.
"Dajte mi tikvu i pomeriću vam mozak!" kaže u baladi "O natkuvavanju" gorostas ork-kuhinje, natkuvar primarijus velečasni Brozozor Grozozorni – Tića. Tako je nastao izraz tikvan, za orkove pomerenog mozga.
General Džangir Kan u žurbi je umesto verižnjače navukao izdubljenu tikvicu spremnu za punjenje. Sapet i pod njenom težinom pao je na zabezeknutog goblinskog kuvara i spljeskao ga. Tako je nastao omiljeni plemićki sport – tikvanje.
Za punjene tikvice boja nije presudna. Možete koristiti morskooplave, bolesnozelene, ogavnožute ili arterijskocrvene. Važno je da tikvice budu dovoljno velike i dozrele. Operite ih, ocedite i presecite uzduž na dve jednake polovine. Nemojte se glavom šaliti da tikvice sečete bojnom sekirom. Otupeće, slomiće se ili nešto još gore. Za tikve se koristi isključivo budak broj sedamdeset devet i po. Ne guliti tikvice! Nežna mlada kora lako je svarljiva, a u sloju ispod nje nalaze se veoma značajni hranjivi sastojci.
Budakom za tikvice izdubiti unutrašnjost i očistiti od mladih semenki. Neka vam dečko osvetljava put dok se probijate kroz mlade, mekane semenke. Kad se zaglavite skroz duboko u unutrašnjosti, viknite dečka da vas povuče za papke i izbavi iz tikve.
U udubljenje slažite bareno slonovsko meso koje ste prethodno posolili. Dva ili tri krupnija slona ili desetina slončadi biće dovoljna za punjenje jedne tikvice. Mesu dodajte dvadeset šest džakova mrvljenog bosiljka i prelijte blagim umakom od paradajza. Trideset sedam i po vinskih buradi najboljeg kuvanog paradajza možete povoljno nabaviti kod južnih goblinskih plemena. Pečurke po izboru nasecite na tanke listiće i vrlo malo posolite, pa poređajte na površinu kečapa. Pospite mrvljenom majčinom dušicom. Biće dovoljne dve i po džinove šake. Dodajte i trolovski prstohvat sremuša.
Na kraju sve blago poprskati maslinovim uljem iz sto trideset sedam kaca. Peći u prethodno zagrejanoj pećini na dve stotine i tri četvrtine zmajskih stepeni.
E, sad.
Pred sam kraj izvadite tikvice iz pećine i zalijte umakom od penasto umućenog jajeta dinosaurusa i kentaurske pavlake, pa vratiti u pećinu na još četiri ili pet dana. Mnogi mladi kuvari žale mi se da im tikvice ispadnu bljuzgave. Ponavljam, vratiti u pećinu na četiri ili pet dana, a ne nedelja!
Jelo izneti toplo uz kiselo mleko ili kefir. Tikvice možete puniti raznim vrstama mesa, a Gorbagove tikvice punjene mlevenim jednorozima i danas su vrhunski domet ork-kuhinje.
Laku noć, dragi moji orkići.
Trinaesti ciklus - Dvadeset osmi dan
PITA OD PETUNIJA
Dragi moji orkići, za večeras sam vam pripremio pitu od petunija. Petunija? Da, da, džinovskih petunija! Znam, niste to očekivali, ta petunije se ne jedu. One se, naravno, puše. Koliko ste dugih zimskih noći proveli pućkajući guste kolutove ljubičastog dima? Eh, da, neuki hobiti drže se trave za lulu, a i patuljci su se poveli za njima. Samo je ork-narodu dato da uživa u blago ljutkastom i mestimično slatkastom ukusu dima od ružičastih petunija, zavodljivom voćnom mirisu žuto-mrkih petunija ili omamljujućem delirijumu crnih petunija.
Blagougodnim prelivima zadovoljstva petunije od sada možete da se prepustite i u obliku ukusne pite.
Osnovu recepta čine cvetovi džinovskih petunija. Biće vam neophodne tri ili četiri čašice. Izuzetno je važno da latice ostanu neoštećene. Zbog toga petunije ne možete oboriti sekirčetom, čupnuti vajvernom ili namamiti trola da ih ubere. Netaknute cvetove dobićete od divožena u zamenu za med. Sedamdeset devet i po vinskih buradi slatkog sirupa obezbediće vam naklonost megacica. Zamolite ih da vam cvetove petunija slože tako da stanu na dvadeset osam uporednih zaprega.
Petunije operite pod vodopadom. Preporučujem vam Kraljevske vodopade u Naheriji. Tamo je, istina, uvek gužva jer mnogi ork-kuvari onde peru džinovsko voće i povrće, ali verujte mi, uživaćete u prijatnom ćaskanju. Možda se i ogrebete za kakav neobičan recept.
Umotane latice nasecite na kolutove. Propržite na malo ulja u džinovskom loncu. Dodajte pet stotina dvadeset pet džakova aleve paprike, četrdeset pet i po merica mlevenog bibera i godišnji prinos omanjeg rudnika soli.
Za to vreme, na uobičajen način, skuvajte jedanaest tegljača krcatih kaladonskim pufi-pirinčem. Pufnasta zrna upijaju vodu, pa pirinač kuvajte u prigodnom, dubokom sudu.
U posebnu posudu stavite šest levijatanovih jaja. Mnogi mladi kuvari žale mi se da im je pita suva i krta. Ponoviću, neophodna su levijatanova, a ne zmajeva jaja! Dodajte dvesta hiljada sedam stotina i šest kačica fljeta-sira koji se dobija od posebne vrste Božjih ovčica. Naći ćete ih na Elizijskim visoravnima, čuvaju ih aranđeli, te krilate napasti. Preporučujem da u lov na ovčice krenete goli kao od majke rođeni. Anđelci će se sablazniti i napustiti bojište, pa izmuzite ovce i napravite fljeta-sir. Pribavite i sto hiljada pedeset jednu kačicu svežeg krem sira u koji ste izgnječili pet stotina sedamdeset šest i po buradi belog luka. Oprezno! Isparenja mogu da ubiju ratnog vepra na sto pedeset tri i po koraka ili vajverna u niskom letu.
Kad se petunije i pirinač prohlade, dodajte ih u sir i jaja i promešajte. Masa ne sme biti ni gusta ni retka. Uposlite vrtirepne vajverne da zamute smešu i ujednače je.
E, sad.
Pronađite omanju dolinu. Očistite je od žbunja, zabrana i straćara. Zastrite dolinu srednje debelim korama za pitu, prskajući ih uljem. Kore se prodaju na kilotone kod crnih vilenjaka i veoma se povoljno plaćaju u zlatu i dragom kamenju. Ređajte dve kore, pa nadev, zatim na svaku koru pomalo nadeva i tako dok ne iskoristite sve kore. Dve ostavite za kraj.
Odozgo pitu premažite uljem. Pozovite čarobnjake, po mogućnosti piromane. Srećom, ne morate da šurujete sa ljuskim magovima, jer kod zlih patuljaka ima mnogo poklonika dobre vatrice. Zamolite ih da zagreju dolinu na dve stotine pet stepeni prvih šesnaest dana, a zatim još šesnaest dana na temperaturi od stotinu sedamdeset četiri četvrtine stepena.
Gotovu pitu secite bornim kolima sa posebnim dodatkom za džinovske bureke i pite, a služite je kao predjelo, uz kiselo mleko.
Za ljutkast ukus koristite ružičaste i ljubičaste petunije. Bledožute petunije daju svežekiselkast ton. Žutomrki i svetloplavi cvetovi naginju slatkastim, voćnim nijansama, dok za nezaboravne orgije svakako upotrebite cvetove crnih petunija.
Laku noć, mali moji orkići.
Dragi moji orkići, za večeras sam vam pripremio pitu od petunija. Petunija? Da, da, džinovskih petunija! Znam, niste to očekivali, ta petunije se ne jedu. One se, naravno, puše. Koliko ste dugih zimskih noći proveli pućkajući guste kolutove ljubičastog dima? Eh, da, neuki hobiti drže se trave za lulu, a i patuljci su se poveli za njima. Samo je ork-narodu dato da uživa u blago ljutkastom i mestimično slatkastom ukusu dima od ružičastih petunija, zavodljivom voćnom mirisu žuto-mrkih petunija ili omamljujućem delirijumu crnih petunija.
Blagougodnim prelivima zadovoljstva petunije od sada možete da se prepustite i u obliku ukusne pite.
Osnovu recepta čine cvetovi džinovskih petunija. Biće vam neophodne tri ili četiri čašice. Izuzetno je važno da latice ostanu neoštećene. Zbog toga petunije ne možete oboriti sekirčetom, čupnuti vajvernom ili namamiti trola da ih ubere. Netaknute cvetove dobićete od divožena u zamenu za med. Sedamdeset devet i po vinskih buradi slatkog sirupa obezbediće vam naklonost megacica. Zamolite ih da vam cvetove petunija slože tako da stanu na dvadeset osam uporednih zaprega.
Petunije operite pod vodopadom. Preporučujem vam Kraljevske vodopade u Naheriji. Tamo je, istina, uvek gužva jer mnogi ork-kuvari onde peru džinovsko voće i povrće, ali verujte mi, uživaćete u prijatnom ćaskanju. Možda se i ogrebete za kakav neobičan recept.
Umotane latice nasecite na kolutove. Propržite na malo ulja u džinovskom loncu. Dodajte pet stotina dvadeset pet džakova aleve paprike, četrdeset pet i po merica mlevenog bibera i godišnji prinos omanjeg rudnika soli.
Za to vreme, na uobičajen način, skuvajte jedanaest tegljača krcatih kaladonskim pufi-pirinčem. Pufnasta zrna upijaju vodu, pa pirinač kuvajte u prigodnom, dubokom sudu.
U posebnu posudu stavite šest levijatanovih jaja. Mnogi mladi kuvari žale mi se da im je pita suva i krta. Ponoviću, neophodna su levijatanova, a ne zmajeva jaja! Dodajte dvesta hiljada sedam stotina i šest kačica fljeta-sira koji se dobija od posebne vrste Božjih ovčica. Naći ćete ih na Elizijskim visoravnima, čuvaju ih aranđeli, te krilate napasti. Preporučujem da u lov na ovčice krenete goli kao od majke rođeni. Anđelci će se sablazniti i napustiti bojište, pa izmuzite ovce i napravite fljeta-sir. Pribavite i sto hiljada pedeset jednu kačicu svežeg krem sira u koji ste izgnječili pet stotina sedamdeset šest i po buradi belog luka. Oprezno! Isparenja mogu da ubiju ratnog vepra na sto pedeset tri i po koraka ili vajverna u niskom letu.
Kad se petunije i pirinač prohlade, dodajte ih u sir i jaja i promešajte. Masa ne sme biti ni gusta ni retka. Uposlite vrtirepne vajverne da zamute smešu i ujednače je.
E, sad.
Pronađite omanju dolinu. Očistite je od žbunja, zabrana i straćara. Zastrite dolinu srednje debelim korama za pitu, prskajući ih uljem. Kore se prodaju na kilotone kod crnih vilenjaka i veoma se povoljno plaćaju u zlatu i dragom kamenju. Ređajte dve kore, pa nadev, zatim na svaku koru pomalo nadeva i tako dok ne iskoristite sve kore. Dve ostavite za kraj.
Odozgo pitu premažite uljem. Pozovite čarobnjake, po mogućnosti piromane. Srećom, ne morate da šurujete sa ljuskim magovima, jer kod zlih patuljaka ima mnogo poklonika dobre vatrice. Zamolite ih da zagreju dolinu na dve stotine pet stepeni prvih šesnaest dana, a zatim još šesnaest dana na temperaturi od stotinu sedamdeset četiri četvrtine stepena.
Gotovu pitu secite bornim kolima sa posebnim dodatkom za džinovske bureke i pite, a služite je kao predjelo, uz kiselo mleko.
Za ljutkast ukus koristite ružičaste i ljubičaste petunije. Bledožute petunije daju svežekiselkast ton. Žutomrki i svetloplavi cvetovi naginju slatkastim, voćnim nijansama, dok za nezaboravne orgije svakako upotrebite cvetove crnih petunija.
Laku noć, mali moji orkići.
Trinaesti ciklus - Dvadeset sedmi dan
O GLJIVAMA
Za svakog ork-kuvara presudno je da razlikuje jestive od otrovnih gljiva. Koja gljiva ide u soufflé, a koja u sauté, nauči se s vremenom. Pečurke rastu u tmini i govnima, zbog čega ih ima po celom svetu. Najbolje vrste uzgajaju pećinski goblini.
Prganji su šumske gljive koje rastu u planinama. Prepoznaju se po smeđem šeširiću i belom repu koji miriše na roštiljsko meso. Jedu se sveže, ali i pohovane, sušene i ukiseljenje začinima u ulju. Prganje skuplja sirotinja, pa se pred uvažene goste iznose isključivo u čorbi, kao predjelo.
Šantaramantara ili žuta ludija ima veoma kratak rep skriven ispod rebrastog širokog šeširića. Može biti i narandžaste boje, a miriše na breskve i blago ljutne. Koristi se i protiv komaraca. Utrljajte šaku ove gljive ispod pazuha i ne samo da ćete se osloboditi buva, već će vas i leteće krvopije izbegavati. Najbolje su pohovane ili ukiseljene u ulju. Od njih se pravi i sjajna rakija. Na dno kace nastružite grožđice. Do polovine složite šantaramantare i nalijte izvorskom vodom. Promešajte svakog punog meseca. Kad se setite, pretočite širu u kazanče i ispecite zlatnožutu rakiještinu – ludovaču. Goblini je nazivaju protivotrovom za dosadu.
Žuto stopalo šantaramantarin je srodnik. Raste u podnožju četinara. Raspoznaje se po zlaćanoj kapici i cevastom repu. Vole je zbog jakog ukusa koji vuče na zabiberenu dimljenu prasetinu. Tako se i služi, sirova, kao vrhunsko predjelo.
Modrikača ili violetka ima uvijen i vijugav rub, plavoljubičaste boje. Stručak je mesnat i visok. Ove gljive rastu u šumi i u pećinama, skrivene u trsetištu, pa ih je teško uočiti. Od njih se pravi ljubičasti sos koji odlično ide uz sve vrste topljenog sira. Nekada davno, poklanjanje modrikače smatralo se za uvijenu pretnju ovekovečenu u onoj narodnoj: "Modrikačom ću te, modrikačom ćeš me".
Truba smrti je crna i neugledna gljiva koja raste u šumi. Liči na ugarak, pa se teško uočava. Ne bojte se, orkići moji mali, uopšte nije otrovna, čak je blagotvorna za varenje, a naročito dobra protiv gasovitih nevolja. Kuva se ili suši.
Gob-gljiva je najrasprostranjenija od svih jer raste u blizini goblina, a katkad i na njima samima. Šeširić je mesnat i gotovo loptast, a drška je puna i ima prsten. Meso joj je žućkastocrveno, veoma ukusno, ali se brzo ucrvlja. Glavni je sastojak gljiv-piva. Kao što znate, pivo se pravi od paprati, meda, pečuraka i krmelja. Odvojte listiće paprati i usitnite ih. Zalijte medom i preko dodajte sušene i mlevene gob-gljive. Krmelje možete sakupiti od vukova ili od rodbine. Idu tri supene kutlače u bure i po pivske smeše. Uspite vodu i kuvajte dok ne provri. Patuljci takođe prave pivo, ali veoma bljutavo jer umesto pečuraka koriste stočnu hranu, ječam, zob i heljdu.
Ovčija glava raste u žbunovima podno hrastova. Na površini uočavate guste tamne kapice, a ispod zemlje je krtolasti rep. Ima božanstven sumporast ukus. Nazivaju je još i kraljevskom pečurkom. Pravi se isključivo kuvana pod sačem na maslacu. Ukazom vladara Buzglarda Veličanstvenog, spremanje ove pečurke na bilo koji drugi način kažnjava se smrću. Najkrupniji primerci mogu da dostignu veličinu omanjeg zeca.
Mozgača raste pod zemljom i na peskovitim terenima. Klobuk je krupan, ljubičast i prekriven crvastim izraslinama koje podsećaju na mozak. Goblinski šamani koriste je u obredu Crnog Sunca. Sveža pečurka udara na jetru i bubrege, a prvi znaci trovanja jesu povraćanje i krv iz nosa. Sledi vrtoglavica, glavobolja i potpuna obamrlost. Posle sedam dana delirijuma nastupaju koma i smrt. Što nikako ne sme da vas odvrati od ukusnog zalogaja! Poparene mozgače obogaćuju svaki omlet, čorbu ili sauté zbog čega su omiljene na severu. Veliki ork-kuvar Finbolg Medeni proslavio se na dvoru kraljice Burgolete Nezasite upravo kajganom od mozgača.
Lavlja pečurka ili bradati jež raste sa oborenih stabala. Rep je na vrhu, a klobuk se spušta u vidu belih resa. Blago kuvane ukusom podsećaju na piljevinu i koriste se u supama umesto rezanaca. Smiruju varenje zbog čega se služe posle dezerta kao digestif.
Skočice su goblinske gljive koje su nastale ukrštanjem sa jednom vrstom žaba. Telo im je pokriveno narandžastim krastama, a kržljavim nožicama mogu da odskoče i nekoliko lakata u dalj. Goblini ih drže kao ljubimce, a govorka se o primercima dovoljno krupnim da se jašu. Hrskave su i slatke poput badema. Gorka primesa otklanja se kuvanjem, premda ih neki kuvari upravo radi gorčine koriste kao dodatak senfu.
Mlečna sirovka ili rižiža ima crvenkast rep i veliku kapicu boje šargarepe. Kad se zaseče, pušta narandžasto mleko. Izvrsna je pržena, na malo belog luka ili potopljena u ulju sa strukom peršuna. Hrskava je i nikad se ne služi uz maslac.
Sprčke su različitih veličina i boja, a krasi ih debeli beli rep i duguljasta kapica koja liči na izgužvani osinjak ili sparušeni sunđer. Rastu kao lude posle šumskih požara. Ako se jedu sveže, izazivaju blagu omamljenost, zbog čega su omiljene među goblinima. Pravi majstori kratko ih kuvaju na maslacu ili namaču u mućena jaja. Začinjene biberom, pohuju se u mrvicama slanog krekera.
Boričavi kokotić lako ćete prepoznati. Ima duguljaste smeđe stabljike, a završava se riđkastom glavicom. Ove gljive rastu skrivene u opalom lišću ispod četinara. Prže se na vrelom ulju i služe uz pinjole ili blanširane bademe. Veoma slična vrsta je princezin kokotić, a odlikuje se slatkastim ukusom koji vuče na bademe. Pripremaju se kao i sve druge pečurke. Veoma su blagotvorne, pa ih sušene i mlevene šamani ušmrkavaju pre napora višednevnih obreda. Mnogi mladi kuvari žale mi se da im se kokotić omlitavi i izgubi ukus. Ove pečurke se, ponavljam, prže na vrelom ulju sa mnogo mešanja i sklanjaju sa vatre pre nego što puste sok.
Za kraj, predstavljam vam grumuljače, nazvane i dragulj kuhinje. Rastu pod zemljom u vidu mrkih grumuljica. Zbog toga što se teško uočavaju, za lov na grumuljače koriste se ratni veprovi ili goblinski varg-vukovi. Za razliku od prasadi koja podzemne gljive prepoznaje instinktivno, vukovi moraju da se uvežbavaju. Svinjče, ipak, često smaže grumuljaču kada je izrilja, dok je vukove lakše obuzdati. Beskrajne su primene ove pečurke. Služe se sveže, poparene ili u salati. Tanko sečenim listićima špikuje se meso, a koriste se i u svim vrstama pašteta, ali i sireva. Od grumuljača se dobija i ulje koje se koristi u mnogim jelima kao zamena za sveže gljive. Izuzetno su retke i skupe, pa litar ulja od grumuljače košta koliko i mitrilske verižne rukavice. Za razliku od mitrilskog srebra koje možete oteti od šiljouhih vilenjaka ili bradatih patuljaka, grumuljače su dragocenost koju morate steći sami. Setićemo se Grumuljastog pohoda kada je ratni gospodar Bargluz podigao džihad na Grombulovu hordu, u pokušaju da im opljačka zalihe grumuljače. Bargluzova lobanja i danas krasi Grombulov presto, opominjući nas da: "Ko drugome grljumulja, pojedu ga svinje".
Laku noć dragi moji orkići!
Za svakog ork-kuvara presudno je da razlikuje jestive od otrovnih gljiva. Koja gljiva ide u soufflé, a koja u sauté, nauči se s vremenom. Pečurke rastu u tmini i govnima, zbog čega ih ima po celom svetu. Najbolje vrste uzgajaju pećinski goblini.
Prganji su šumske gljive koje rastu u planinama. Prepoznaju se po smeđem šeširiću i belom repu koji miriše na roštiljsko meso. Jedu se sveže, ali i pohovane, sušene i ukiseljenje začinima u ulju. Prganje skuplja sirotinja, pa se pred uvažene goste iznose isključivo u čorbi, kao predjelo.
Šantaramantara ili žuta ludija ima veoma kratak rep skriven ispod rebrastog širokog šeširića. Može biti i narandžaste boje, a miriše na breskve i blago ljutne. Koristi se i protiv komaraca. Utrljajte šaku ove gljive ispod pazuha i ne samo da ćete se osloboditi buva, već će vas i leteće krvopije izbegavati. Najbolje su pohovane ili ukiseljene u ulju. Od njih se pravi i sjajna rakija. Na dno kace nastružite grožđice. Do polovine složite šantaramantare i nalijte izvorskom vodom. Promešajte svakog punog meseca. Kad se setite, pretočite širu u kazanče i ispecite zlatnožutu rakiještinu – ludovaču. Goblini je nazivaju protivotrovom za dosadu.
Žuto stopalo šantaramantarin je srodnik. Raste u podnožju četinara. Raspoznaje se po zlaćanoj kapici i cevastom repu. Vole je zbog jakog ukusa koji vuče na zabiberenu dimljenu prasetinu. Tako se i služi, sirova, kao vrhunsko predjelo.
Modrikača ili violetka ima uvijen i vijugav rub, plavoljubičaste boje. Stručak je mesnat i visok. Ove gljive rastu u šumi i u pećinama, skrivene u trsetištu, pa ih je teško uočiti. Od njih se pravi ljubičasti sos koji odlično ide uz sve vrste topljenog sira. Nekada davno, poklanjanje modrikače smatralo se za uvijenu pretnju ovekovečenu u onoj narodnoj: "Modrikačom ću te, modrikačom ćeš me".
Truba smrti je crna i neugledna gljiva koja raste u šumi. Liči na ugarak, pa se teško uočava. Ne bojte se, orkići moji mali, uopšte nije otrovna, čak je blagotvorna za varenje, a naročito dobra protiv gasovitih nevolja. Kuva se ili suši.
Gob-gljiva je najrasprostranjenija od svih jer raste u blizini goblina, a katkad i na njima samima. Šeširić je mesnat i gotovo loptast, a drška je puna i ima prsten. Meso joj je žućkastocrveno, veoma ukusno, ali se brzo ucrvlja. Glavni je sastojak gljiv-piva. Kao što znate, pivo se pravi od paprati, meda, pečuraka i krmelja. Odvojte listiće paprati i usitnite ih. Zalijte medom i preko dodajte sušene i mlevene gob-gljive. Krmelje možete sakupiti od vukova ili od rodbine. Idu tri supene kutlače u bure i po pivske smeše. Uspite vodu i kuvajte dok ne provri. Patuljci takođe prave pivo, ali veoma bljutavo jer umesto pečuraka koriste stočnu hranu, ječam, zob i heljdu.
Ovčija glava raste u žbunovima podno hrastova. Na površini uočavate guste tamne kapice, a ispod zemlje je krtolasti rep. Ima božanstven sumporast ukus. Nazivaju je još i kraljevskom pečurkom. Pravi se isključivo kuvana pod sačem na maslacu. Ukazom vladara Buzglarda Veličanstvenog, spremanje ove pečurke na bilo koji drugi način kažnjava se smrću. Najkrupniji primerci mogu da dostignu veličinu omanjeg zeca.
Mozgača raste pod zemljom i na peskovitim terenima. Klobuk je krupan, ljubičast i prekriven crvastim izraslinama koje podsećaju na mozak. Goblinski šamani koriste je u obredu Crnog Sunca. Sveža pečurka udara na jetru i bubrege, a prvi znaci trovanja jesu povraćanje i krv iz nosa. Sledi vrtoglavica, glavobolja i potpuna obamrlost. Posle sedam dana delirijuma nastupaju koma i smrt. Što nikako ne sme da vas odvrati od ukusnog zalogaja! Poparene mozgače obogaćuju svaki omlet, čorbu ili sauté zbog čega su omiljene na severu. Veliki ork-kuvar Finbolg Medeni proslavio se na dvoru kraljice Burgolete Nezasite upravo kajganom od mozgača.
Lavlja pečurka ili bradati jež raste sa oborenih stabala. Rep je na vrhu, a klobuk se spušta u vidu belih resa. Blago kuvane ukusom podsećaju na piljevinu i koriste se u supama umesto rezanaca. Smiruju varenje zbog čega se služe posle dezerta kao digestif.
Skočice su goblinske gljive koje su nastale ukrštanjem sa jednom vrstom žaba. Telo im je pokriveno narandžastim krastama, a kržljavim nožicama mogu da odskoče i nekoliko lakata u dalj. Goblini ih drže kao ljubimce, a govorka se o primercima dovoljno krupnim da se jašu. Hrskave su i slatke poput badema. Gorka primesa otklanja se kuvanjem, premda ih neki kuvari upravo radi gorčine koriste kao dodatak senfu.
Mlečna sirovka ili rižiža ima crvenkast rep i veliku kapicu boje šargarepe. Kad se zaseče, pušta narandžasto mleko. Izvrsna je pržena, na malo belog luka ili potopljena u ulju sa strukom peršuna. Hrskava je i nikad se ne služi uz maslac.
Sprčke su različitih veličina i boja, a krasi ih debeli beli rep i duguljasta kapica koja liči na izgužvani osinjak ili sparušeni sunđer. Rastu kao lude posle šumskih požara. Ako se jedu sveže, izazivaju blagu omamljenost, zbog čega su omiljene među goblinima. Pravi majstori kratko ih kuvaju na maslacu ili namaču u mućena jaja. Začinjene biberom, pohuju se u mrvicama slanog krekera.
Boričavi kokotić lako ćete prepoznati. Ima duguljaste smeđe stabljike, a završava se riđkastom glavicom. Ove gljive rastu skrivene u opalom lišću ispod četinara. Prže se na vrelom ulju i služe uz pinjole ili blanširane bademe. Veoma slična vrsta je princezin kokotić, a odlikuje se slatkastim ukusom koji vuče na bademe. Pripremaju se kao i sve druge pečurke. Veoma su blagotvorne, pa ih sušene i mlevene šamani ušmrkavaju pre napora višednevnih obreda. Mnogi mladi kuvari žale mi se da im se kokotić omlitavi i izgubi ukus. Ove pečurke se, ponavljam, prže na vrelom ulju sa mnogo mešanja i sklanjaju sa vatre pre nego što puste sok.
Za kraj, predstavljam vam grumuljače, nazvane i dragulj kuhinje. Rastu pod zemljom u vidu mrkih grumuljica. Zbog toga što se teško uočavaju, za lov na grumuljače koriste se ratni veprovi ili goblinski varg-vukovi. Za razliku od prasadi koja podzemne gljive prepoznaje instinktivno, vukovi moraju da se uvežbavaju. Svinjče, ipak, često smaže grumuljaču kada je izrilja, dok je vukove lakše obuzdati. Beskrajne su primene ove pečurke. Služe se sveže, poparene ili u salati. Tanko sečenim listićima špikuje se meso, a koriste se i u svim vrstama pašteta, ali i sireva. Od grumuljača se dobija i ulje koje se koristi u mnogim jelima kao zamena za sveže gljive. Izuzetno su retke i skupe, pa litar ulja od grumuljače košta koliko i mitrilske verižne rukavice. Za razliku od mitrilskog srebra koje možete oteti od šiljouhih vilenjaka ili bradatih patuljaka, grumuljače su dragocenost koju morate steći sami. Setićemo se Grumuljastog pohoda kada je ratni gospodar Bargluz podigao džihad na Grombulovu hordu, u pokušaju da im opljačka zalihe grumuljače. Bargluzova lobanja i danas krasi Grombulov presto, opominjući nas da: "Ko drugome grljumulja, pojedu ga svinje".
Laku noć dragi moji orkići!
Trinaesti ciklus - Dvadeset šesti dan
ORK-PROJA
Prvo pominjanje proje nalazimo u naređenjima ratovođe Ur-Agariša. Izvorna uredba izgubljena je u vremenu, ali ostala je izreka: "Ko projuri proju i skiseli se na kupus, pavlaku mu za vrat!"
Osnova svake dobre proje jeste kokuruzno brašno. Gaje ga džinovi u Kokuznim brdima. Divove možete ponuditi brljom, a kad se zapiju maznuti im kokuruz. Sama stabla takođe su gorostasna, pa će vam biti neophodna pomoć iskusnih goblinskih drvoseča. Nemojte se glavom šaliti da bojnom sekirom krenete na kokuruz. Tako je Bargrazd Nestrpljivi udario na kokuruz i stigao ga peh jer je poginuo već u sledećoj bici. Od omanje šume dobija se osamdeset sedam džakova i tri četvrtine. Zrnevlje odnesite goblinskim kovačima, neka ga mrve čekićima godinu i mesec i po dana, pa potom na fino mlevenje kod Gribija Milera, zvanog Mile. Nadaleko je čuven po žrvnjima koji su sitnili dragulje za nanogvicu kraljice Bubuljagije Prve.
Prava ork-proja najbolja je sa uvrelim paukovim uljem koje nabavljate od pećinskih goblina. Šamanima nipošto nemojte plaćati, već se zakunite na Vaaaga da ćete im za dva-tri bureta ulja ostati dužni kakvu uslugu. Ne bojte se, šamani se prejedaju ludih gljiva, pa ako se ikad i opsete da ste im dužnik, njihove umolnice uglavnom se lako ispunjavaju.
So dobijate iz kamena, u slanim pećinama. Posetite ih čak i ako vam ne treba so za proju. Izuzetno su lekovite i dobre za sinuse, a pomažu i protiv mamurluka.
Neophodno vam je i desetak burića kisele vode. Možete je kiseliti ribanim goblinskim čukljevima, ali najbolja je izvorska voda iz vulkanskih planina.
Poslednji i najvažniji sastojak jeste prašak za pecivo. Ovaj prah bez ukusa i mirisa prave čarobnjaci od kristalizovanog prdeža šumskih nimfi. No, kako gospojice nimfe gotovo uopšte i ne prde, a čarobnjaci retko kad drže prašak na lageru, morate pribeći lukavstvu. Od goblina pribavite džak gljiva poprdara, te ih dobro osušite i sameljite. Mlevenu poprdaru sunite u izvorsku vodu. Kad nimfe dođu na pojilo, uhvatite ih mrežicom za zmajeve. Trk kod čarobnjaka dok se nimfama stomačići ne naduju. Čak će i najzlovoljniji volšebnik pristati da vam napravi prašak za pecivo. Matori perverznjaci jedva čekaju da spuste šape na nešto žensko, pa makar to bile i nimfe jedva veće od palca. Kad izmuzu prdeže i kristališu šaku i po praška za pecivo, spremni ste za pravljenje ork-proje.
U bazen dovoljno dubok da u njega stane planinski trol i dovoljno dugačak da se u njemu ispruži div, sunite kokuruzno brašno. Izlijte ulje i malo promešajte. Uspite vodu i posolite je.
E sad.
Uposlite četu goblina da vesla lopatama duž svih ivica bazena. Sastojke je neophodno dobro izmešati. Pošto masa postane žitka kao živo blato, pospite je praškom. Mešajte dok se prašak za pecivo potpuno ne upije. Ispod bazena iskopajte lagum i potpalite vatricu. Neka gori neprestano dve nedelje i još koji dan. Ostavite proju da se ohladi dovoljno da je možete seći na krupne komade i natovariti na zaprežna kola.
Proju služite uz kiseli kupus i pavlaku ili kakav drugi specijalitet koji ište 'leba. Mnogi mladi kuvari žale mi se da im je ovaj recept suv i da im se proja posle dvadesetak dana skameni. Okamenjenu proju rascepite klinovima i secite testerom na klocne koje možete iskoristiti kao municiju za katapult. Krupnije sečena proja odlična je građa za privremena utvrđenja i redute. Setićemo se slavne opsade Karak Varna kada je južni zid patuljačkog utvrđenja oboren baražom projine đuladi ili Guzgorovog poslednjeg uporišta kad je slavno izginuo sa pratiocima na barikadi od proje.
Ukoliko gostite kralja ili druge velmože, predlažem vam da u proju dodate dve stotine pedeset jaja raznih ptica, bure i po magarećeg jogurta i desetak kaca jakovog sira. Ovako obogaćena proja naziva se – projara.
Trinaesti ciklus - Dvadeset peti dan
LJUDSKI RECEPT
Dragi moji orkići. Koliko puta vam se dogodilo da vas u žaru borbe opije miris krvi? Često ćete videti saborce okrvavljenih čeljusti, zastali su da žvaknu pokojeg poraženog protivnika. Dok jedni pripisuju ovu pojavu borbenom zanosu, drugi u njoj vide ostatke davnih vremena kada je naš narod upražnjavao kanibalske obrede. Moja pokojna majka uvek je govorila; dok se vodi bitka – ne jede se! Zaista, usred zamahivanja bojnom sekirom, lomnjenja kostiju protivnika i prosipanja njihovih creva, nije pristojno grickati, žvaćkati ili sisati. Štaviše, vrlo je nerazborito, budući da se tako troše sastojci za daleko ukusnija jela.
E, sad.
Postoje i oni koji se bune protiv ljudi, vilenjaka, hobita i patuljaka. Mislim da su veoma dobri, naročito ako znate kako da ih spremite, sa odgovarajućim umakom. Ta kanibalizam se odnosi na proždiranje jedinki iste rase, pa ću se oštro okomiti na univerzaliste koji pokušavaju da dokažu da je greh jesti inteligentna stvorenja.
Kako utvrditi šta je inteligentno biće? Moj omiljeni ratni vepar Ugonak umeo je da broji do deset i donosi papuče, što je znatno bolje od mnogih goblina koje i danas moram kamdžijom da učim razlici između gljiva i govana. Ljude da i ne pominjem! Večito se šunjaju po našim pećinama. Za razliku od nas, ne vide u mraku. Zato ih uvek pohvatamo, oderemo i nabijemo na kolac, a oni opet dolaze. Da li je to inteligentno? Tako mi Vaaaga nije, složićete se. Setite se priče o slavnom ork-ratniku, pesniku i filozofu Zvughu. Pre nego što je počeo da psuje Vaaaga i dobio topuzom po zatiljku čime je okončao blistavu karijeru, Zvugh je dokazao savršenstvo orkova. Činjenica je da stasavamo brže od mladunaca drugih rasa, snažniji smo, otporniji na povrede i bolesti, spretniji, brži i lepši, a možemo da svarimo sve što i trolovi, osim kamenja. Za razliku od trolova koji po ceo dan sede u plićaku i balave, mi se udružujemo, gradimo tvrđave, ratne mašine, držimo druga živa bića u zatočeništvu, i uopšte proživljavamo pravi procvat kulture i orkilizacije.
Zbog toga smatram da je moje ork-pravo i ork-obaveza da slavim moćni ork-narod ljudskom gozbom.
Mnogi mladi kuvari greše kad tranžirajući ljude čuvaju samo batake i krilca, a bacaju ostatak. Pravi majstor upotrebiće celog čoveka i pripremiti niz izvrsnih i hranjivih obroka.
Kao predjelo servirajte ljudski jezik hladan ili u pašteti, a od ušiju, nosa i očiju zakuvajte blagu čorbicu. Premda se smatra bapskim receptom, ova čorba dokazano leči razne vrste groznica i prehlada.
Mozak sačuvajte za kraj. Poslužite ga kao slatkiš a l'allemande kuvan u ljusci uz dodatak bujona, osušen i narezan na četvrti.
Grkljan iščupajte i dajte ga mačkama ili ga sameljite zajedno sa drugim iznutricama.
Grohotom se smejem kad vidim da kuvari prilikom pripremanja plećke bacaju ramena. Krupni zglobovi puni su sočne hrskavice koju je dovoljno kuvati nešto duže i izneti na sto sa mnoštvom prženih krompirića. Plećka je najbolja na žaru, to je jasno. Budući da je ljudsko meso samo po sebi aromatično, nisu vam neophodni drugi začini osim soli. Umak uz koji se čovečija plećka služi strogo je čuvana tajna svakog majstora. Ukoliko ste početnik, predlažem vam da gnječeni paradajz kuvate sa mnogo ljute paprike i na kraju dodate majonez.
Ljudi daju vrlo malo bifteka. Čak i ono što sastružete sa kostiju veoma je žilavo. Zato preporučujem da meso s leđa isečete na trake, utrljate bosiljkom i prešunom, pa stavite pod sedlo. Posle trideset sedam i po dana izvadite i uživajte u slatkoj užinici.
Grudi su takođe veliko razočaranje. Od plena sa bojišta dobićete jedan ili dva zalogaja, suvog i žilavog mesa. Sušta suprotnost jeste grud ljudskih žena ili monaha. Vime otromboljenih bogomoljaca blago je zamašćeno i stoga božanstveno za punjenje kremastim umakom i začinima. U Zvughovoj baladi "Može i bez jaja" nalazi se divan predlog za agnes sorel od ljudetine.
Od ljudskih iznutrica može se napraviti niz sjajnih posluženja. Maramicu, srce i džigericu možete smotati u predivne sarmice. Od creva kuvamo veoma ljutu shkembe-čorbu koja dobro ide uz pivo. Ukoliko vam na večeru dolaze probraniji gosti, od iznutrica možete napraviti ukusan tripoux tako što creva napunite šakama, stopalima i naseckanim prstima, slatkim prepečenim hlebom, svežom travom i žalfijom. Dobro nakrkajte sve sastojke u creva dok ne nabreknu i okrećite iznad blage vatrice dok ne porumene.
Neiskusni kuvari polutku prave sa trticom. Pravdaju se time što na svakoj butki ostaje po jedan guz i time dobijaju dve miline. Slažem se sa ovim rešenjem jedino ako se polutke čereče radi dimljenja. Odstranuje se kolenica, a but ostavlja u pušnici da prezimi. To je u redu. Ukoliko odstranite trticu, a cele nožice bacite na roštilj, dobijete tri miline! Meso polivajte pivom da bi dobilo hrskavu pokoricu i poslužite uz proju i salatu. Kolenica ide sjajno s kiselim kupusom ili drugim zimskim jelima, a najbolja je kuvana u zemljanom loncu. Pa kad je izvadite iz loja i navalite, sve vam brada podrhtava od sladi.
A guza?
Ne brinite se, drage moje gladnice, nisam je zaboravio. Triticu oljuštite i najpre blanširajte desetak minuta u vodi kojoj ste dodali sirće. Okrećite pažljivo drvenom varjačom da bi se očuvao oblik. Mnogi mi se žale da im se guzica raspada, ali to je samo zato što je nisu držali uza zid lonca. Vodu prospite, trticu istresite na dobro nabrašnjenu površinu. Pecite je kratko sa svih strana dok se ne uhvati korica. Poslužite kao dezert sa malo mlevene crne čokolade na vrhu.
Kao što vidite, ork kuhinja traži celog čoveka.
Tu ne mora da bude kraj! Ljudske kosti sameljite i dobijenim brašnom prihranjujte domaće životinje. Prstiće možete osušiti i prodati šamanima, kažu da su odlični za čačkanje ušiju. Kosa i koža nisu tako dobre kao vilenjačke, ali ako se koža valjano uštavi, možete napraviti duvankesu. Kod ljudi ima jedan deo tela koji je kao stvoren za to, ali ostaviću vam da se sami dosetite koji.
Laku noć mali moji ljudožderi.
Dragi moji orkići. Koliko puta vam se dogodilo da vas u žaru borbe opije miris krvi? Često ćete videti saborce okrvavljenih čeljusti, zastali su da žvaknu pokojeg poraženog protivnika. Dok jedni pripisuju ovu pojavu borbenom zanosu, drugi u njoj vide ostatke davnih vremena kada je naš narod upražnjavao kanibalske obrede. Moja pokojna majka uvek je govorila; dok se vodi bitka – ne jede se! Zaista, usred zamahivanja bojnom sekirom, lomnjenja kostiju protivnika i prosipanja njihovih creva, nije pristojno grickati, žvaćkati ili sisati. Štaviše, vrlo je nerazborito, budući da se tako troše sastojci za daleko ukusnija jela.
E, sad.
Postoje i oni koji se bune protiv ljudi, vilenjaka, hobita i patuljaka. Mislim da su veoma dobri, naročito ako znate kako da ih spremite, sa odgovarajućim umakom. Ta kanibalizam se odnosi na proždiranje jedinki iste rase, pa ću se oštro okomiti na univerzaliste koji pokušavaju da dokažu da je greh jesti inteligentna stvorenja.
Kako utvrditi šta je inteligentno biće? Moj omiljeni ratni vepar Ugonak umeo je da broji do deset i donosi papuče, što je znatno bolje od mnogih goblina koje i danas moram kamdžijom da učim razlici između gljiva i govana. Ljude da i ne pominjem! Večito se šunjaju po našim pećinama. Za razliku od nas, ne vide u mraku. Zato ih uvek pohvatamo, oderemo i nabijemo na kolac, a oni opet dolaze. Da li je to inteligentno? Tako mi Vaaaga nije, složićete se. Setite se priče o slavnom ork-ratniku, pesniku i filozofu Zvughu. Pre nego što je počeo da psuje Vaaaga i dobio topuzom po zatiljku čime je okončao blistavu karijeru, Zvugh je dokazao savršenstvo orkova. Činjenica je da stasavamo brže od mladunaca drugih rasa, snažniji smo, otporniji na povrede i bolesti, spretniji, brži i lepši, a možemo da svarimo sve što i trolovi, osim kamenja. Za razliku od trolova koji po ceo dan sede u plićaku i balave, mi se udružujemo, gradimo tvrđave, ratne mašine, držimo druga živa bića u zatočeništvu, i uopšte proživljavamo pravi procvat kulture i orkilizacije.
Zbog toga smatram da je moje ork-pravo i ork-obaveza da slavim moćni ork-narod ljudskom gozbom.
Mnogi mladi kuvari greše kad tranžirajući ljude čuvaju samo batake i krilca, a bacaju ostatak. Pravi majstor upotrebiće celog čoveka i pripremiti niz izvrsnih i hranjivih obroka.
Kao predjelo servirajte ljudski jezik hladan ili u pašteti, a od ušiju, nosa i očiju zakuvajte blagu čorbicu. Premda se smatra bapskim receptom, ova čorba dokazano leči razne vrste groznica i prehlada.
Mozak sačuvajte za kraj. Poslužite ga kao slatkiš a l'allemande kuvan u ljusci uz dodatak bujona, osušen i narezan na četvrti.
Grkljan iščupajte i dajte ga mačkama ili ga sameljite zajedno sa drugim iznutricama.
Grohotom se smejem kad vidim da kuvari prilikom pripremanja plećke bacaju ramena. Krupni zglobovi puni su sočne hrskavice koju je dovoljno kuvati nešto duže i izneti na sto sa mnoštvom prženih krompirića. Plećka je najbolja na žaru, to je jasno. Budući da je ljudsko meso samo po sebi aromatično, nisu vam neophodni drugi začini osim soli. Umak uz koji se čovečija plećka služi strogo je čuvana tajna svakog majstora. Ukoliko ste početnik, predlažem vam da gnječeni paradajz kuvate sa mnogo ljute paprike i na kraju dodate majonez.
Ljudi daju vrlo malo bifteka. Čak i ono što sastružete sa kostiju veoma je žilavo. Zato preporučujem da meso s leđa isečete na trake, utrljate bosiljkom i prešunom, pa stavite pod sedlo. Posle trideset sedam i po dana izvadite i uživajte u slatkoj užinici.
Grudi su takođe veliko razočaranje. Od plena sa bojišta dobićete jedan ili dva zalogaja, suvog i žilavog mesa. Sušta suprotnost jeste grud ljudskih žena ili monaha. Vime otromboljenih bogomoljaca blago je zamašćeno i stoga božanstveno za punjenje kremastim umakom i začinima. U Zvughovoj baladi "Može i bez jaja" nalazi se divan predlog za agnes sorel od ljudetine.
Od ljudskih iznutrica može se napraviti niz sjajnih posluženja. Maramicu, srce i džigericu možete smotati u predivne sarmice. Od creva kuvamo veoma ljutu shkembe-čorbu koja dobro ide uz pivo. Ukoliko vam na večeru dolaze probraniji gosti, od iznutrica možete napraviti ukusan tripoux tako što creva napunite šakama, stopalima i naseckanim prstima, slatkim prepečenim hlebom, svežom travom i žalfijom. Dobro nakrkajte sve sastojke u creva dok ne nabreknu i okrećite iznad blage vatrice dok ne porumene.
Neiskusni kuvari polutku prave sa trticom. Pravdaju se time što na svakoj butki ostaje po jedan guz i time dobijaju dve miline. Slažem se sa ovim rešenjem jedino ako se polutke čereče radi dimljenja. Odstranuje se kolenica, a but ostavlja u pušnici da prezimi. To je u redu. Ukoliko odstranite trticu, a cele nožice bacite na roštilj, dobijete tri miline! Meso polivajte pivom da bi dobilo hrskavu pokoricu i poslužite uz proju i salatu. Kolenica ide sjajno s kiselim kupusom ili drugim zimskim jelima, a najbolja je kuvana u zemljanom loncu. Pa kad je izvadite iz loja i navalite, sve vam brada podrhtava od sladi.
A guza?
Ne brinite se, drage moje gladnice, nisam je zaboravio. Triticu oljuštite i najpre blanširajte desetak minuta u vodi kojoj ste dodali sirće. Okrećite pažljivo drvenom varjačom da bi se očuvao oblik. Mnogi mi se žale da im se guzica raspada, ali to je samo zato što je nisu držali uza zid lonca. Vodu prospite, trticu istresite na dobro nabrašnjenu površinu. Pecite je kratko sa svih strana dok se ne uhvati korica. Poslužite kao dezert sa malo mlevene crne čokolade na vrhu.
Kao što vidite, ork kuhinja traži celog čoveka.
Tu ne mora da bude kraj! Ljudske kosti sameljite i dobijenim brašnom prihranjujte domaće životinje. Prstiće možete osušiti i prodati šamanima, kažu da su odlični za čačkanje ušiju. Kosa i koža nisu tako dobre kao vilenjačke, ali ako se koža valjano uštavi, možete napraviti duvankesu. Kod ljudi ima jedan deo tela koji je kao stvoren za to, ali ostaviću vam da se sami dosetite koji.
Laku noć mali moji ljudožderi.
Trinaesti ciklus - Dvadeset četvrti dan
ODREZAK OD REMORHAZA
Šta je uopšte remorhaz? Prostodušni orkići kazaće – arktička glista. Pod uslovom da umeju pravilno da izgovore reč koja se završava na "-ička".
Verovali ili ne, kada naručujete odrezak od remorhaza, morate biti izuzetno oprezni da vam zaista ne podvale gliste. Mnoge krčme na severu služe schnitzel od polarnih crva, poturajući ga umesto slatkog zalogaja remorhazovine.
Zato toplo preporučujem da se zaputite u hladne predele i ulovite remorhaza. Prepoznaćete ga po plavičastom oklopu od nazubljenih članaka dugačkom i do tri stotine šezdeset osam i po lakata. Iz svakog članka izbijaju nožice, a pri vrhu koštane žbice sačinjavaju plašt nalik kraljevskoj kobri. Na glavi su dva izbuljena crna oka i četiri trakaste antene, dok mu je vilica prava drobilica sa nekoliko redova sitnijih i krupnijih zuba. Šaljivdžije kažu da postoje i brkati primerci sa dve vampirske kljove, ali čini mi se da je ova vrsta remorhaza istrebljena još za vladavine kralja Ugharzda. Hrbat mu krase šiljate izrasline u obliku dijamanata iz kojih izbija jara. Toplotom remorhaz dubi rupe u ledu iz kojih lovi.
Za razliku od drugih ledenih stvorova koji lete, trče, gmižu i klizaju se, remorhaz napada iz zasede. Preporučujem da u pustolovinu povedete najmanje jednu četu, tri voda i pet odeljenja goblinskih paukojahača. Ne samo da će vam pomoći da se odbranite od polarnih medveda, vilenjaka, jetija i drugih snežnih napasti, već su i odličan mamac za remorhaza. Dok se arktička stonoga zabavlja plenom, projurite bornim kolima i kosilicama mu izlomite sve noge – ionako su bezukusne i nepotrebne za odrezak. Kad čudovište kljokne na led, dokusurite ga katapultom. Možete ga napasti i iz vazduha, ukoliko ste ponosni vlasnik jarosnog vajverna. Ščepajte remorhaza po sredini i sa velike visine ispustite u vulkan. Ne brinite, pad i lava neće oštetiti njegov oklop, pa će meso biti sačuvano. Sledi najzabavniji deo.
Adamantskom oštricom prionite na čerečenje. Vodite računa da veoma otrovne krhotine oklopa ne dodirnu meso. Iskusan ork-kuvar može da dobije tri odreska na svakih pedesetak članaka. Orepak bacite jer se u tom delu nalazi gadniji deo utrobe. Najbolje odreske daje hrbat, od poslednje trećine trupa, sve do koštanog kišobrana. Glavu izložite kao trofej, a usijanim dijamantima platite nabavku ostalih sastojaka za ovaj specijalitet. Veština sečenja sastoji se u razdvajanju članaka i pravilnom rezu koji neće prepoloviti zver. Kroz sredinu remorhaza ide, naime, želudac iz koga mogu da poteku mnogi otrovi. Neki lovci kažu da su unutra nalazili mačeve, koplja, kosture, pa i polužive zveri. Jedan izveštaj u utrobu remorhaza smešta čitav koboldski orkestar sa sve dirigentom!
Pošto ste odvojili meso od oklopa, prebacite ga na roštilj. Pecite ga nedelju dana na jakoj vatri, po tri-četiri dana sa svake strane. Radi ovog koraka mnogi lovci ubijaju remorhaza u blizini vulkana. Dovoljno je da ponesete tiganj za slonove, lava će obaviti ostatak posla. Ukoliko ste se odlučili za bojnu kosilicu, obezbedite dovoljno drva ili uglja za vatru.
Sveže prepečen odrezak usolite i umotajte u gazu. Džak i po će biti dovoljno, a gazu možete isplesti od vilenjačke kose, ukoliko ste imali uspešnu pljačkašku sezonu. Ako nemate gazu, poslužiće bilo koja druga porozna tkanina. Dok putujete ka mestu gozbe, meso će upiti so.
Umak se pravi od uvrelog pirea od graška, jogurta i nane. Potrebne količine graška dobavićete odlučnim napadom na južne pokrajine. Pregazite nekoliko grofovija i sakupite grašak ili ga, ako vam nije do zabave, kupite od crnovilenjačkih trgovaca. Neophodno je da pribavite i dvanaest buradi jogurta, koje se dobija jednostavnim kiseljenjem. U mleko naseckajte goblina koji se najeo gljiva ludara, prekrijte kace i posle dva-tri dana dobro promešajte. Najbolji jogurt dobija se od kentaurovog mleka, pa vam to može biti lep povod da posetite njihove pećine i pokradete im desetinu kobiladi. Nanu možete naći u divljini ili je kupiti kod apotekara. Dovoljna je šaka i po ili dve, ako vam nedostaju mali i domali prst.
Grašak se skuva i dobro izgazi. Lopatom ga utovarite u odgovarajuću posudu. Tiganj za slonove previše je plitak, pa predlažem da vam kovač iskuje dovoljno dubok sud. Na istoku se ovakve činije nazivaju vok, zato što oko njih ima da se pešači po lule duvana. Pošto ste pripremili grašak, ostavite ga na tihoj vatri da se krčka. Pošaljite momka na dno voka da proveri ašovčetom da li je pire od graška počeo da se lepi. Ako jeste, ostavite ga na suncu koji dan, dok ne provri. Prepoznaćete da je pire spreman po tome što se na dnu sakuplja žabokrečina. Nalijte jogurt i dodajte nanu. U umak spustite odrezak od remorhaza i potpalite vatricu.
E, sad.
Da se pire ne bi skorio, a meso upeklo, neophodno je protresti tiganj. Za ovaj podvig najbolje će vam poslužiti goblinski vukojahači. Upregnite desetinu sa svake strane i na komandu bičem neka vuku svak na svoju stranu. Ispod voka podmetnite oblice i tako pržite odrezak dok ne ogrezne u umak. Znaćete da je gotov kad se stvori zelenkastoljubičasta pokorica.
Ovim jelom proslavljena je Bitka kod šest okapina u kojoj je vojvoda Užgrod porazio do nogu ujedinjenu vojsku ljudi i vilenjaka. Zato se svake godine na peti dan posle punog meseca setve u gradu Bljuzganu u užgrodskom vojvodstvu upriliči lepa gozba od sveže remorhazovine. Predanje kaže da svaki pravi ork-gospodar koji želi da dostigne Vaaag mora bar jednom u životu da pripremi odrezak od remorhaza. Pa, prijatno, dragi moji orkići.
Šta je uopšte remorhaz? Prostodušni orkići kazaće – arktička glista. Pod uslovom da umeju pravilno da izgovore reč koja se završava na "-ička".
Verovali ili ne, kada naručujete odrezak od remorhaza, morate biti izuzetno oprezni da vam zaista ne podvale gliste. Mnoge krčme na severu služe schnitzel od polarnih crva, poturajući ga umesto slatkog zalogaja remorhazovine.
Zato toplo preporučujem da se zaputite u hladne predele i ulovite remorhaza. Prepoznaćete ga po plavičastom oklopu od nazubljenih članaka dugačkom i do tri stotine šezdeset osam i po lakata. Iz svakog članka izbijaju nožice, a pri vrhu koštane žbice sačinjavaju plašt nalik kraljevskoj kobri. Na glavi su dva izbuljena crna oka i četiri trakaste antene, dok mu je vilica prava drobilica sa nekoliko redova sitnijih i krupnijih zuba. Šaljivdžije kažu da postoje i brkati primerci sa dve vampirske kljove, ali čini mi se da je ova vrsta remorhaza istrebljena još za vladavine kralja Ugharzda. Hrbat mu krase šiljate izrasline u obliku dijamanata iz kojih izbija jara. Toplotom remorhaz dubi rupe u ledu iz kojih lovi.
Za razliku od drugih ledenih stvorova koji lete, trče, gmižu i klizaju se, remorhaz napada iz zasede. Preporučujem da u pustolovinu povedete najmanje jednu četu, tri voda i pet odeljenja goblinskih paukojahača. Ne samo da će vam pomoći da se odbranite od polarnih medveda, vilenjaka, jetija i drugih snežnih napasti, već su i odličan mamac za remorhaza. Dok se arktička stonoga zabavlja plenom, projurite bornim kolima i kosilicama mu izlomite sve noge – ionako su bezukusne i nepotrebne za odrezak. Kad čudovište kljokne na led, dokusurite ga katapultom. Možete ga napasti i iz vazduha, ukoliko ste ponosni vlasnik jarosnog vajverna. Ščepajte remorhaza po sredini i sa velike visine ispustite u vulkan. Ne brinite, pad i lava neće oštetiti njegov oklop, pa će meso biti sačuvano. Sledi najzabavniji deo.
Adamantskom oštricom prionite na čerečenje. Vodite računa da veoma otrovne krhotine oklopa ne dodirnu meso. Iskusan ork-kuvar može da dobije tri odreska na svakih pedesetak članaka. Orepak bacite jer se u tom delu nalazi gadniji deo utrobe. Najbolje odreske daje hrbat, od poslednje trećine trupa, sve do koštanog kišobrana. Glavu izložite kao trofej, a usijanim dijamantima platite nabavku ostalih sastojaka za ovaj specijalitet. Veština sečenja sastoji se u razdvajanju članaka i pravilnom rezu koji neće prepoloviti zver. Kroz sredinu remorhaza ide, naime, želudac iz koga mogu da poteku mnogi otrovi. Neki lovci kažu da su unutra nalazili mačeve, koplja, kosture, pa i polužive zveri. Jedan izveštaj u utrobu remorhaza smešta čitav koboldski orkestar sa sve dirigentom!
Pošto ste odvojili meso od oklopa, prebacite ga na roštilj. Pecite ga nedelju dana na jakoj vatri, po tri-četiri dana sa svake strane. Radi ovog koraka mnogi lovci ubijaju remorhaza u blizini vulkana. Dovoljno je da ponesete tiganj za slonove, lava će obaviti ostatak posla. Ukoliko ste se odlučili za bojnu kosilicu, obezbedite dovoljno drva ili uglja za vatru.
Sveže prepečen odrezak usolite i umotajte u gazu. Džak i po će biti dovoljno, a gazu možete isplesti od vilenjačke kose, ukoliko ste imali uspešnu pljačkašku sezonu. Ako nemate gazu, poslužiće bilo koja druga porozna tkanina. Dok putujete ka mestu gozbe, meso će upiti so.
Umak se pravi od uvrelog pirea od graška, jogurta i nane. Potrebne količine graška dobavićete odlučnim napadom na južne pokrajine. Pregazite nekoliko grofovija i sakupite grašak ili ga, ako vam nije do zabave, kupite od crnovilenjačkih trgovaca. Neophodno je da pribavite i dvanaest buradi jogurta, koje se dobija jednostavnim kiseljenjem. U mleko naseckajte goblina koji se najeo gljiva ludara, prekrijte kace i posle dva-tri dana dobro promešajte. Najbolji jogurt dobija se od kentaurovog mleka, pa vam to može biti lep povod da posetite njihove pećine i pokradete im desetinu kobiladi. Nanu možete naći u divljini ili je kupiti kod apotekara. Dovoljna je šaka i po ili dve, ako vam nedostaju mali i domali prst.
Grašak se skuva i dobro izgazi. Lopatom ga utovarite u odgovarajuću posudu. Tiganj za slonove previše je plitak, pa predlažem da vam kovač iskuje dovoljno dubok sud. Na istoku se ovakve činije nazivaju vok, zato što oko njih ima da se pešači po lule duvana. Pošto ste pripremili grašak, ostavite ga na tihoj vatri da se krčka. Pošaljite momka na dno voka da proveri ašovčetom da li je pire od graška počeo da se lepi. Ako jeste, ostavite ga na suncu koji dan, dok ne provri. Prepoznaćete da je pire spreman po tome što se na dnu sakuplja žabokrečina. Nalijte jogurt i dodajte nanu. U umak spustite odrezak od remorhaza i potpalite vatricu.
E, sad.
Da se pire ne bi skorio, a meso upeklo, neophodno je protresti tiganj. Za ovaj podvig najbolje će vam poslužiti goblinski vukojahači. Upregnite desetinu sa svake strane i na komandu bičem neka vuku svak na svoju stranu. Ispod voka podmetnite oblice i tako pržite odrezak dok ne ogrezne u umak. Znaćete da je gotov kad se stvori zelenkastoljubičasta pokorica.
Ovim jelom proslavljena je Bitka kod šest okapina u kojoj je vojvoda Užgrod porazio do nogu ujedinjenu vojsku ljudi i vilenjaka. Zato se svake godine na peti dan posle punog meseca setve u gradu Bljuzganu u užgrodskom vojvodstvu upriliči lepa gozba od sveže remorhazovine. Predanje kaže da svaki pravi ork-gospodar koji želi da dostigne Vaaag mora bar jednom u životu da pripremi odrezak od remorhaza. Pa, prijatno, dragi moji orkići.
Trinaesti ciklus - Dvadeset treći dan
MARINIRANI GOLUB
Dragi moji varvarčići, ubičice i secikesice. Za večeras sam vam pripremio uputstvo za pripremanje punjenog goluba.
Meso džinovskog goluba poslužiće nam kao osnova. Biće nam neophodan i niz začina za marinadu, te sastojci za sos i punjenje. Nemojte se obeshrabriti, od iskusnih lovaca možete da nabavite gotovo sve sastojke. Ukoliko ih u vašem kraju nema, to može biti lep povod da izvadite ranac, čizme i putni štap i krenete u pustolovinu.
Džinovski golubovi gnezde se u šumama sekvoja, baš ispod snegom okovanih vrhova zapadnih planina. Na liticama žive i džinovski orlovi, prijatelji vilenjaka i ljudi. Oprez! Veliki orlovi rado love upravo ovu vrstu golubova. Može vam se dogoditi da se borite za plen sa gargantuanskom grabljivicom. Vilenjaci i ljudi, neće tražiti izgovor da vam sateraju strelu u oko, pa nemojte da se šunjate oko njihovih tvrđava, već krenite pravo ka snežnim vrhovima.
Pošto pribavite pticu, potopite je u kiselinu ili vrelu vulkansku vrtaču, da biste je što lakše očerupali. Preostalo perje obrijte kosirom. Probijte goluba tik iznad trtice i sekiricom otvorite prolaz dovoljno veliki da se uvučete u telesinu. Lopatom izbacite iznutrice. Creva i utrobu žrtvujte omiljenom božanstvu. Srce i džigericu možete u slast da pojedete, garnirate uz pečenje ili date velikoj mački. Borbeni tigrovi i jahaći panteri veoma vole iznutrice džinovskih ptica. Pošto ste goluba očistili spolja i iznutra, vreme je da se pripremi pac, to jest, marinada.
Osnovu čini sumpor. Neophodne količine pronaći ćete kod svakog alhemičara. Ukoliko nemate pristup čistom sumporu, poslužiće i vulkanska vrtača. Dobar ukus postiže se i upotrebom sirćeta! Nabavite najmanje pet stotina buradi najjače goblinske kiselice. Vreće sa sumporom rastvaraju se u vodi u razmeri jedan na hiljadu. U bazen ili vrtaču ispunjenu vodom i sumporom dodajemo sledeće začine: hortenks, ulbamu i Grotov krt. Hortenks, jasno, nabavljate iz hobitskih bašta. Udarite nekolio šamara tim debeljuškastim klovnovima i naberite toliko hortenzija da se napune omanja kola. Kamaru naseckajte giljotinom i dobro prokuvajte u pivu od pečuraka. Ostavite da odstoji onoliko dana koliko vam je preostalo nožnih prstiju. Uvrelu širu prepecite u kazančetu i dobićete hortenks. Ulbama raste samo u pustinji, ali je karavani crnih vilenjaka neprestano donose. Džak ulbame košta koliko i sekira, pa nemojte škrtariti. Grotov začin nalazi se u patuljačkim pećinama. Prošunjajte se pored bradatih stražara i sa kraljevskog stalaktita sastružite krt. Umesto Grotovog krta može da posluži i ljubičasti krečnjak. Pronaći ćete ga nizvodno od napuštenih zmajskih brloga. Ne očajavajte ako patljuci zapreče ulaz u pećinu ili ako vidite da je neko sastrugao i poslednji komadić krečnjaka iz zmajeve pećine. Jelo će biti ukusno i bez ovog začina, premda nemate pojma šta propuštate. Kad ste nabavili začine, dodajte ih u dobro zakiseljenu marinadu, pa uspite još malo vode. Promešajte!
Vreme je da potopite golubije meso. Vrtača je nepouzdana, jer je mora da bude dovoljno duboka da u nju stane ceo golub. Bazeni su bolje rešenje, jer možete da ih prekrijete drvenim poklopcem ili kožnom navlakom i tako omogućite snažnije delovanje paca. Neiskusni kuvari žale mi se da im je golupče mekano samo sa jedne strane, a sa druge previše žilavo. Zato ponavljam, marinada ne sme da bude plitka!
Ostavili ste meso da omekne jedno dve nedelje. Vreme je da pripremite punjenje. Svaki pravi ork može da zakolje tridesetak svinja, ispeče ih na ražnju i nasecka. Pravi sladokusac neće se zadovoljiti tako jeftinim rešenjem. Osim toga, prasići tupe ukus divnog golubijeg mesa. Pravi gurmani smesta će naručiti četu ljudi ili vilenjaka. Eh, đavolčići! Slažem se da je vilin-narod sočan, a ljudski rod aromatičan, ali zahtevam da se koristi isključivo medveđe meso. Sad je na ispitu vaša kuvarska maštovitost. Da li ćete se odlučiti za medveđe šape i krenuti u lov na grizlije? Ili ćete možda poželeti da džinovskog goluba napunite mrkim medvedima? Ah, slatke li muke! Kada sam ovo jelo pripremao za kralja Grogita, poručio sam šape i leđa polarnog medveda. Razume se da nisam zahtevao obične bele mečke, već najkrupnije primerke! Medveđa koža je prigodan ukras za jazbinu ili poklon ork-damama. Koliko je samo rogatih mališana začeto na medveđim prostirkama, mogu samo da nagađam! Međedinu treba prokuvati sa mnogo soli – i to je sve. Meso se seče na krupne kocke i pomeša sa detelinom. Biće vam dovoljna omanja livada sitno seckane, dobro ugažene trave. Nabavljate je kod seljaka, ako sami ne posedujete livadu. Medveđe meso pomešano sa začinom ostavite malo da odstoji.
Spremni ste za završnicu. Ulupajte tri ili četiri velika jaja. Govorim o zaista velikim jajima. Na primer, koristite kenkuova ili zmajeva jaja. Potrebno je da ih umutite penušavo i dodate prstohvat mlevenih pečuraka, od one vrste što ih zovu goblinska radost. Medveđe meso dodajte jajima. Golupče izvadite iz marinade. Punite ga medveđim mesom i služite uz sos od pavlake i meda. Ostaje vam još da ukrasite pečenje i pozovete ceo klan na gozbu.
O značaju ovog jela govori priča o kralju Hoedeoenu. Vladao je dugo i uspešno sve dok je uspevao da na dvoru svakog proleća posluži upravo ovaj specijalitet. Jednom je propustio da iznese mariniranog goluba i to je bio znak za pobunjenike da napadnu oslabljenog kralja.Tako je princ Bobobdo došao na vlast. Princ je promenio običaje i uveo novi recept, ali to je druga priča.
Laku noć, dragi moji orkići.
Dragi moji varvarčići, ubičice i secikesice. Za večeras sam vam pripremio uputstvo za pripremanje punjenog goluba.
Meso džinovskog goluba poslužiće nam kao osnova. Biće nam neophodan i niz začina za marinadu, te sastojci za sos i punjenje. Nemojte se obeshrabriti, od iskusnih lovaca možete da nabavite gotovo sve sastojke. Ukoliko ih u vašem kraju nema, to može biti lep povod da izvadite ranac, čizme i putni štap i krenete u pustolovinu.
Džinovski golubovi gnezde se u šumama sekvoja, baš ispod snegom okovanih vrhova zapadnih planina. Na liticama žive i džinovski orlovi, prijatelji vilenjaka i ljudi. Oprez! Veliki orlovi rado love upravo ovu vrstu golubova. Može vam se dogoditi da se borite za plen sa gargantuanskom grabljivicom. Vilenjaci i ljudi, neće tražiti izgovor da vam sateraju strelu u oko, pa nemojte da se šunjate oko njihovih tvrđava, već krenite pravo ka snežnim vrhovima.
Pošto pribavite pticu, potopite je u kiselinu ili vrelu vulkansku vrtaču, da biste je što lakše očerupali. Preostalo perje obrijte kosirom. Probijte goluba tik iznad trtice i sekiricom otvorite prolaz dovoljno veliki da se uvučete u telesinu. Lopatom izbacite iznutrice. Creva i utrobu žrtvujte omiljenom božanstvu. Srce i džigericu možete u slast da pojedete, garnirate uz pečenje ili date velikoj mački. Borbeni tigrovi i jahaći panteri veoma vole iznutrice džinovskih ptica. Pošto ste goluba očistili spolja i iznutra, vreme je da se pripremi pac, to jest, marinada.
Osnovu čini sumpor. Neophodne količine pronaći ćete kod svakog alhemičara. Ukoliko nemate pristup čistom sumporu, poslužiće i vulkanska vrtača. Dobar ukus postiže se i upotrebom sirćeta! Nabavite najmanje pet stotina buradi najjače goblinske kiselice. Vreće sa sumporom rastvaraju se u vodi u razmeri jedan na hiljadu. U bazen ili vrtaču ispunjenu vodom i sumporom dodajemo sledeće začine: hortenks, ulbamu i Grotov krt. Hortenks, jasno, nabavljate iz hobitskih bašta. Udarite nekolio šamara tim debeljuškastim klovnovima i naberite toliko hortenzija da se napune omanja kola. Kamaru naseckajte giljotinom i dobro prokuvajte u pivu od pečuraka. Ostavite da odstoji onoliko dana koliko vam je preostalo nožnih prstiju. Uvrelu širu prepecite u kazančetu i dobićete hortenks. Ulbama raste samo u pustinji, ali je karavani crnih vilenjaka neprestano donose. Džak ulbame košta koliko i sekira, pa nemojte škrtariti. Grotov začin nalazi se u patuljačkim pećinama. Prošunjajte se pored bradatih stražara i sa kraljevskog stalaktita sastružite krt. Umesto Grotovog krta može da posluži i ljubičasti krečnjak. Pronaći ćete ga nizvodno od napuštenih zmajskih brloga. Ne očajavajte ako patljuci zapreče ulaz u pećinu ili ako vidite da je neko sastrugao i poslednji komadić krečnjaka iz zmajeve pećine. Jelo će biti ukusno i bez ovog začina, premda nemate pojma šta propuštate. Kad ste nabavili začine, dodajte ih u dobro zakiseljenu marinadu, pa uspite još malo vode. Promešajte!
Vreme je da potopite golubije meso. Vrtača je nepouzdana, jer je mora da bude dovoljno duboka da u nju stane ceo golub. Bazeni su bolje rešenje, jer možete da ih prekrijete drvenim poklopcem ili kožnom navlakom i tako omogućite snažnije delovanje paca. Neiskusni kuvari žale mi se da im je golupče mekano samo sa jedne strane, a sa druge previše žilavo. Zato ponavljam, marinada ne sme da bude plitka!
Ostavili ste meso da omekne jedno dve nedelje. Vreme je da pripremite punjenje. Svaki pravi ork može da zakolje tridesetak svinja, ispeče ih na ražnju i nasecka. Pravi sladokusac neće se zadovoljiti tako jeftinim rešenjem. Osim toga, prasići tupe ukus divnog golubijeg mesa. Pravi gurmani smesta će naručiti četu ljudi ili vilenjaka. Eh, đavolčići! Slažem se da je vilin-narod sočan, a ljudski rod aromatičan, ali zahtevam da se koristi isključivo medveđe meso. Sad je na ispitu vaša kuvarska maštovitost. Da li ćete se odlučiti za medveđe šape i krenuti u lov na grizlije? Ili ćete možda poželeti da džinovskog goluba napunite mrkim medvedima? Ah, slatke li muke! Kada sam ovo jelo pripremao za kralja Grogita, poručio sam šape i leđa polarnog medveda. Razume se da nisam zahtevao obične bele mečke, već najkrupnije primerke! Medveđa koža je prigodan ukras za jazbinu ili poklon ork-damama. Koliko je samo rogatih mališana začeto na medveđim prostirkama, mogu samo da nagađam! Međedinu treba prokuvati sa mnogo soli – i to je sve. Meso se seče na krupne kocke i pomeša sa detelinom. Biće vam dovoljna omanja livada sitno seckane, dobro ugažene trave. Nabavljate je kod seljaka, ako sami ne posedujete livadu. Medveđe meso pomešano sa začinom ostavite malo da odstoji.
Spremni ste za završnicu. Ulupajte tri ili četiri velika jaja. Govorim o zaista velikim jajima. Na primer, koristite kenkuova ili zmajeva jaja. Potrebno je da ih umutite penušavo i dodate prstohvat mlevenih pečuraka, od one vrste što ih zovu goblinska radost. Medveđe meso dodajte jajima. Golupče izvadite iz marinade. Punite ga medveđim mesom i služite uz sos od pavlake i meda. Ostaje vam još da ukrasite pečenje i pozovete ceo klan na gozbu.
O značaju ovog jela govori priča o kralju Hoedeoenu. Vladao je dugo i uspešno sve dok je uspevao da na dvoru svakog proleća posluži upravo ovaj specijalitet. Jednom je propustio da iznese mariniranog goluba i to je bio znak za pobunjenike da napadnu oslabljenog kralja.Tako je princ Bobobdo došao na vlast. Princ je promenio običaje i uveo novi recept, ali to je druga priča.
Laku noć, dragi moji orkići.
Trinaesti ciklus - Dvadeset drugi dan
ŠESTA GLAVA
Minja i Kašja utrčale su u kuću, ostavile torbe u predsoblju i odjurile u dnevnu sobu. Uključile su televizor. Počinjao je crtani film "Ekološki tim devojčica nindži u borbi protiv globalnog zagrevanja".
Sklonio sam novine sa stola i odneo rančeve iz hodnika u dvorište. Okačio sam peškire i kupaće kostime da se suše. Sa druge strane ograde javila mi se Milina mama, Zvezdana. Gustu smeđu kosu vezala je maramom. Nosila je zelenu baštensku kecelju. Gospođa Zvezdana bila je našminkana čak i kada grabulja dvorište. Mahnula mi je, pa sam joj prišao. Primetio sam da venčani prsten nosi preko tankih gumenih rukavica. Nakašljao sam se da prikrijem smešak.
"Komšija, je l' dolazite kod Van Sarovih?"
"Izgleda da hoćemo..."
"Mislim da je preterano okupiti tolike zvanice radi dečijeg rođendana, pih!"
"Da, da..."
"Tamo će biti svi ovi direktorčići; predsednik osiguravajućeg društva, gospodin Peterle, zatim upravnik škole, gospodin Flik i šef otpravne stanice, gospodin Hristov."
"Baš lepo..."
"Kako lepo, molim vas? Nemam ništa da obučem za takvu priliku. Blago Vingi, da je meni njen stas! Ali ne brinite, biće na zabavi i ovi vaši, umetnici."
"Zaista?"
"Da, doći će gospodin Redler..."
"Slikar?"
"Aha i gospodin Ranković."
"Ma, nemojte!"
"Odoh sad imam mnogo posla do večeras. Prijatno!"
Vratio sam se u kuću i seo za radni sto. Uključio sam računar. Dok sam čekao da bude spreman za rad, skuvao sam čaj. Otvorio sam album sa digitalnim fotografijama i pronašao sliku. Trifun Ranković i ja, zagrljeni. Stojimo iznad raspaljenog roštilja i visoko dižemo krigle piva. Sa ugla usana viri mu cigareta. Trudio se da me premaši u svemu, pa i u porocima. Studirao sam književnost, a on je napustio prava. Radili smo za iste časopise, jednom smo čak zajedno uređivali dečije novine. Zanimale su nas slične teme, pa smo se nadmetali na književnim konkursima. Pred završetak fakulteta prestao sam da pišem i posvetio se diplomskom radu. Posle toga sam sreo Nađu i zaposlio se u reklamnoj agenciji. Trifun je iskoristio moj zastoj i dobio nagradu za kratku priču. Završio je i prvi roman, ali ga nije uspeo da ga objavi. Jedne večeri došao je pripit i održao mi govor. Zamerao mi je što sam se povukao i što ne objavljujem. Pričao je nešto o našoj povezanosti kroz takmičenje, navodio Ničea i optuživao me da sam dopustio da mi fakultet kastrira umetnički izraz. Postao si kao oni, kazao je i pitao me kada planiram da se prijavim za asistenta i počnem da meljem mozak omladini. Tunjevina, bunio se, škola nije ništa drugo do fabrika za preradu ribe. Mislio sam da će se smiriti kad pijanstvo iščili. Sledeće nedelje posetio me je dok je Nađa bila tu. Bio je trezan, ali je opet pao u vatru i sipao pogrde. Ona te ne voli, budalo, nastradaćeš, zašto to radiš kad ni ti nju ne voliš, izješćete se kao kanibali, ona ti pije kreativnost, frustrirana kučka. Zatim je počeo da jeca. Kukavice, govorio mi je. Sve su to izgovori, a ti se plašiš i zato nećeš da pišeš. Izbacio sam ga iz stana i tako se završilo naše neobično prijateljstvo. A bio je u pravu. Plašio sam se i života i pisanja. Držao sam se za Nađu samo da bih nešto dokazao dokazao. Kad više nisam mogao da se nosim sa njenim ludilom, okrenuo sam se književnosti. Postepeno sam pisao sve više i više. Razveli smo se kada mi je izašao prvi roman. O Trifunu sam načuo pre nekoliko godina, da se vratio iz inostranstva. Više nije pisao.
Ustao sam od stola. Bilo je vreme da počnem da spremam ručak. Vinga je odgovorila da će ručati u gradu sa Svetlanom. Poslao sam joj poljubac. Osvrnuo sam se po kuhinji. Zapravo, nije mi bilo do kuvanja.
"Devojke, jeste li za roštilj?"
"Jesmo! Ura, ura!" viknula je Kašja i potrčala da obuje patike.
"Može, ja ću obično belo meso, bez priloga, a šta ćeš ti?" pitala je Minja sestru.
"Ja ću sve! Grrr!" iskezila se Kašja oponašajući izgladnelog tigra.
Dok se računar isključivao, posmatrao sam fotografiju. Trifunov i moj lik konačn su nestali sa ekrana, ispraćeni simfonijom elektronskog krkljanja.
Minja i Kašja utrčale su u kuću, ostavile torbe u predsoblju i odjurile u dnevnu sobu. Uključile su televizor. Počinjao je crtani film "Ekološki tim devojčica nindži u borbi protiv globalnog zagrevanja".
Sklonio sam novine sa stola i odneo rančeve iz hodnika u dvorište. Okačio sam peškire i kupaće kostime da se suše. Sa druge strane ograde javila mi se Milina mama, Zvezdana. Gustu smeđu kosu vezala je maramom. Nosila je zelenu baštensku kecelju. Gospođa Zvezdana bila je našminkana čak i kada grabulja dvorište. Mahnula mi je, pa sam joj prišao. Primetio sam da venčani prsten nosi preko tankih gumenih rukavica. Nakašljao sam se da prikrijem smešak.
"Komšija, je l' dolazite kod Van Sarovih?"
"Izgleda da hoćemo..."
"Mislim da je preterano okupiti tolike zvanice radi dečijeg rođendana, pih!"
"Da, da..."
"Tamo će biti svi ovi direktorčići; predsednik osiguravajućeg društva, gospodin Peterle, zatim upravnik škole, gospodin Flik i šef otpravne stanice, gospodin Hristov."
"Baš lepo..."
"Kako lepo, molim vas? Nemam ništa da obučem za takvu priliku. Blago Vingi, da je meni njen stas! Ali ne brinite, biće na zabavi i ovi vaši, umetnici."
"Zaista?"
"Da, doći će gospodin Redler..."
"Slikar?"
"Aha i gospodin Ranković."
"Ma, nemojte!"
"Odoh sad imam mnogo posla do večeras. Prijatno!"
Vratio sam se u kuću i seo za radni sto. Uključio sam računar. Dok sam čekao da bude spreman za rad, skuvao sam čaj. Otvorio sam album sa digitalnim fotografijama i pronašao sliku. Trifun Ranković i ja, zagrljeni. Stojimo iznad raspaljenog roštilja i visoko dižemo krigle piva. Sa ugla usana viri mu cigareta. Trudio se da me premaši u svemu, pa i u porocima. Studirao sam književnost, a on je napustio prava. Radili smo za iste časopise, jednom smo čak zajedno uređivali dečije novine. Zanimale su nas slične teme, pa smo se nadmetali na književnim konkursima. Pred završetak fakulteta prestao sam da pišem i posvetio se diplomskom radu. Posle toga sam sreo Nađu i zaposlio se u reklamnoj agenciji. Trifun je iskoristio moj zastoj i dobio nagradu za kratku priču. Završio je i prvi roman, ali ga nije uspeo da ga objavi. Jedne večeri došao je pripit i održao mi govor. Zamerao mi je što sam se povukao i što ne objavljujem. Pričao je nešto o našoj povezanosti kroz takmičenje, navodio Ničea i optuživao me da sam dopustio da mi fakultet kastrira umetnički izraz. Postao si kao oni, kazao je i pitao me kada planiram da se prijavim za asistenta i počnem da meljem mozak omladini. Tunjevina, bunio se, škola nije ništa drugo do fabrika za preradu ribe. Mislio sam da će se smiriti kad pijanstvo iščili. Sledeće nedelje posetio me je dok je Nađa bila tu. Bio je trezan, ali je opet pao u vatru i sipao pogrde. Ona te ne voli, budalo, nastradaćeš, zašto to radiš kad ni ti nju ne voliš, izješćete se kao kanibali, ona ti pije kreativnost, frustrirana kučka. Zatim je počeo da jeca. Kukavice, govorio mi je. Sve su to izgovori, a ti se plašiš i zato nećeš da pišeš. Izbacio sam ga iz stana i tako se završilo naše neobično prijateljstvo. A bio je u pravu. Plašio sam se i života i pisanja. Držao sam se za Nađu samo da bih nešto dokazao dokazao. Kad više nisam mogao da se nosim sa njenim ludilom, okrenuo sam se književnosti. Postepeno sam pisao sve više i više. Razveli smo se kada mi je izašao prvi roman. O Trifunu sam načuo pre nekoliko godina, da se vratio iz inostranstva. Više nije pisao.
Ustao sam od stola. Bilo je vreme da počnem da spremam ručak. Vinga je odgovorila da će ručati u gradu sa Svetlanom. Poslao sam joj poljubac. Osvrnuo sam se po kuhinji. Zapravo, nije mi bilo do kuvanja.
"Devojke, jeste li za roštilj?"
"Jesmo! Ura, ura!" viknula je Kašja i potrčala da obuje patike.
"Može, ja ću obično belo meso, bez priloga, a šta ćeš ti?" pitala je Minja sestru.
"Ja ću sve! Grrr!" iskezila se Kašja oponašajući izgladnelog tigra.
Dok se računar isključivao, posmatrao sam fotografiju. Trifunov i moj lik konačn su nestali sa ekrana, ispraćeni simfonijom elektronskog krkljanja.
Trinaesti ciklus - Dvadeset prvi dan
PETA GLAVA
Policija me je zadržala taman toliko da mi izmaknu dobra mesta za parkiranje ispred sportskog centra. Nije ispalo loše, prošao sam pored prodavnice zdrave hrane i kupio ćerkicama po "bonžitu".
Na samom ulazu mimoišao sam se sa Štefi i Meri. Devojčica je nosila skupocenu trenerku sa kapuljačom iz koje su bežali narandžasti pramenovi.
"Hej, treći put častite!" rekla je Meri i nasmejala se.
"Doći ćete večeras?" pitala me je Štefi.
"Naravno da će doći. Zabava će biti božanstvena..."
"Moram prvo..."
"Ah, ne brinite, već sam zvala Vingu!" rekla je Meri pobedonosno.
"Naravno, onda... do večeras."
Iscedio sam kiseli osmeh i produžio. Vrata od svlačionice otvorio mi je čistač, Marti. Nasmejao se tako da su mu se zatresli dredovi.
"Ehej! Poštovanje, gospodine K."
((posejati ovde clue, tipa>
"Zdravo, Marti! Kako si?"
"Nevolja najpre udari dobrog čoveka, ali biće bolje..."
"Drži se Marti i svrati sledeće nedelje da ti dam nove knjige, ako si pročitao..."
"Jesam, jesam gospodine K, sve sam iščitao."
Osmehnuo sam se i potapšao ga prijateljski po ramenu. Naklonio se i protrljao desno oko.
"Bog vas blagoslovio, otkako nema moje Danice..."
"Čuvaj se, Marti."))
U svlačionici sam zatekao samo Minju i Kašju. Sedele su na klupi i držale torbe u krilu. Kašja se klatila na klupici, a Minja je brisala suze nadlanicom. Prišao sam i seo do nje.
"Malena, šta se desilo?"
"Niš...ništa..."
Pogledao sam Kašju. Odmahnula je glavom.
"Jesi li si se povredila? Nisi? Zadirkivali su te?"
"Na kraju treninga... takmičili smo se... stigla sam druga."
Zagrlio sam Minju i poljubio joj kosu.
"Bravo, Minja! Čestitam! Evo nagrade!"
Pružio sam im "bonžite". Crvenokosa furija zgrabila je slatkiš i odmah raskupusala celofan. Minja je oklevala da ga uzme.
"Nije dobro! Nijednom nisam izgubila trku!" rekla je plačno.
"Pa i nisi je izgubila, drugo mesto – to je srebrna medalja!"
"Ali, uvek stignem prva!"
"Ne možeš, a i ne moraš, uvek da budeš najbolja. Vinga i ja te volimo bez obzira da li pobediš ili ne."
"Znam, ali Štefi kaže..." rekla je Minja i zajecala.
Uh, ta porodica će mi glave doći. Privio sam Minju i pomilovao joj obraz.
"Šta kaže ta tvoja Štefi?"
"Kaže da je pobednik samo ko stigne prvi i da se drugo mesto ne računa."
"A da li je ta tvoja Štefi ikada bila prva?"
Minja je zatreptala nekoliko puta i zaustila nešto da kaže.
"Nije", rekla je pošto je razmislila.
"Kako onda može išta da zna o pobednicima i pobeđivanju?"
"Ne znam..."
"Hajde, vodim vas na sladoled od soje."
"Bljaak!" javila se Kašja i izašla iz svlačionice.
"Idemo..." rekla je Minja i obrisala i poslednju suzu.
Izveo sam devojčice iz sportskog centra. Čim su ugledale naš automobil, potrčale su.
"Ja sedim iza tate!" viknula je Kašja
"E, nećeš, ja ću!" ciknula je Minja i pojurila za sestrom.
Policija me je zadržala taman toliko da mi izmaknu dobra mesta za parkiranje ispred sportskog centra. Nije ispalo loše, prošao sam pored prodavnice zdrave hrane i kupio ćerkicama po "bonžitu".
Na samom ulazu mimoišao sam se sa Štefi i Meri. Devojčica je nosila skupocenu trenerku sa kapuljačom iz koje su bežali narandžasti pramenovi.
"Hej, treći put častite!" rekla je Meri i nasmejala se.
"Doći ćete večeras?" pitala me je Štefi.
"Naravno da će doći. Zabava će biti božanstvena..."
"Moram prvo..."
"Ah, ne brinite, već sam zvala Vingu!" rekla je Meri pobedonosno.
"Naravno, onda... do večeras."
Iscedio sam kiseli osmeh i produžio. Vrata od svlačionice otvorio mi je čistač, Marti. Nasmejao se tako da su mu se zatresli dredovi.
"Ehej! Poštovanje, gospodine K."
((posejati ovde clue, tipa>
"Zdravo, Marti! Kako si?"
"Nevolja najpre udari dobrog čoveka, ali biće bolje..."
"Drži se Marti i svrati sledeće nedelje da ti dam nove knjige, ako si pročitao..."
"Jesam, jesam gospodine K, sve sam iščitao."
Osmehnuo sam se i potapšao ga prijateljski po ramenu. Naklonio se i protrljao desno oko.
"Bog vas blagoslovio, otkako nema moje Danice..."
"Čuvaj se, Marti."))
U svlačionici sam zatekao samo Minju i Kašju. Sedele su na klupi i držale torbe u krilu. Kašja se klatila na klupici, a Minja je brisala suze nadlanicom. Prišao sam i seo do nje.
"Malena, šta se desilo?"
"Niš...ništa..."
Pogledao sam Kašju. Odmahnula je glavom.
"Jesi li si se povredila? Nisi? Zadirkivali su te?"
"Na kraju treninga... takmičili smo se... stigla sam druga."
Zagrlio sam Minju i poljubio joj kosu.
"Bravo, Minja! Čestitam! Evo nagrade!"
Pružio sam im "bonžite". Crvenokosa furija zgrabila je slatkiš i odmah raskupusala celofan. Minja je oklevala da ga uzme.
"Nije dobro! Nijednom nisam izgubila trku!" rekla je plačno.
"Pa i nisi je izgubila, drugo mesto – to je srebrna medalja!"
"Ali, uvek stignem prva!"
"Ne možeš, a i ne moraš, uvek da budeš najbolja. Vinga i ja te volimo bez obzira da li pobediš ili ne."
"Znam, ali Štefi kaže..." rekla je Minja i zajecala.
Uh, ta porodica će mi glave doći. Privio sam Minju i pomilovao joj obraz.
"Šta kaže ta tvoja Štefi?"
"Kaže da je pobednik samo ko stigne prvi i da se drugo mesto ne računa."
"A da li je ta tvoja Štefi ikada bila prva?"
Minja je zatreptala nekoliko puta i zaustila nešto da kaže.
"Nije", rekla je pošto je razmislila.
"Kako onda može išta da zna o pobednicima i pobeđivanju?"
"Ne znam..."
"Hajde, vodim vas na sladoled od soje."
"Bljaak!" javila se Kašja i izašla iz svlačionice.
"Idemo..." rekla je Minja i obrisala i poslednju suzu.
Izveo sam devojčice iz sportskog centra. Čim su ugledale naš automobil, potrčale su.
"Ja sedim iza tate!" viknula je Kašja
"E, nećeš, ja ću!" ciknula je Minja i pojurila za sestrom.
Trinaesti ciklus - Dvadeseti dan
EPILOG
Glasu Ani Maldiđijan pridružilo se Serđovo mrmljanje. Nenametljivi bas podržan metlicama na bubnju pretopio se u klavirsku deonicu. Trilere i ukrase ispratio je gitarski akord.
Uzdahnuo sam. Snimio sam fajl i zatvorio ga. Odjavio sam se sa računara. Hard-disk je zaštektao oproštajnu ariju. Ustao sam i protegao se.
– Gotovo je! – nazdravio sam šoljicom kafe i srknuo.
– Nije gotovo – opomenuo me je ženski glas.
Na ulazu u dnevnu sobu stajale su dve devojke. Enu nisam odmah prepoznao zbog košulje od grubog tkanja i kratke suknje od konoplje. Pored nje stajala je preplanula plavojka raspuštene kose.
– Sve je povezano, vreme je za svršetak – frknuo sam i otpio još jedan gutljaj.
Ena je pokazala na ulegli trosed.
– Ne možeš da ga ostaviš tek tako, umreće.
– Ludak? Naravno da će umreti.
– Ne smeš to da dopustiš. Ako ga ubiješ, svi ćemo nestati.
– Zamisao je bila da vas dve dobijete srećan kraj, a ja mogućnost, izlaz. Ludak mora da strada.
– Zar nisi ništa naučio o zakonima celine?
– Ja sam napisao priču, ja određujem pravila. Završio sam je i nema više šta da se doda – pobunio sam se.
– Varaš se. Ne možeš protiv priče. Ti je samo beležiš – javila se devojka jarosnih očiju.
– Podarili smo ti tri svršetka. Dužan si nam. Napiši pravi kraj – kazala je Ena.
Zapalio sam cigaretu. Seo sam na trosed i podigao noge na stočić. Pogledao sam kroz prozor. Nebo je bilo jutarnjeplavo, isprepleteno belim penastim oblacima koji ostaju iza mlaznjaka. Svet neće nestati.
Glasu Ani Maldiđijan pridružilo se Serđovo mrmljanje. Nenametljivi bas podržan metlicama na bubnju pretopio se u klavirsku deonicu. Trilere i ukrase ispratio je gitarski akord.
Uzdahnuo sam. Snimio sam fajl i zatvorio ga. Odjavio sam se sa računara. Hard-disk je zaštektao oproštajnu ariju. Ustao sam i protegao se.
– Gotovo je! – nazdravio sam šoljicom kafe i srknuo.
– Nije gotovo – opomenuo me je ženski glas.
Na ulazu u dnevnu sobu stajale su dve devojke. Enu nisam odmah prepoznao zbog košulje od grubog tkanja i kratke suknje od konoplje. Pored nje stajala je preplanula plavojka raspuštene kose.
– Sve je povezano, vreme je za svršetak – frknuo sam i otpio još jedan gutljaj.
Ena je pokazala na ulegli trosed.
– Ne možeš da ga ostaviš tek tako, umreće.
– Ludak? Naravno da će umreti.
– Ne smeš to da dopustiš. Ako ga ubiješ, svi ćemo nestati.
– Zamisao je bila da vas dve dobijete srećan kraj, a ja mogućnost, izlaz. Ludak mora da strada.
– Zar nisi ništa naučio o zakonima celine?
– Ja sam napisao priču, ja određujem pravila. Završio sam je i nema više šta da se doda – pobunio sam se.
– Varaš se. Ne možeš protiv priče. Ti je samo beležiš – javila se devojka jarosnih očiju.
– Podarili smo ti tri svršetka. Dužan si nam. Napiši pravi kraj – kazala je Ena.
Zapalio sam cigaretu. Seo sam na trosed i podigao noge na stočić. Pogledao sam kroz prozor. Nebo je bilo jutarnjeplavo, isprepleteno belim penastim oblacima koji ostaju iza mlaznjaka. Svet neće nestati.
Trinaesti ciklus - Devetnaesti dan
ČETVRTA GLAVA
Ostavio sam novine na stolu i izišao u dvorište da udahnem svež vazduh. Protegao sam se i čučnuo nekoliko puta. Zazvonio je mobilni telefon koji sam ostavio u torbici na stolu. Vratio sam se u kuću. Zvala je Vinga.
"Ljubavi, završila sam. Ne dolazim pravo kući, moram do Svetlane."
"Hoćeš da vratim devojke sa bazena?"
"Aha, srce si."
"Trener je opet predložio da Minju prebaci u seniore."
"Kakav kreten, rekla sam mu da ne dolazi u obzir. Razgovaraćemo kad dođem."
"Zvao me je Kristijan..."
"Da? Šta kaže?"
Oglasilo se zvono sa ulaznih vrata.
"Čekaj, neko zvoni."
"Srećo, u kolima sam. Ispričaćeš mi kad se vratim..."
"Vidimo se, ljubim te."
"Ćao!"
Ispred vrata stajali su žena i muškarac. Leto je bilo u jeku, ali su oboje nosili tamna odela, bele košulje i neupadljive kravate. On je bio krupan, praznog pogleda i otromboljenih obraza i podvaljka. Ona je bila crna, omalena i debeljuškasta. Nosila je jednostavnu staromodnu frizuru. Smejalice su joj se pojavile u obrazima, pa mi je zaličila na vevericu. Pokazala mi je hromiranu značku policijskog inspektora.
"Gospodin Kurcvejl?"
"Da, ja sam."
"Ana Gadurjan, ovo je moj kolega Mirko Erlih. Voleli bismo da vam postavimo nekoliko pitanja."
Pogledao sam na sat, imao sam desetak minuta.
"Žurim, uskoro moram po decu..."
"Nećemo vas dugo zadržavati."
"Izvolite..."
Inspektorka i njen pratilac ušli su u kuću. Dok je prolazila osetio sam dašak sandalovine i ružinog drveta. Predložio sam da sednemo, te smo se smestili za trpezarijski sto.
"Vidim da znate za sinoćnje ubistvo", rekla je inspektorka pokazujući na raskriljene novine, "Katica Duhaček, vlasnica cvećare 'Nađin kutak', ubijena je sinoć. Jeste li možda poznavali žrtvu?"
"Ne, nisam."
"Na mestu zločina ostavljen je primerak vašeg romana. Ima li u njemu neko ubistvo?"
"Niste čitali 'Život posle'..."
"Nisam. Izgleda da ću morati..."
"Eto i neke koristi od zločina..."
Očekivao sam da će me bar popreko pogledati, ali inspektorka se osmehnula. Zaista je ličila na animiranu vevericu.
"Da li biste bili ljubazni da mi pozajmite primerak knjige?"
"Naravno."
Otišao sam do radne sobe. Uzeo sam sa police "Život posle" i doneo knjigu u trpezariju.
"Mnogi su pokušavali da se domognu mojih knjiga, ali ovo je prvi put da je u igri ubistvo."
"Ah! Koliko puta su razni pokušavali da mi podvale da čitam, ali nikada putem zločina!"
Predao sam joj knjigu. Otvorila ju je i okrenula nekoliko stranica.
"Hvala vam. Vratiću je čim zaključim slučaj."
"Nema potrebe, poklanjam vam je."
Inspektorka Gadurjan se ponovo osmehnula.
"Obećavam da ću je pročitati, ali možete li da mi ukratko prepričate radnju."
"Da je moguće sažeti roman, ne bih ispisao tolike stranice."
"Molim vas, pomogli biste mi u istrazi..."
"Mladić piše dve autobiografije. Jedna počinje njegovim rođenjem i pripoveda se ka starijem uzrastu, a druga polazi iz sadašnjosti i ide ka detinjstvu. Između ova dva toka, plete se priča o ćerkama vikinga koje istražujući Južnu Ameriku stižu do Južnog pola i tamo love medveda ljudoždera."
Inspektorka Gadurjan klimnula je glavom i oćutala nekoliko trenutaka.
"Još jedna sitnica, na unutrašnjoj korici knjige našli smo ispisan broj – stotinu trideset šest. Da li vam to nešto govori?"
"Ne! Izvinite, zaista moram da krenem..."
"Hvala vam, gospodine Kurcvejl. Izvolite", dala mi je posetnicu.
"Ako se setim nečega, javiću vam se."
"Izvinite što smo vas zadržali."
Ispratio sam policajce. Odvezli su se u crnoj "korsi". Uzeo sam torbicu i ključeve od kola i krenuo na bazen.
Ostavio sam novine na stolu i izišao u dvorište da udahnem svež vazduh. Protegao sam se i čučnuo nekoliko puta. Zazvonio je mobilni telefon koji sam ostavio u torbici na stolu. Vratio sam se u kuću. Zvala je Vinga.
"Ljubavi, završila sam. Ne dolazim pravo kući, moram do Svetlane."
"Hoćeš da vratim devojke sa bazena?"
"Aha, srce si."
"Trener je opet predložio da Minju prebaci u seniore."
"Kakav kreten, rekla sam mu da ne dolazi u obzir. Razgovaraćemo kad dođem."
"Zvao me je Kristijan..."
"Da? Šta kaže?"
Oglasilo se zvono sa ulaznih vrata.
"Čekaj, neko zvoni."
"Srećo, u kolima sam. Ispričaćeš mi kad se vratim..."
"Vidimo se, ljubim te."
"Ćao!"
Ispred vrata stajali su žena i muškarac. Leto je bilo u jeku, ali su oboje nosili tamna odela, bele košulje i neupadljive kravate. On je bio krupan, praznog pogleda i otromboljenih obraza i podvaljka. Ona je bila crna, omalena i debeljuškasta. Nosila je jednostavnu staromodnu frizuru. Smejalice su joj se pojavile u obrazima, pa mi je zaličila na vevericu. Pokazala mi je hromiranu značku policijskog inspektora.
"Gospodin Kurcvejl?"
"Da, ja sam."
"Ana Gadurjan, ovo je moj kolega Mirko Erlih. Voleli bismo da vam postavimo nekoliko pitanja."
Pogledao sam na sat, imao sam desetak minuta.
"Žurim, uskoro moram po decu..."
"Nećemo vas dugo zadržavati."
"Izvolite..."
Inspektorka i njen pratilac ušli su u kuću. Dok je prolazila osetio sam dašak sandalovine i ružinog drveta. Predložio sam da sednemo, te smo se smestili za trpezarijski sto.
"Vidim da znate za sinoćnje ubistvo", rekla je inspektorka pokazujući na raskriljene novine, "Katica Duhaček, vlasnica cvećare 'Nađin kutak', ubijena je sinoć. Jeste li možda poznavali žrtvu?"
"Ne, nisam."
"Na mestu zločina ostavljen je primerak vašeg romana. Ima li u njemu neko ubistvo?"
"Niste čitali 'Život posle'..."
"Nisam. Izgleda da ću morati..."
"Eto i neke koristi od zločina..."
Očekivao sam da će me bar popreko pogledati, ali inspektorka se osmehnula. Zaista je ličila na animiranu vevericu.
"Da li biste bili ljubazni da mi pozajmite primerak knjige?"
"Naravno."
Otišao sam do radne sobe. Uzeo sam sa police "Život posle" i doneo knjigu u trpezariju.
"Mnogi su pokušavali da se domognu mojih knjiga, ali ovo je prvi put da je u igri ubistvo."
"Ah! Koliko puta su razni pokušavali da mi podvale da čitam, ali nikada putem zločina!"
Predao sam joj knjigu. Otvorila ju je i okrenula nekoliko stranica.
"Hvala vam. Vratiću je čim zaključim slučaj."
"Nema potrebe, poklanjam vam je."
Inspektorka Gadurjan se ponovo osmehnula.
"Obećavam da ću je pročitati, ali možete li da mi ukratko prepričate radnju."
"Da je moguće sažeti roman, ne bih ispisao tolike stranice."
"Molim vas, pomogli biste mi u istrazi..."
"Mladić piše dve autobiografije. Jedna počinje njegovim rođenjem i pripoveda se ka starijem uzrastu, a druga polazi iz sadašnjosti i ide ka detinjstvu. Između ova dva toka, plete se priča o ćerkama vikinga koje istražujući Južnu Ameriku stižu do Južnog pola i tamo love medveda ljudoždera."
Inspektorka Gadurjan klimnula je glavom i oćutala nekoliko trenutaka.
"Još jedna sitnica, na unutrašnjoj korici knjige našli smo ispisan broj – stotinu trideset šest. Da li vam to nešto govori?"
"Ne! Izvinite, zaista moram da krenem..."
"Hvala vam, gospodine Kurcvejl. Izvolite", dala mi je posetnicu.
"Ako se setim nečega, javiću vam se."
"Izvinite što smo vas zadržali."
Ispratio sam policajce. Odvezli su se u crnoj "korsi". Uzeo sam torbicu i ključeve od kola i krenuo na bazen.
Trinaesti ciklus - Osamnaesti dan
TREĆA GLAVA
Tuširanje me je razbudilo. Vrteo sam se u postelji. Čim zatvorim oči, vidim reči. Padale su mi na površinu svesti kao pahuljice i topile se slovo po slovo. Uspravio sam se i seo.
Na Vinginom noćnom ormariću stajao je budilnik marke "verle" iz devetstotina trideset treće. Navijala ga je svako veče pred spavanje. Ponekad mi se činilo da otkucava kao paklena mašina. Fosforescentne kazaljke pokazivale su da je prošlo dva. Zažmurio sam. Slovima su se pridružile brojke. Curele su kao Dalijevi satovi. Odbauljao sam do kupatila i seo na šolju. Kroz odškrinuta vrata nazirao sam u tami Vinginu ruku prebačenu preko pokrivača. Bila je programerka, vođa tima za razvoj bankarskog softvera. Izvan posla, prezirala je novu tehnologiju. Grozila se mojih kuhinjskih aparata. Na ruci je nosila "navitmer hronograf" marke "brajtling" iz šezdeset pete. Vozila je žuti automobil marke "ševrolet" iz pedeset druge. Računala je pomoću kalkulatora marke "kasio" iz sedamdesetih. Čak se i oblačila kao da su šezdesete u jeku.
Vratio sam se u postelju i zagledao u tavanicu. Stotinu trideset šest prežvrljanih reči. Nisam bio zaluđen brojevima kao Vinga, ali sam slutio da je stotinu trideset šest po nečemu poseban.
Pogledao sam na "Guglovom" pretraživaču. Pri vrhu spiska bio je Šekspirov sto trideset šesti sonet: "If thy soul cheque thee that I come so near, / Swear to thy blind soul that I was thy Will". Istina, pominju se i brojevi: "In things of great receipt with ease we prove / Among a number one is reckon'd none: / Then in the number let me pass untold, / Though in thy stores' account I one must be". Da nije Okamove oštrice, pomislio bih da je Nađa poslala knjigu. Siguran sam da postoji verovatnija pretpostavka nego da mi žena koja je već dve godine zatvorena u ludnici šalje šifrovane ljubavne poruke...
Sto trideset šeste godine pre naše ere kineski car Vu Di ozvaničio je konfučijanizam kao glavnu veroispovest. Ne vidim kakve to ima veze sa mnom. Iste godine, ali naše ere, rimski car Hadrijan proterao je Jevreje iz Galileje i promenio naziv provincije u Palestina. Nisam se zamerio ni Mosadu ni Hamasu. Bar se nadam. Zakon o mentalnom zdravlju Velike Britanije u članu sto trideset šest precizira postupke policajaca pri uklanjanju duševno poremećene osobe sa javnog mesta. Zanimljivo, moraću da nazovem taj "Nađin kutak" ili još bolje da odem tamo. Ako je poruka izazov, uputili su mi ga na veoma bizaran način.
Probudio me je poljubac. Osetio sam snažan miris šezdesetih.
"Pačuli?" promrmljao sam.
"Aha. Ustaj, spavalice! Na tebe je red da voziš devojčice na bazen."
"Zar je već subota?" zevnuo sam.
"Doručak je na stolu", rekla je Vinga i spustila mi poljubac na vrh nosa.
"Sto trideset šest."
"Šta sto tridesest šest?"
"Broj"
"Prirodan broj, zbir prvih šesnaest celih brojeva. Faktor Edingtonovog broja koji predstavlja broj protona u vidljivom delu svemira. Trougaoni broj, što znači da sto trideset šest tačkica tvori jednakostranični trougao. Takođe, zbir je devete kolone Lozanićevog trougla."
"Čijeg trougla?"
"Ma, sličan je Paskalovom trouglu", odmahnula je Vinga.
"Volim i ja tebe."
Zasmejali smo se.
"Nevolje sa scenarijem?"
"Ne, nego sa knjigom koju sam dobio", uzdahnuo sam.
"Aha, pomenuo si mi sinoć. Ispričaćeš mi posle, kasnim na jogu."
Najbolja žena na svetu doviknula je nešto devojčicama, mahnula mi i zveckajući ključevima izišla. Pridružio sam se ćerkama za trpezarijskim stolom. Kašja se ubrljala čokolinom, a Minja se borila sa topljenim sirom koji joj je bežao iz sendviča. Vinga mi je pripremila voćnu kašu od zelene guave, jabuka i crvenih ribizli. Posle doručka pogledao sam na kuhinski sat i ustao da raspremim.
"Devojke, pakujte se! Krećemo za pet minuta"
"Ura, ura!" povikala je Kašja i odjurila.
"Tata, je l' smem posle bazena kod Štefi?" pitala je Minja.
"Jesi li si pitala Vingu?"
"Nisam, ali..."
"Žao mi je, srce, videćemo kad se Vinga vrati."
Presvukao sam se i dok sam čekao da se devojčice spreme za polazak, uključio sam računar. Pokušao sam da na internetu pronađem adresu "Nađinog kutka", budući da na kartici nije pisao ni broj telefona. Pretraživač mi je ponudio da posetim veb-sajt cvećare u susednom gradu, njihovu stranicu na "Fejsbuku" i nekoliko članaka o toj znamenitoj ustanovi. Pre nego što sam stigao da proširim pretragu, Kašja i Minja su me pozvale.
Na bazen smo došli desetak minuta ranije. Otpratio sam ćerke do svlačionice. Javljao sam se roditeljima ostale dece. Odgovarao sam na usputna pitanja kratko i osmehom. Pozdravio sam se sa trenerom. Hvalio je Minju i predložio da je sledeće godine prebacimo u stariju grupu, kako bi mogla da se takmiči. Skiselio se kada sam mu odgovorio da ću morati da se posavetujem sa ženom.
Na odlasku, gotovo da sam se sudario sa Meri, Štefinom mamom. Gledala me je, kao i uvek, halapljivo, zbog čega Vinga nije mogla da je podnese. Meri je bila raskošna žena prebogatog i uvek odsutnog direktora pivare. Nosila je crne naočare za sunce u tonu sa kosom boje kupine i lepršavu haljinu za koju sam pretpostavio da je iz časopisa visoke mode. Ni Vinga ni ja nismo voleli da se Minja druži sa Štefi koja je već uveliko oponašala mane roditelja.
"Oh, to je gospodin pisac! Drago mi je što vas vidim!" mjaukala je Meri.
Osmehnuo sam se i pokušao da joj se sklonim sa puta. Skinula je naočare i odmerila me ispod poluspuštenih kapaka. Nagnula se i šapnula:
"Kako ide nova knjiga?"
"Eh, pišem scenario..."
"Ooh, kako je to divno, konačno pravi posao!" viknula je ushićeno.
"Veoma ste ljubazni..."
"Da li dovodite Minjicu večeras kod nas?" bila je uporna.
"Videćemo..." promrmljao sam i naklonio se.
"Onda se vidimo kasnije!" doviknula je Meri.
Svratio sam do pijace. Prošao sam pored šarenih letnjih tezgi. Mahnuo sam u prolazu dedici koji nam je prodavao voće. Ušao sam u halu sa mlečnim proizvodima. Gospođa Vu bila je krhka Kineskinja od koje smo kupovali sir. Ostali prodavci držali su uobičajenu ponudu mlađeg i starijeg kravljeg sira i kajmaka. Od živahne gopođe Vu naručivali smo razne vrste ovčijeg, kozijeg, kobiljeg i jakovog sira. Niko nije znao kako nabavlja robu pa su je zli jezici povezivali i sa mafijom i sa magijom. Došao sam da podignem paketić slatkog kozijeg sira iz Španije. Gospođa Vu mi je dala i kineski kolačić. Kada sam primetio da su kolačići iz Japana i da ih ne jedu ni u Kini, ni u Hong Kongu, ni na Tajvanu, zacerekala se, odmahnula i oterala me do đavola.
Dok sam prelazio most, zazvonio mi je telefon. Iskopao sam ga iz torbice. Zvao je Kristijan Uešiba, producent filma za koji pišem scenario.
"Halo."
"Halo, Miha?"
"Kristijane."
"Matori! 'De si?"
"U kolima. Idem kući."
Usporio sam i isključio se sa glavnog puta.
"Je l' čitaš ti novine? Gledaš televiziju?"
"Zašto pitaš?"
"E, jebiga. Čuj, desilo se sranje! Neki psiho je roknuo ženu, tetovirao je i ostavio tvoju knjigu, kapiraš?"
Hteo sam da zaustavim kola. Nisam bio siguran da li sam dobro čuo. Razumeo sam smisao, ali mi je bio dalek, iza granice verovatnosti. Ipak, nastavio sam da vozim jer sam već bio blizu kuće.
"Je l' me čuješ, Miha?"
"Čujem..."
"Pazi, verovatno će te panduri cimati na informativni. Budi kul, sarađuj. Ovo može da bude sjajno za naš film."
"Molim?!"
"Scenario napreduje, je l' da? Nemoj da te ništa skuca, samo ti rokaj, čujemo se..."
Parkirao sam se iza crne "korse" i izišao iz automobila. Na travnjaku ispred kuće stajali su muškarac i žena. Leto je bilo u jeku, ali su oboje nosili tamna odela i bele košulje. On se držao po strani. Bio je krupan, praznog pogleda, otromboljenih obraza i podvaljka. Ona je bila crna, omalena i debeljuškasta. Nosila je jednostavnu staromodnu frizuru. Smejalice su joj se pojavile u obrazima, pa mi je zaličila na vevericu. Pokazala mi je hromiranu značku policijskog inspektora.
"Inspektorka Ana Gadurjan. Pretpostavljam da ste vi gospodin Mihail Kurcvejl?"
"Da, ja sam"
"Želim da vam postavim nekoliko pitanja..."
Trinaesti ciklus - Sedamnaesti dan
LUDAČE VIII
Profesorka Taša napustila je školu, a huk života se nastavio. Zvonce je objavljivalo početak časa, devojke su bacale cigarete i žurile do toaleta da se još jednom pogledaju u ogledalu pre nego što pohitaju u učionicu. Nastavnici su držali predavanja i propitivali učenike. Đaci su zamuckivali gradivo, gurkali drugare ispod stola i očima ih molili za pomoć. Dani su se smenjivali kao na redeniku, kao granate protivavionskog topa ispucane visoko iznad moje glave.
Ništa nije bilo važno osim pisanja.
Svuda sam sa sobom nosio tvrdo ukoričenu svesku, tanki flomaster ili gelroler. Koristio sam samo pisaljke koje su mogle bez otpora da klize niz hartiju. Žvrljao sam dnevničke beleške, pokušavao da dođem do savršenog početka priče, čak sam skicirao na isti način kao slikari. Na primer, ugledam zanimljivo lice u autobusu. Izvadim svesku i u pet do deset rečenica opišem to što vidim. Pisao sam iz očajanja, besciljno onako kako pijanci tumaraju ulicama i opijaju se. Čak me je i otac pošteđivao uobičajenih pridika.
Prve dve godine išli smo na zajedničko fizičko sa devojkama i igrali odbojku. Kada je profesorka je odlučila da predaje ritmičku gimnastiku, nije znala šta da radi sa nama. Direktor je pokušao da organizuje nastavu tako da mladići iz svih razreda imaju časove zajedno između dve smene, ali je zamisao vrlo brzo propala. Nismo mogli da uklopimo raspored sa drugim školskim obavezama. Zato smo za vreme fizičkog jednostavno bili slobodni.
Na početku četvrte godine neko je postavio sto za ping-pong u svlačionicu. Srećom, momci su voleli stoni tenis. Marko je bio najlošiji, premda je ponekad znao da me iznenadi. Najbolji saigrač bio je Vukan zbog toga što se nije ljutio kad gubi, niti se radovao kad pobeđuje. Dušan je imao dugačke ruke i dobro je pokrivao teren, ali sam ga ipak dobijao boljom tehnikom. Posle dva meseca raspored na tabeli se nije menjao, pa se družina rasturila. Marko je išao u kafanu preko puta škole, Vukan na poker-aparate, a Dušan se pripremao za učešće u najvećem televizijskom kvizu. Iz navike sam nastavio da odlazim u svlačionicu za vreme fizičkog. Provodio sam vreme pišući. Tako me je i zatekla.
– Hej, ima li koga?
Na vratima se pojavila Ena. Mislim da je išla u englesko odeljenje. Imala je kratku plavu kosu i čvrst pogled. Bila je mršava, ali drugačije od školskih lepotica. Eni je vitkost podario sport, a ne stroga dijeta.
– Otkud ti? – promrmljao sam.
– Dežurna sam dole, a niko ne dolazi. Znam da često igrate stoni tenis. Da li si raspoložen da zaigramo?
Odložio sam svesku i olovku. Ustao sam tromo. Više sam želeo da udovoljim dami, nego što mi se stvarno igralo.
Servirao sam nežno. Vratila mi je oštru dijagonalu. Izvukao sam se brzim forhendom, ali je Ena poslala udarac u desni ugao. Hitro sam se izmakao i čvrknuo lopticu nisko preko mrežice snažnim bekhendom. Očekivao sam paralelu, ali je Ena isekla jak spin na koji nisam uspeo da odgovorim. Ubacio sam lopticu u igru, ovog puta svom silinom. Ena je ponovo zasekla putanju. Sačekao sam da lopta padne ispod ivice stola i onda je vratio u igru veštim izvlačenjem. Iznenadio sam je. Nije mogla da prati lopticu i dala se u pogrešan ugao. Do kraja je bilo neizvesno. Snažnije udaram, ali Ena bolje seče lopte. Jedva sam je nadvladao. Odložila je reket, obrisala čelo rukavom flanelske košulje i nasmejala se.
– Strava! Sjajna partija. Vidimo se... – rekla je i izašla iz svlačionice.
Dopadale su mi se Enina brzina i veština. Konačno pravi izazov.
Sledećeg časa fizičkog, ušunjala se u svlačionicu noseći reket.
– Hej, ima li koga?
– Otkud ti?
Bio sam zaista iznenađen.
– Pobegla sam sa časa – rekla je nehajno – Ponela sam svoj reket, ovi školski ne valjalju.
Ponudio sam joj da prva servira. Znao sam da traži bespoštednu borbu, pa sam udarao najbolje što mogu. Smenjivali smo se u vođstvu. Trudio sam se da šaljem što više brzih lopti koje ne bi mogla da iseče, dok je Ena usporavala igru pokušavajući da namesti opake spinove koji se teško vraćaju. Pobedila me je u prvom setu, ali sam zato osvojio sledeća dva. Izvadila je maramicu iz zadnjeg džepa farmerki i obrisala čelo.
– Vidimo se...
Mahnula mi je i izišla. Nisam bio načisto šta da mislim. Uživao sam u njenom prisustvu, ali mi je prijalo i to što Ena nije pokušavala da se druži sa mnom, kao da jedno za drugo nismo postojali.
Za idući meč pripremio sam nove loptice i odenuo trenerku. Ena je uvek dolazila u istim farmerkama i flanelskoj košulji plavo-zelenih šara. Nosila je reket i maramu u džepu.
– Hej, ima li koga?
– Tu sam, sve je spremno – odgovorio sam kroz osmeh.
Pokazao sam joj žutu lopticu i otvorio igru. Posle žestoke borbe, uspeo sam da je pobedim u trećem setu veoma malom razlikom.
– Hoćeš da igramo onako, bez brojanja?
Bilo mi je drago što nije odmah posle partije izišla. Prebacivali smo lopticu preko mrežice, kao da smo početnici. Kroz spori ritam počeli smo da razgovaramo. Pričali smo o tome šta to toliko zapisujem, zašto nosi istu košulju, koji nam je omiljeni sladoled. Priznao sam joj da me je Tašin odlazak podstakao na pisanje. Otkrila mi je da su košulje samo naizgled iste, jedna je tartan klana Gordon, druga je starija šara klana Vejr, a treća je oznaka klana Argajl. Nisam mogao da se odlučim između malage i lešnika, dok je ona uvek birala jagodu.
Cele godine smo se sastajali u svlačionici, za vreme fizičkog. Nijednom nisam izgubio meč, ali uvek je bilo napeto do samog kraja. Činilo mi se da preteže moja želja za pobedom i mogućnost da držim jak ritam partije. Ena se nije uznemiravala zbog toga. Kao da nije marila za rezultat.
Poslednji dan škole bio je sveopšte slavlje. Najviše smo se radovali mi, maturanti. Tijana i Ana već su bile setne i obećavale su da će se dogodine prirediti veliko okupljanje. Bio sam uzbuđen jer je preda mnom bio prazan prostor, bleštava crnina kroz koju nisam mogao da razaberem život. U školi sam bio omiljen, udvarao sam se nekim devojkama, vodio sam školski časopis, voleli su me svi profesori, isticao sam se u svemu. Ponajviše, škola mi je bila štit kroz koji otac nije mogao da prodre. Znao sam da ću već sutradan biti pritisnut da upišem prava, a lepljivi pipak očeve volje krojiće mi sudbinu.
– Hej, ima li koga?
– Otkud ti?
Ena mi je dala znak da je pratim. Dovela me je do svlačionice. Otvorila je vrata. Na stolu su nas čekali reketi i loptica.
– Poslednja partija? – pitao sam.
– Za srećan put...
Servirao sam, spreman na još jednu borbu. Igrao sam najbolje što sam mogao, ali nisam uspeo da joj uzmem nijedan poen. Polako sam shvatao da Ena igra mnogo bolje od mene i da je oduvek bila veštija. Izgubio sam sva tri seta, s nulom. Ošamućen i uvređen rekao sam:
– Pa ti si mogla da me pobediš svaki put i puštala si me godinu dana. Zašto?
– Dopao si mi se. Videla sam da si dobar dečko, ali mnogo gord. Da si izgubio makar i jednom, ne bi više igrao. A volela sam da razgovaram sa tobom i da te gledam kako se raduješ pobedi. Ovo ti je moj poklon za rastanak. Ideš u život u kome bi ti bolje bilo da budeš manje zaslepljen sujetom. Ako se ne promeniš, propustićeš mnoge prilike i nećeš prepoznati ljude koji te vole.
Bio sam veoma glup i istrčao sam iz svlačionice, besan.
Profesorka Taša napustila je školu, a huk života se nastavio. Zvonce je objavljivalo početak časa, devojke su bacale cigarete i žurile do toaleta da se još jednom pogledaju u ogledalu pre nego što pohitaju u učionicu. Nastavnici su držali predavanja i propitivali učenike. Đaci su zamuckivali gradivo, gurkali drugare ispod stola i očima ih molili za pomoć. Dani su se smenjivali kao na redeniku, kao granate protivavionskog topa ispucane visoko iznad moje glave.
Ništa nije bilo važno osim pisanja.
Svuda sam sa sobom nosio tvrdo ukoričenu svesku, tanki flomaster ili gelroler. Koristio sam samo pisaljke koje su mogle bez otpora da klize niz hartiju. Žvrljao sam dnevničke beleške, pokušavao da dođem do savršenog početka priče, čak sam skicirao na isti način kao slikari. Na primer, ugledam zanimljivo lice u autobusu. Izvadim svesku i u pet do deset rečenica opišem to što vidim. Pisao sam iz očajanja, besciljno onako kako pijanci tumaraju ulicama i opijaju se. Čak me je i otac pošteđivao uobičajenih pridika.
Prve dve godine išli smo na zajedničko fizičko sa devojkama i igrali odbojku. Kada je profesorka je odlučila da predaje ritmičku gimnastiku, nije znala šta da radi sa nama. Direktor je pokušao da organizuje nastavu tako da mladići iz svih razreda imaju časove zajedno između dve smene, ali je zamisao vrlo brzo propala. Nismo mogli da uklopimo raspored sa drugim školskim obavezama. Zato smo za vreme fizičkog jednostavno bili slobodni.
Na početku četvrte godine neko je postavio sto za ping-pong u svlačionicu. Srećom, momci su voleli stoni tenis. Marko je bio najlošiji, premda je ponekad znao da me iznenadi. Najbolji saigrač bio je Vukan zbog toga što se nije ljutio kad gubi, niti se radovao kad pobeđuje. Dušan je imao dugačke ruke i dobro je pokrivao teren, ali sam ga ipak dobijao boljom tehnikom. Posle dva meseca raspored na tabeli se nije menjao, pa se družina rasturila. Marko je išao u kafanu preko puta škole, Vukan na poker-aparate, a Dušan se pripremao za učešće u najvećem televizijskom kvizu. Iz navike sam nastavio da odlazim u svlačionicu za vreme fizičkog. Provodio sam vreme pišući. Tako me je i zatekla.
– Hej, ima li koga?
Na vratima se pojavila Ena. Mislim da je išla u englesko odeljenje. Imala je kratku plavu kosu i čvrst pogled. Bila je mršava, ali drugačije od školskih lepotica. Eni je vitkost podario sport, a ne stroga dijeta.
– Otkud ti? – promrmljao sam.
– Dežurna sam dole, a niko ne dolazi. Znam da često igrate stoni tenis. Da li si raspoložen da zaigramo?
Odložio sam svesku i olovku. Ustao sam tromo. Više sam želeo da udovoljim dami, nego što mi se stvarno igralo.
Servirao sam nežno. Vratila mi je oštru dijagonalu. Izvukao sam se brzim forhendom, ali je Ena poslala udarac u desni ugao. Hitro sam se izmakao i čvrknuo lopticu nisko preko mrežice snažnim bekhendom. Očekivao sam paralelu, ali je Ena isekla jak spin na koji nisam uspeo da odgovorim. Ubacio sam lopticu u igru, ovog puta svom silinom. Ena je ponovo zasekla putanju. Sačekao sam da lopta padne ispod ivice stola i onda je vratio u igru veštim izvlačenjem. Iznenadio sam je. Nije mogla da prati lopticu i dala se u pogrešan ugao. Do kraja je bilo neizvesno. Snažnije udaram, ali Ena bolje seče lopte. Jedva sam je nadvladao. Odložila je reket, obrisala čelo rukavom flanelske košulje i nasmejala se.
– Strava! Sjajna partija. Vidimo se... – rekla je i izašla iz svlačionice.
Dopadale su mi se Enina brzina i veština. Konačno pravi izazov.
Sledećeg časa fizičkog, ušunjala se u svlačionicu noseći reket.
– Hej, ima li koga?
– Otkud ti?
Bio sam zaista iznenađen.
– Pobegla sam sa časa – rekla je nehajno – Ponela sam svoj reket, ovi školski ne valjalju.
Ponudio sam joj da prva servira. Znao sam da traži bespoštednu borbu, pa sam udarao najbolje što mogu. Smenjivali smo se u vođstvu. Trudio sam se da šaljem što više brzih lopti koje ne bi mogla da iseče, dok je Ena usporavala igru pokušavajući da namesti opake spinove koji se teško vraćaju. Pobedila me je u prvom setu, ali sam zato osvojio sledeća dva. Izvadila je maramicu iz zadnjeg džepa farmerki i obrisala čelo.
– Vidimo se...
Mahnula mi je i izišla. Nisam bio načisto šta da mislim. Uživao sam u njenom prisustvu, ali mi je prijalo i to što Ena nije pokušavala da se druži sa mnom, kao da jedno za drugo nismo postojali.
Za idući meč pripremio sam nove loptice i odenuo trenerku. Ena je uvek dolazila u istim farmerkama i flanelskoj košulji plavo-zelenih šara. Nosila je reket i maramu u džepu.
– Hej, ima li koga?
– Tu sam, sve je spremno – odgovorio sam kroz osmeh.
Pokazao sam joj žutu lopticu i otvorio igru. Posle žestoke borbe, uspeo sam da je pobedim u trećem setu veoma malom razlikom.
– Hoćeš da igramo onako, bez brojanja?
Bilo mi je drago što nije odmah posle partije izišla. Prebacivali smo lopticu preko mrežice, kao da smo početnici. Kroz spori ritam počeli smo da razgovaramo. Pričali smo o tome šta to toliko zapisujem, zašto nosi istu košulju, koji nam je omiljeni sladoled. Priznao sam joj da me je Tašin odlazak podstakao na pisanje. Otkrila mi je da su košulje samo naizgled iste, jedna je tartan klana Gordon, druga je starija šara klana Vejr, a treća je oznaka klana Argajl. Nisam mogao da se odlučim između malage i lešnika, dok je ona uvek birala jagodu.
Cele godine smo se sastajali u svlačionici, za vreme fizičkog. Nijednom nisam izgubio meč, ali uvek je bilo napeto do samog kraja. Činilo mi se da preteže moja želja za pobedom i mogućnost da držim jak ritam partije. Ena se nije uznemiravala zbog toga. Kao da nije marila za rezultat.
Poslednji dan škole bio je sveopšte slavlje. Najviše smo se radovali mi, maturanti. Tijana i Ana već su bile setne i obećavale su da će se dogodine prirediti veliko okupljanje. Bio sam uzbuđen jer je preda mnom bio prazan prostor, bleštava crnina kroz koju nisam mogao da razaberem život. U školi sam bio omiljen, udvarao sam se nekim devojkama, vodio sam školski časopis, voleli su me svi profesori, isticao sam se u svemu. Ponajviše, škola mi je bila štit kroz koji otac nije mogao da prodre. Znao sam da ću već sutradan biti pritisnut da upišem prava, a lepljivi pipak očeve volje krojiće mi sudbinu.
– Hej, ima li koga?
– Otkud ti?
Ena mi je dala znak da je pratim. Dovela me je do svlačionice. Otvorila je vrata. Na stolu su nas čekali reketi i loptica.
– Poslednja partija? – pitao sam.
– Za srećan put...
Servirao sam, spreman na još jednu borbu. Igrao sam najbolje što sam mogao, ali nisam uspeo da joj uzmem nijedan poen. Polako sam shvatao da Ena igra mnogo bolje od mene i da je oduvek bila veštija. Izgubio sam sva tri seta, s nulom. Ošamućen i uvređen rekao sam:
– Pa ti si mogla da me pobediš svaki put i puštala si me godinu dana. Zašto?
– Dopao si mi se. Videla sam da si dobar dečko, ali mnogo gord. Da si izgubio makar i jednom, ne bi više igrao. A volela sam da razgovaram sa tobom i da te gledam kako se raduješ pobedi. Ovo ti je moj poklon za rastanak. Ideš u život u kome bi ti bolje bilo da budeš manje zaslepljen sujetom. Ako se ne promeniš, propustićeš mnoge prilike i nećeš prepoznati ljude koji te vole.
Bio sam veoma glup i istrčao sam iz svlačionice, besan.
Trinaesti ciklus - Šesnaesti dan
DRUGA GLAVA
Muza me nije posetila za vreme ručka, a i da jeste, ne bih je čuo. U predahu između prepirki Kašja je pevala dečije pesmice, a Minja pokušavala da me privoli da joj kupim torbicu kakvu ima njena drugarica Mila. Vinga se trudila da Kašji podvali još jedan zalogaj ovsene kaše. Srećko je mjaučući zahtevao da ga pustimo u dvorište.
Na pamet mi je pala Nađa. Imala je gustu crnu kosu i neukrotive pramenove koji su joj se rojili oko glave kao oblak. Krajevi vlasi presijavali su joj se crveno, zbog čega sam je zadirkivao da je veštica. Nije bila naročito lepa. Imala je kvrgav nos, bledo lice posuto krupnim pegama. Ne znam kojim je genetskim bilijarom Minja došla do visine i beloplave kose. Majka joj je bila malena, okruglasta, putena.
Nisam primetio da lupkam kašičicom po tanjiriću dok me Vinga nije opomenula. Osmehnuo sam se i skrenuo pogled. Znao sam da pretpostavlja o kome razmišljam. Razgovarali smo često o tome. Nisam bio otporan na Nađu. Dovoljno je da pozove...
"Tata, tata, hoćemo li da se igramo podmornice?" pitala je Kašja.
"Nećete, posle ručka sledi odmor", odgovorila je Vinga.
"Možeš, ako hoćeš, da praviš tati društvo u mreži", kazao sam.
"Znači, igraćemo se gusara?" ponadala se crvena napast.
"Ne, ne, samo ćemo da dremnemo", nasmejao sam se.
"Ura! Bićemo gusari!" ciknula je Kašja i skočila sa stolice.
Istrčala je kroz zadnja vrata u dvorište, a Srećko je iskoristio priliku da šmugne.
Vinga mi je sela u krilo i obgrlila mi vrat. Poljubila me je u čelo. Zaustio sam da joj nešto kažem. Pomilovao sam joj kolena. Zagledao sam joj se u oči. Zenice su joj zaigrale korak levo, korak desno. Porumeneo sam do ušiju. Nisam morao ništa da joj objašnjavam, bar ne odmah. Čvrknula me je u razdeljak i ustala.
"Idem sa Minjom do Elene. Nemoj da Kašja bude predugo na suncu, okej?"
"Okej."
Izišao sam u dvorište. Kašja je jurila za Srećkom koji se uspentrao na ogradu i zbrisao kod suseda. Kad me je ugledala, riđokosa se stuštila do pletene ležaljke razapete između kestenova. Da bih se smestio, morao sam da je ulovim iz mreže.
Slova su me prenula iz dremeža. Titrala su mi ispod kapaka. Pokušavao sam da se prisetim prežvrljanih reči iz knjige. Kašja je spavala čvrsto, te sam uspeo da se izmigoljim iz ležaljke, a da je ne probudim. Svrbela me je uznemirenost i izazov koji je dopirao iz maglovitog sećanja sna.
Vratio sam se u radnu sobu i sa stola uzeo naruženu knjigu. Prelistavao sam je, pokušavajući da pomoću konteksta prodrem kroz zacrnjenje. Kratke reči bile su sasvim zatamnjene, dok su kod složenica bili uklonjeni samo pojedini delovi. Zapisao sam devetnaest reči, a onda sam morao da sa police uzmem prašnjavi primerak "Života posle". Posredi je bilo isto izdanje, pa sam lako dopunio spisak sa još stotinu sedamnaest. Nisam uviđao smisao. Pokušao sam da ih premećem, ali nisam mogao da sastavim suvislu rečenicu. Nedostajali su glagoli. Umetao sam ih oprezno. Dobijao sam ili budalaštine ili apsurdne rečenice kao za učenje jezika.
U stan je ušla Minja. Ustao sam da je poljubim u obraz.
"Tata, vidi šta mi je Vinga kupila!"
Pokazivala mi je platnenu školsku torbu, ispisanu nazivima muzičkih grupa. Reči su puzale preko džepova, remenja, dna i vrha ranca. Zagledao sam se u slova velika, mala, šiljata, krilata, nazubljena, ispupčena, nakošena...
"Ej, tata! Vinga je kod kola, kaže da joj treba pomoć. Ej, tatice."
"Izvini malena, nešto sam se zagledao. Super ti je torbica."
Vratio sam je Minji i izišao da pomognem ženi. Prebacivala je sitnice iz papirnih kesa u plastične. Kad me je ugledala, izvukla se iz prtljažnika i osmehnula.
"Ćao, pozdravili su te puno Elena i David. Hajde dodaj mi one kese tamo. Unesi kutije sa zadnjeg sedišta. Je l' Kašja bila dobra? Jeste? Odlično..."
Prekinuo sam je poljupcem i zagrlio. Opustila se za trenutak, zatvorila oči i uzdahnula. Potom me je bocnula prstom u stomak i zagolicala.
"Hajde, hajde, nećeš se izvući. Sad mi je potreban nosač", zadirkivala me je.
Dok sam uneo i poslednji paket, već se smračilo. Kašja i Minja bile su okupljene oko Vinge. Raspakivale su kutije i na trosed u dnevnoj sobi slagale majičice, košuljice, pantalonice, cipelice, jaknice. Tetka Elena je često putovala kod ćerke u Nemačku i donosila okraćalu odeću svojih unuka za Minju i Vingu.
Ostavio sam devojke da se zabavljaju i otišao do kuhinje. Ubacio sam u čašu vode vitaminsku tabletu. Dok sam čekao da se otopi, primećivao sam natpise u kuhinji. Krupna slova na kartonu mleka, izuvijana slova na boci gaziranog soka, uglasta slova na frižideru, mikrotalasnoj, tosteru... Osećao sam se kao čaša penušavog napitka. Kao da me napuštaju mehurići budnosti. Odšunjao sam se u spavaću sobu i prućio na krevet.
"Budi se..." šaputala je Vinga.
"Šta...koliko...koliko je sati?" pitao sam, bunovan.
"Prošla je ponoć, hajde da se tuširaš i pereš zube, pa da spavamo."
"Devojke...?"
"Minja će prenoćiti kod Mile, a Kašja je odavno zaspala."
"Danas...sam...znaš, i onda slova..." zevnuo sam.
"Ispričaćeš mi ujutro..." rekla je i izgurala me iz kreveta.
Muza me nije posetila za vreme ručka, a i da jeste, ne bih je čuo. U predahu između prepirki Kašja je pevala dečije pesmice, a Minja pokušavala da me privoli da joj kupim torbicu kakvu ima njena drugarica Mila. Vinga se trudila da Kašji podvali još jedan zalogaj ovsene kaše. Srećko je mjaučući zahtevao da ga pustimo u dvorište.
Na pamet mi je pala Nađa. Imala je gustu crnu kosu i neukrotive pramenove koji su joj se rojili oko glave kao oblak. Krajevi vlasi presijavali su joj se crveno, zbog čega sam je zadirkivao da je veštica. Nije bila naročito lepa. Imala je kvrgav nos, bledo lice posuto krupnim pegama. Ne znam kojim je genetskim bilijarom Minja došla do visine i beloplave kose. Majka joj je bila malena, okruglasta, putena.
Nisam primetio da lupkam kašičicom po tanjiriću dok me Vinga nije opomenula. Osmehnuo sam se i skrenuo pogled. Znao sam da pretpostavlja o kome razmišljam. Razgovarali smo često o tome. Nisam bio otporan na Nađu. Dovoljno je da pozove...
"Tata, tata, hoćemo li da se igramo podmornice?" pitala je Kašja.
"Nećete, posle ručka sledi odmor", odgovorila je Vinga.
"Možeš, ako hoćeš, da praviš tati društvo u mreži", kazao sam.
"Znači, igraćemo se gusara?" ponadala se crvena napast.
"Ne, ne, samo ćemo da dremnemo", nasmejao sam se.
"Ura! Bićemo gusari!" ciknula je Kašja i skočila sa stolice.
Istrčala je kroz zadnja vrata u dvorište, a Srećko je iskoristio priliku da šmugne.
Vinga mi je sela u krilo i obgrlila mi vrat. Poljubila me je u čelo. Zaustio sam da joj nešto kažem. Pomilovao sam joj kolena. Zagledao sam joj se u oči. Zenice su joj zaigrale korak levo, korak desno. Porumeneo sam do ušiju. Nisam morao ništa da joj objašnjavam, bar ne odmah. Čvrknula me je u razdeljak i ustala.
"Idem sa Minjom do Elene. Nemoj da Kašja bude predugo na suncu, okej?"
"Okej."
Izišao sam u dvorište. Kašja je jurila za Srećkom koji se uspentrao na ogradu i zbrisao kod suseda. Kad me je ugledala, riđokosa se stuštila do pletene ležaljke razapete između kestenova. Da bih se smestio, morao sam da je ulovim iz mreže.
Slova su me prenula iz dremeža. Titrala su mi ispod kapaka. Pokušavao sam da se prisetim prežvrljanih reči iz knjige. Kašja je spavala čvrsto, te sam uspeo da se izmigoljim iz ležaljke, a da je ne probudim. Svrbela me je uznemirenost i izazov koji je dopirao iz maglovitog sećanja sna.
Vratio sam se u radnu sobu i sa stola uzeo naruženu knjigu. Prelistavao sam je, pokušavajući da pomoću konteksta prodrem kroz zacrnjenje. Kratke reči bile su sasvim zatamnjene, dok su kod složenica bili uklonjeni samo pojedini delovi. Zapisao sam devetnaest reči, a onda sam morao da sa police uzmem prašnjavi primerak "Života posle". Posredi je bilo isto izdanje, pa sam lako dopunio spisak sa još stotinu sedamnaest. Nisam uviđao smisao. Pokušao sam da ih premećem, ali nisam mogao da sastavim suvislu rečenicu. Nedostajali su glagoli. Umetao sam ih oprezno. Dobijao sam ili budalaštine ili apsurdne rečenice kao za učenje jezika.
U stan je ušla Minja. Ustao sam da je poljubim u obraz.
"Tata, vidi šta mi je Vinga kupila!"
Pokazivala mi je platnenu školsku torbu, ispisanu nazivima muzičkih grupa. Reči su puzale preko džepova, remenja, dna i vrha ranca. Zagledao sam se u slova velika, mala, šiljata, krilata, nazubljena, ispupčena, nakošena...
"Ej, tata! Vinga je kod kola, kaže da joj treba pomoć. Ej, tatice."
"Izvini malena, nešto sam se zagledao. Super ti je torbica."
Vratio sam je Minji i izišao da pomognem ženi. Prebacivala je sitnice iz papirnih kesa u plastične. Kad me je ugledala, izvukla se iz prtljažnika i osmehnula.
"Ćao, pozdravili su te puno Elena i David. Hajde dodaj mi one kese tamo. Unesi kutije sa zadnjeg sedišta. Je l' Kašja bila dobra? Jeste? Odlično..."
Prekinuo sam je poljupcem i zagrlio. Opustila se za trenutak, zatvorila oči i uzdahnula. Potom me je bocnula prstom u stomak i zagolicala.
"Hajde, hajde, nećeš se izvući. Sad mi je potreban nosač", zadirkivala me je.
Dok sam uneo i poslednji paket, već se smračilo. Kašja i Minja bile su okupljene oko Vinge. Raspakivale su kutije i na trosed u dnevnoj sobi slagale majičice, košuljice, pantalonice, cipelice, jaknice. Tetka Elena je često putovala kod ćerke u Nemačku i donosila okraćalu odeću svojih unuka za Minju i Vingu.
Ostavio sam devojke da se zabavljaju i otišao do kuhinje. Ubacio sam u čašu vode vitaminsku tabletu. Dok sam čekao da se otopi, primećivao sam natpise u kuhinji. Krupna slova na kartonu mleka, izuvijana slova na boci gaziranog soka, uglasta slova na frižideru, mikrotalasnoj, tosteru... Osećao sam se kao čaša penušavog napitka. Kao da me napuštaju mehurići budnosti. Odšunjao sam se u spavaću sobu i prućio na krevet.
"Budi se..." šaputala je Vinga.
"Šta...koliko...koliko je sati?" pitao sam, bunovan.
"Prošla je ponoć, hajde da se tuširaš i pereš zube, pa da spavamo."
"Devojke...?"
"Minja će prenoćiti kod Mile, a Kašja je odavno zaspala."
"Danas...sam...znaš, i onda slova..." zevnuo sam.
"Ispričaćeš mi ujutro..." rekla je i izgurala me iz kreveta.
Trinaesti ciklus -Petnaesti dan
GLAVA PRVA
Sedeo sam satima pred praznim ekranom. Lepo sam im rekao da nisam scenarista. Pišem prozu. Nisam dramaturg. Jesam li im lepo rekao? Jesam, lepo sam im rekao. Pitao sam se zašto onda lupam glavu oko dijaloga i didaskalija?
Iz druge sobe dopirala je dečija graja. Osvrnuo sam se i ugledao Minju i Kašju kako se otimaju oko dugonoge lutkice. Pozvao sam devojčice i bitka se prekinula. Dotrčale su i sele mi u krilo. Gurkale su se dok se nisu udobno smestile. Sklonio sam pramenove beloplave kose sa orošenog Minjinog čela. Bila je štrkljasta jer je kao i većina devojčica naglo izrasla. Buckasta Kašja pobedonosno je pokazivala sestri lutku. Tresla je riđim uvojcima i klatila se pevušeći rugalicu.
"Tata, reci joj da mi vrati Mirnu, pocepaće joj haljinu!" žalila se Minja.
"Neću, neću i neću!" plezila se Kašja.
"Ostavite oca da radi, rekla sam vam da ne ulazite dok piše", na vratima se pojavila Vinga, Kašjina majka.
Osmehnuo sam se i dao joj znak da je sve u redu. Vinga mi je namignula. Više sam voleo kad nosi dugačku kosu. Ovako kratka isticala joj je okruglasto lice i dečački stas.
"Hajde da mi pomognete da napravimo ručak", predložio sam.
Devojčice su ciknule od sreće i odjurile. Ako postoji muza scenarista, nadao sam se da će me kasnije posetiti. Izašao sam iz sobe i premestio se u kuhinju.
"Minja, stavi grašak da se kuva. Kašja, dodaj mi sir iz frižidera."
"Jer ovaj smrdljivi?" pitala je.
"To nije smrdljiv sir već rokfor, šugavice", dočekala je Minja priliku da pecne sestru.
Ostavio sam kesicu smrznutog povrća pored parokuvača i izvadio filete oslića iz zamrzivača. Kašja mi je donela sir ozbiljno kao da prinosi žrtvu. Zahvalio sam se i poslao je po teglicu paradajza sa bosiljkom.
"Hoćeš da stavim još jedan sprat za ribu?" pitala je Minja.
Potvrdio sam i dodao joj komade oslića. Spretno ih je položila u plastičnu činiju i poklopila.
"A šta ima slatko danas?" javila se Kašja.
"Ovsena kaša sa kupinama!" objavio sam i zasmejao se.
"Bljaak!" gunđala je riđokosa furija
"Jupi!" javila se tatina mezimica.
Sipao sam mleko u lonče i čekao da provri. Huk mikrotalasne pećnice obavestio me je da Minja već odmrzava voće. Kašja je izgubila zanimanje za kuvanje i odlutala u potrazi za Srećkom. Mačor joj je, posle sestre, bio omiljena žrtva.
Zaklepetalo je lonče, mleko je provrilo. Zapištao je sat, kupine su spremne. Oglasilo se zvonce ulaznih vrata.
"Ja ću!" čuo sam ženin glas i Kašjino tabananje.
Mnogo je volela da se nacrta na vratima, veoma ju je zanimalo ko ulazi, a ko izlazi.
"Poštaaar!" vikala je Kašja utrčavajući u kuhinju.
"Za tebe je", reče Vinga i mahnu mi narandžastom omotnicom u prolazu.
"Tata, tata, je l' mogu da puckam!" Kašja me je vukla za nogavicu.
Već je naučila da prepoznaje pošiljke od izdavača, knjige upakovane u zaštitni omotač od mehurova.
"Samo ako ćeš da podeliš sa sestrom" rekao sam riđokosoj lepotici.
"Pih, mene to uopšte i ne zanima", prezrivo je otpuhnula Minja.
"Uh, da, ti si već velika devojka", zaključio sam pomirljivo.
"Ura, ura, ura! Više za mene", iskezila se Kašja i sprašila u moju radnu sobu.
"Hej, hej, ne možeš sama da..." pohitao sam za njom i na vreme joj oteo nož za otvaranje pisama.
Rasporio sam koverat i iz njega su ispale posetnica i knjiga "Život posle". Prevrtao sam omotnicu bez naznačenog pošiljaoca. Zašto bi mi neko slao knjigu koju sam napisao? Možda žele potpisan primerak? Na kartici je pisalo "Nađin kutak – korišćene, retke, antikvarne i rasprodate knjige".
Uzdahnuo sam. Za desetak dana biće dve godine otkad je Minja došla da živi sa nama. Nađa se nije ponovo udavala, a njeni su bili u Kanadi. Uostalom, ne bih dozvolio da Minja ostane bez doma. Vinga ju je prihvatila kao svoju i... zašto uopšte mislim o tome?
"Život posle" je moj prvi roman. Nije mi se sviđalo kako su ispale korice, ali prvenac je najdraži. Posle mnogo godina, otvorio sam knjigu i prelistao je. Pročitao sam nekoliko rečenica i nasmejao se pomalo krutom stilu, predugim opisima. Odmah potom uočio sam i prvo zacrnjenje. Lecnuo sam se. Koja budala... ? Sa sledećih desetak stranica grozile su mi se crne mrlje uništenih reči. Ko god da je pošiljalac, ne želi potpisani primerak, pokušao sam da se našalim, ali mi nije bilo pravo. Crnilo je bilo gotovo urezano, ponegde probijajući hartiju.
"Tataaaa! Zagore ti kaša!" vikala je iz kuhinje Minja.
Odložio sam naruženu knjigu na sto i otišao da spasavam slatkiš.
Trinaesti ciklus - Četrnaesti dan
VEŠTICA
Prezirem potrošačko društvo. Odlazak u prodavnicu doživljavam kao izazov.
Sa crvene zgrade okićene neonskim natpisima rugao mi se Če Gevara.
"Dehalo, kompadre! Zar ne vidiš da su me okačili kao ikonu na svetilište kapitalizma! Predaj se, ne možeš ih pobediti!"
Otpozdravio sam komandantu i smrknut umarširao u supermarket. Kao komandos pred zadatak, mrmljao sam plan napada; "Pet, pet, pet!"
Omamljujuća muzika prikriva stenjanje duša koje čekaju da im kasirka očita bar-kod. Projurio sam pored tropskog voća i plastičnog povrća. Provukao sam se između vitamina, soje, peciva i vitrine sa svežim kolačima. Prišunjao sam se hladnjači i uzeo jogurt. Jedan! Prebacio sam se na drugu stranu i ispred nosa neodlučnom paru maznuo koziji kačkavalj. Dva! Suknuo sam ka polici sa krekerima, kokicama i dvopekom da bih maknuo crni tost. Tri!
Udahnuo sam duboko nekoliko puta i razbistrio misli. Put do gondole sa psećom hranom vodio je između Scile i Haribde. Sa jedne strane nalazilo se prostranstvo čokolada, bombona i keksa, a sa druge devojke. Stajale su za plastičnim tezgama i nutkale prolaznike. Probajte najbolju paštetu, najzdraviji sok od paradajza, najnoviju kobasicu, naj-naj instant-supu! Sirene kapitalizma uvijale su se zamamno u tesno skrojenim kostimima, odmereno skraćenim da bi se uznemirio gospodin Potrošač, a ne njegova gospođa. Pogled mi je kliznuo niz nasmejana lica, prćaste nosiće i isturena poprsja. Lepe su, ali obične. Da igraju u TV seriji, pojavile bi se jednom i niko ne bi upamtio kako su izgledale.
"E, mene nećete!" promrmljao sam i pogleda uperenog u svinjsku kolenicu pohitao napred. Jedna za drugom, nestajale su mi iz vidokruga, a približavalo mi se brdo mesa prošarano belim žilama i požutelim koskama.
Prenuo sam se tek ispred hladnjače za duboko smrzavanje. Iz ledene magle izvukao sam kesu žute boranije. Četiri! Izbegavajući sitnu decu i krupne tete, skrenuo sam u uzani prolaz između kesa za đubre i čačkalica. Tik iza stuba nalazio se odeljak za kućne ljubimce. Propeo sam se i dohvatio najjeftiniju konzervu pseće hrane. Pet!
Prodavnica još može da mi se osveti. Moram pažljivo da izaberem redenik u koji ću se udenuti i sačekati da me crvena pošast ispuca. U koji god red stanem, kao da je uklet. Ovde kasirka radi brzinom ranjene kornjače, onde nervozna majka plaća čokoladicu i lizalicu. "Karticaaa!" zajauče prodavačica, kao da viče; "Granataaa!" Srećom, imam samo pet, pa kapitalistička mašinerija hoće što pre da me se reši!
Poređao sam plen na pokretnu traku. Ispred mene umorni ljudi kupuju sitnež krupnim novčanicama. Začujem tup udarac i osvrnem se. Neko je pored mog jogurta tresnuo svoj i nekoliko zgužvanih velikana. Krajičkom oka vidim tanku ruku koja izviruje iz raščerupane kožne bunde. Mora da je nervozna omladinka, zaključio sam i nastavio da pratim užurbane kasirkine pokrete. Ljubazno mi se javila i počela da smandrljava robu u razjapljenu kesu.
Če Gevara mi ne da mira, te sam se osvrnuo da osmotrim gazdaricu nestrpljivog jogurta.
Ugledao sam đavolicu. Stajala je prkosno, razdrljene bunde. Izuvijani lančići spuštali su se niz tanak vrat i medaljonima skretali pažnju na poprsje. Zatalasan bujnim oblicima, sa majice se kezio lav. Razbarušena medenoplava kosa uokvirivala je lice iskrivljeno u prezriv osmeh. Samo su oči bile anđeoske, dubokozelene. Rabovi kapitalistički obično skrenu pogled. Veštica me je gledala izazivački. Zbunio sam se i zgrabio kese. Udaljio sam se od kase, a nisam ni platio. Iznenada, dno kese je popustilo i bakaluk se rasuo po pločicama. Gospode! Tada sam se i opsetio da nisam ostavio novac, te sam pokupio pazar i vratio se na kasu kao pokajnik. Zeleni pogled je počivao na meni, kao da me proklinje. Isuse! Drhtavom rukom pokušavao sam da odvojim novčanice i predam ih kasirki. Nisam dočekao kusur, već sam pobegao šapćući: "Oče naš koji si na nebesima..."
Sa crvene zgrade okićene neonskim natpisima rugao mi se Če Gevara.
Prezirem potrošačko društvo. Odlazak u prodavnicu doživljavam kao izazov.
Sa crvene zgrade okićene neonskim natpisima rugao mi se Če Gevara.
"Dehalo, kompadre! Zar ne vidiš da su me okačili kao ikonu na svetilište kapitalizma! Predaj se, ne možeš ih pobediti!"
Otpozdravio sam komandantu i smrknut umarširao u supermarket. Kao komandos pred zadatak, mrmljao sam plan napada; "Pet, pet, pet!"
Omamljujuća muzika prikriva stenjanje duša koje čekaju da im kasirka očita bar-kod. Projurio sam pored tropskog voća i plastičnog povrća. Provukao sam se između vitamina, soje, peciva i vitrine sa svežim kolačima. Prišunjao sam se hladnjači i uzeo jogurt. Jedan! Prebacio sam se na drugu stranu i ispred nosa neodlučnom paru maznuo koziji kačkavalj. Dva! Suknuo sam ka polici sa krekerima, kokicama i dvopekom da bih maknuo crni tost. Tri!
Udahnuo sam duboko nekoliko puta i razbistrio misli. Put do gondole sa psećom hranom vodio je između Scile i Haribde. Sa jedne strane nalazilo se prostranstvo čokolada, bombona i keksa, a sa druge devojke. Stajale su za plastičnim tezgama i nutkale prolaznike. Probajte najbolju paštetu, najzdraviji sok od paradajza, najnoviju kobasicu, naj-naj instant-supu! Sirene kapitalizma uvijale su se zamamno u tesno skrojenim kostimima, odmereno skraćenim da bi se uznemirio gospodin Potrošač, a ne njegova gospođa. Pogled mi je kliznuo niz nasmejana lica, prćaste nosiće i isturena poprsja. Lepe su, ali obične. Da igraju u TV seriji, pojavile bi se jednom i niko ne bi upamtio kako su izgledale.
"E, mene nećete!" promrmljao sam i pogleda uperenog u svinjsku kolenicu pohitao napred. Jedna za drugom, nestajale su mi iz vidokruga, a približavalo mi se brdo mesa prošarano belim žilama i požutelim koskama.
Prenuo sam se tek ispred hladnjače za duboko smrzavanje. Iz ledene magle izvukao sam kesu žute boranije. Četiri! Izbegavajući sitnu decu i krupne tete, skrenuo sam u uzani prolaz između kesa za đubre i čačkalica. Tik iza stuba nalazio se odeljak za kućne ljubimce. Propeo sam se i dohvatio najjeftiniju konzervu pseće hrane. Pet!
Prodavnica još može da mi se osveti. Moram pažljivo da izaberem redenik u koji ću se udenuti i sačekati da me crvena pošast ispuca. U koji god red stanem, kao da je uklet. Ovde kasirka radi brzinom ranjene kornjače, onde nervozna majka plaća čokoladicu i lizalicu. "Karticaaa!" zajauče prodavačica, kao da viče; "Granataaa!" Srećom, imam samo pet, pa kapitalistička mašinerija hoće što pre da me se reši!
Poređao sam plen na pokretnu traku. Ispred mene umorni ljudi kupuju sitnež krupnim novčanicama. Začujem tup udarac i osvrnem se. Neko je pored mog jogurta tresnuo svoj i nekoliko zgužvanih velikana. Krajičkom oka vidim tanku ruku koja izviruje iz raščerupane kožne bunde. Mora da je nervozna omladinka, zaključio sam i nastavio da pratim užurbane kasirkine pokrete. Ljubazno mi se javila i počela da smandrljava robu u razjapljenu kesu.
Če Gevara mi ne da mira, te sam se osvrnuo da osmotrim gazdaricu nestrpljivog jogurta.
Ugledao sam đavolicu. Stajala je prkosno, razdrljene bunde. Izuvijani lančići spuštali su se niz tanak vrat i medaljonima skretali pažnju na poprsje. Zatalasan bujnim oblicima, sa majice se kezio lav. Razbarušena medenoplava kosa uokvirivala je lice iskrivljeno u prezriv osmeh. Samo su oči bile anđeoske, dubokozelene. Rabovi kapitalistički obično skrenu pogled. Veštica me je gledala izazivački. Zbunio sam se i zgrabio kese. Udaljio sam se od kase, a nisam ni platio. Iznenada, dno kese je popustilo i bakaluk se rasuo po pločicama. Gospode! Tada sam se i opsetio da nisam ostavio novac, te sam pokupio pazar i vratio se na kasu kao pokajnik. Zeleni pogled je počivao na meni, kao da me proklinje. Isuse! Drhtavom rukom pokušavao sam da odvojim novčanice i predam ih kasirki. Nisam dočekao kusur, već sam pobegao šapćući: "Oče naš koji si na nebesima..."
Sa crvene zgrade okićene neonskim natpisima rugao mi se Če Gevara.
Trinaesti ciklus - Trinaesti dan
ONA DOLAZI
"Češkam, dodirujem, milujem ti ramena. Verujem, klanjam se, klečim pred tvojim svetovima. Okeani se stapaju. Toliko te volim, a na kraju će biti da sam ponovo slomio nečije srce."
Pogledao sam kroz prozor u vedro nebo. Serđ Tankian je pevao poslednju pesmu. Seo sam na ulegli trosed i spustio dve kafe na olupani stočić.
"Draga moja, reci mi da znam, jer ti me voliš, da voliš me ti. Pusti me da idem. Uzmi me za ruku i svršimo s tim. Slomila je koščice na stenje provalije dok pevao sam; La, la, la, laž! La, la, la laž!"
Brava je zarežala. Opirala se ključu. Popustila je uz jecaj. Uvukla je jezičak posle dva kruga, ali su vrata i dovratak ostali zagrljeni. Kvaka se nakašljala.
- Šta je? – povikao sam goropadno – Ne možeš da mi upadneš u život tako lako kao što si nekad mogla?
- Otvaraj, balvane bosanski!
"Ruke vremena se lome, civilizacija je na ispitu, satovi uništavaju vreme. Da li veruješ u mene? Bio sam slep, napustila si me, bacila u nemilost vremenu. Ostavila si me da umrem, sam u vremenu..."
Ako sam bio spreman za kraj sveta, nisam za plavu kosu upertlanu u krunu od pletenica. Povukao sam se u dnevnu sobu i legao na trosed. Srknula je kafu i vratila šoljicu na stočić.
- Nema kraja sveta. Sve si izmislio. Nisi želeo da poveruješ. Čekao si čudo. Misliš da si besmrtan samo zato što si u pravu? Hiljadu posto si u pravu, ali ipak moraš propasti. Umesto ljubavi uzeo si mač da otmeš ono što ti nisu dali oni koji te nisu voleli. Da si bar postao pobunjenik, nego si ostao mamin sin...
"Dok je lomila koščice smejao sam se, slep u vremenu, ostavljen da umrem; La, la, la, laž! La, la, la, laž!"
"Češkam, dodirujem, milujem ti ramena. Verujem, klanjam se, klečim pred tvojim svetovima. Okeani se stapaju. Toliko te volim, a na kraju će biti da sam ponovo slomio nečije srce."
Pogledao sam kroz prozor u vedro nebo. Serđ Tankian je pevao poslednju pesmu. Seo sam na ulegli trosed i spustio dve kafe na olupani stočić.
"Draga moja, reci mi da znam, jer ti me voliš, da voliš me ti. Pusti me da idem. Uzmi me za ruku i svršimo s tim. Slomila je koščice na stenje provalije dok pevao sam; La, la, la, laž! La, la, la laž!"
Brava je zarežala. Opirala se ključu. Popustila je uz jecaj. Uvukla je jezičak posle dva kruga, ali su vrata i dovratak ostali zagrljeni. Kvaka se nakašljala.
- Šta je? – povikao sam goropadno – Ne možeš da mi upadneš u život tako lako kao što si nekad mogla?
- Otvaraj, balvane bosanski!
"Ruke vremena se lome, civilizacija je na ispitu, satovi uništavaju vreme. Da li veruješ u mene? Bio sam slep, napustila si me, bacila u nemilost vremenu. Ostavila si me da umrem, sam u vremenu..."
Ako sam bio spreman za kraj sveta, nisam za plavu kosu upertlanu u krunu od pletenica. Povukao sam se u dnevnu sobu i legao na trosed. Srknula je kafu i vratila šoljicu na stočić.
- Nema kraja sveta. Sve si izmislio. Nisi želeo da poveruješ. Čekao si čudo. Misliš da si besmrtan samo zato što si u pravu? Hiljadu posto si u pravu, ali ipak moraš propasti. Umesto ljubavi uzeo si mač da otmeš ono što ti nisu dali oni koji te nisu voleli. Da si bar postao pobunjenik, nego si ostao mamin sin...
"Dok je lomila koščice smejao sam se, slep u vremenu, ostavljen da umrem; La, la, la, laž! La, la, la, laž!"
Trinaesti ciklus - Dvanaesti dan
LUDAČE VII
Tijana me je sačekala pre škole na zidiću sa dvorišne strane. Prišao sam i pogledao je upitno.
- Razgovarale smo sa Lolom...
- I? Šta je rekla?
- Dale smo joj tvoj telefon. Nazvaće te da ti objasni.
- Ćorak?
- Aha, baš bezveze...
- Ideš li na književnost, danas nam dolazi ona nova.
- Naravno, moram da snimim kakva je!
U učionicu je stupila gotovo ljutito. Dugačka suknja nije mogla da sakrije lepo izvajane listove bivše rukometašice. Kosa boje vrganja spuštala joj se do sredine leđa. Prešla je prodornim zelenkastim očima preko đačkih lica. Uglovi jarko namazanih usana iskrivili su joj se u podsmešak. Kroz razred je prostrujala zavist. Da je bila starija od učenica, govorio je crveni školski dnevnik. Setio sam se stihova iz "Pesme nad pesmama" koji govore o lepoti strašnoj kao vojska pod zastavama.
- Moje ime je Tatjana Stefanović. Predavaću vam književnost. Izvadite vežbanke. Tema pismenog zadatka je "Kraljević Marko". Čujem li šapat, cela klupa leti napolje.
Dobio sam dvojku. Niko nije dobio više od trojke. Devojke su besno pušile i smišljale kako da se osvete dugonogoj kučki.
Otac je likovao.
- Ha-ha! Znao sam! Pogledaj samo kakve si gluposti naškrabao! Profesorka je milosrdna, zaslužio si keca!
Lola me je zaista pozvala telefonom. Objasnila mi je gde stanuje i pitala me kad mogu da svratim. Videli smo se iste večeri. Na vratima su me dočekali njeni roditelji. Izgledali su kao sa reklame, nasmejani i još pomalo zaljubljeni. Ispostavilo se da im je Lola sve ispričala o mojim pismima. Poželeo sam da se neboder sruši i proguta me zemlja. Dobio sam kratko i ljubazno objašnjenje o tome da njeno odbijanje nema veze sa mojim osobinama, već nekakvim kosmičkim silama. Neobično, ali uvek posle takvog govora devojka predlaže da ostanemo prijatelji i savetuje me da ne tugujem mnogo. Poslušao sam je samo zato što me je u tom trenutku više pekla dvojka na pismenom.
Časovi književnosti postali su mi jedini pravi izazov u školi. Pročitao sam ponovo sve pesme o Marku Kraljeviću i bacio se na proučavanje kritika. Ponovo sam napisao sastav i predao ga ocu. Primio ga je ćutke i vratio mi rad ocenjen četvorkom. Znao sam da mi nikada neće dati peticu, pa sam se usredsredio na Tatjanina predavanja.
Podsticala je razmišljanje i obrušavala se na odgovore naučene napamet. Zadavala je istraživačke zadatke, zahtevala da se probije opna površnosti. Bio sam oduševljen njenom doslednošću. Tatjana nije popuštala iako su devojke bile besne i zaskakale razrednu zahtevajući da se profesorka Stefanović izbaci iz škole. Strogoću nije zamenila smehom, već ga je protkala kroz rad. Časove smo provodili sedeći u krugu, šetajući se kroz park, ili bismo se spustili na obalu reke. Ponekad bi nas izbacila iz učionice i posle dve cigarete pozvala da se vratimo. Na tabli bi nas dočekala igra "Asocijacije", preuzeta iz poznatog televizijskog kviza, ali sa zagonetnim pojmovima iz književnosti. Ponekad smo čitali odlomke iz romana, a kada bi došao red na dramu, delila nam je uloge i postavljala male pozorišne komade. Vodila nas je u pozorište i bioskop, savetovala koje knjige da čitamo. Pomogla nam je da pokrenemo školske novine i predložila me za prvog urednika.
Redakcija se sastajala u njenom stanu nedaleko od škole. Od Tatjane je postala Taša. Dolazili smo joj u posetu dva puta nedeljno i uživali u dugim pričama. Neću zaboraviti da nas je opominjala da je posao pisca najteži na svetu. Pokazivala nam je beleške sa fakulteta i proricala paklene teškoće svakome ko se usudi da upiše "jugosvetsku". U učionici je i dalje tražila mnogo rada i znanja, a red je mogla da održava samo jednim prekornim pogledom. Devojke su potpuno zaboravile na sukob s početka, čak su profesorku zvali na rođendanska slavlja i sedeljke.
Pred kraj godine, razredna je svratila da nam kaže da nam je želja uslišena i da nam od sledeće godine profesorka Stefanović više neće predavati književnost.
Posle sedmog časa, Tijana me je pronašla iza škole, na sportskom terenu. Sela je i obgrlila me.
- Baš bezveze ovo za Tašu...
Klimnuo sam i ušmrknuo suze.
- Išla sam kod razredne da molim da je zadrže...
- Jaoj, Tiko, mi smo je oterali... – jauknuo sam.
- Rekla je da je sad kasno i da sledeći put dobro razmislimo šta želimo.
Pritiskalo me je osećanje da sam kriv za Tašin otkaz.
Tijana me je sačekala pre škole na zidiću sa dvorišne strane. Prišao sam i pogledao je upitno.
- Razgovarale smo sa Lolom...
- I? Šta je rekla?
- Dale smo joj tvoj telefon. Nazvaće te da ti objasni.
- Ćorak?
- Aha, baš bezveze...
- Ideš li na književnost, danas nam dolazi ona nova.
- Naravno, moram da snimim kakva je!
U učionicu je stupila gotovo ljutito. Dugačka suknja nije mogla da sakrije lepo izvajane listove bivše rukometašice. Kosa boje vrganja spuštala joj se do sredine leđa. Prešla je prodornim zelenkastim očima preko đačkih lica. Uglovi jarko namazanih usana iskrivili su joj se u podsmešak. Kroz razred je prostrujala zavist. Da je bila starija od učenica, govorio je crveni školski dnevnik. Setio sam se stihova iz "Pesme nad pesmama" koji govore o lepoti strašnoj kao vojska pod zastavama.
- Moje ime je Tatjana Stefanović. Predavaću vam književnost. Izvadite vežbanke. Tema pismenog zadatka je "Kraljević Marko". Čujem li šapat, cela klupa leti napolje.
Dobio sam dvojku. Niko nije dobio više od trojke. Devojke su besno pušile i smišljale kako da se osvete dugonogoj kučki.
Otac je likovao.
- Ha-ha! Znao sam! Pogledaj samo kakve si gluposti naškrabao! Profesorka je milosrdna, zaslužio si keca!
Lola me je zaista pozvala telefonom. Objasnila mi je gde stanuje i pitala me kad mogu da svratim. Videli smo se iste večeri. Na vratima su me dočekali njeni roditelji. Izgledali su kao sa reklame, nasmejani i još pomalo zaljubljeni. Ispostavilo se da im je Lola sve ispričala o mojim pismima. Poželeo sam da se neboder sruši i proguta me zemlja. Dobio sam kratko i ljubazno objašnjenje o tome da njeno odbijanje nema veze sa mojim osobinama, već nekakvim kosmičkim silama. Neobično, ali uvek posle takvog govora devojka predlaže da ostanemo prijatelji i savetuje me da ne tugujem mnogo. Poslušao sam je samo zato što me je u tom trenutku više pekla dvojka na pismenom.
Časovi književnosti postali su mi jedini pravi izazov u školi. Pročitao sam ponovo sve pesme o Marku Kraljeviću i bacio se na proučavanje kritika. Ponovo sam napisao sastav i predao ga ocu. Primio ga je ćutke i vratio mi rad ocenjen četvorkom. Znao sam da mi nikada neće dati peticu, pa sam se usredsredio na Tatjanina predavanja.
Podsticala je razmišljanje i obrušavala se na odgovore naučene napamet. Zadavala je istraživačke zadatke, zahtevala da se probije opna površnosti. Bio sam oduševljen njenom doslednošću. Tatjana nije popuštala iako su devojke bile besne i zaskakale razrednu zahtevajući da se profesorka Stefanović izbaci iz škole. Strogoću nije zamenila smehom, već ga je protkala kroz rad. Časove smo provodili sedeći u krugu, šetajući se kroz park, ili bismo se spustili na obalu reke. Ponekad bi nas izbacila iz učionice i posle dve cigarete pozvala da se vratimo. Na tabli bi nas dočekala igra "Asocijacije", preuzeta iz poznatog televizijskog kviza, ali sa zagonetnim pojmovima iz književnosti. Ponekad smo čitali odlomke iz romana, a kada bi došao red na dramu, delila nam je uloge i postavljala male pozorišne komade. Vodila nas je u pozorište i bioskop, savetovala koje knjige da čitamo. Pomogla nam je da pokrenemo školske novine i predložila me za prvog urednika.
Redakcija se sastajala u njenom stanu nedaleko od škole. Od Tatjane je postala Taša. Dolazili smo joj u posetu dva puta nedeljno i uživali u dugim pričama. Neću zaboraviti da nas je opominjala da je posao pisca najteži na svetu. Pokazivala nam je beleške sa fakulteta i proricala paklene teškoće svakome ko se usudi da upiše "jugosvetsku". U učionici je i dalje tražila mnogo rada i znanja, a red je mogla da održava samo jednim prekornim pogledom. Devojke su potpuno zaboravile na sukob s početka, čak su profesorku zvali na rođendanska slavlja i sedeljke.
Pred kraj godine, razredna je svratila da nam kaže da nam je želja uslišena i da nam od sledeće godine profesorka Stefanović više neće predavati književnost.
Posle sedmog časa, Tijana me je pronašla iza škole, na sportskom terenu. Sela je i obgrlila me.
- Baš bezveze ovo za Tašu...
Klimnuo sam i ušmrknuo suze.
- Išla sam kod razredne da molim da je zadrže...
- Jaoj, Tiko, mi smo je oterali... – jauknuo sam.
- Rekla je da je sad kasno i da sledeći put dobro razmislimo šta želimo.
Pritiskalo me je osećanje da sam kriv za Tašin otkaz.
Trinaesti ciklus - Jedanaesti dan
ZVONČIĆI ZVONE
"Došla si mi u snu, gde niko nije ono što jeste, a sve reči postaju kao čarolija našeg sveta, pojačane tvojim rečima – cepaju planetu na kriške."
Šta to zvoni? Kakav se to zvončić javlja? Crna banana, srebrne toke, trepće narandžasto oko.
"Draga moja, draga moja, nedostaješ mi draga moja, oh, oh, oh!"
Zvrji mi u glavi. To se na stolu batrga plastika. Zar nisam prekinuo sve veze?
"Lišće uzalud pada, dok bog i boginja gube razum, reči su tvoje kraljevstvo, satovi ubijaju vreme, a knjige čitaju, krvarimo iz nehata – borimo se u ime onih koje obmanjujemo."
Ekran se budi i žmirka. Prozori u prozorima. Sitan ispis. Stigla vam je pošta.
"Ostavi me na miru! Ostavi me na miru! Zar ne vidiš da me uvek poremetiš, a bliži se kraj sveta i želim da me ostaviš na miru! Ostavi me na miru!"
Prestalo je. Usahla je banana. Istopila se plastika. Samo još trepće monitor. Ime i adresa poznati redakciji. Reči koje mogu da prelome.
Ona dolazi.
"Došla si mi u snu, gde niko nije ono što jeste, a sve reči postaju kao čarolija našeg sveta, pojačane tvojim rečima – cepaju planetu na kriške."
Šta to zvoni? Kakav se to zvončić javlja? Crna banana, srebrne toke, trepće narandžasto oko.
"Draga moja, draga moja, nedostaješ mi draga moja, oh, oh, oh!"
Zvrji mi u glavi. To se na stolu batrga plastika. Zar nisam prekinuo sve veze?
"Lišće uzalud pada, dok bog i boginja gube razum, reči su tvoje kraljevstvo, satovi ubijaju vreme, a knjige čitaju, krvarimo iz nehata – borimo se u ime onih koje obmanjujemo."
Ekran se budi i žmirka. Prozori u prozorima. Sitan ispis. Stigla vam je pošta.
"Ostavi me na miru! Ostavi me na miru! Zar ne vidiš da me uvek poremetiš, a bliži se kraj sveta i želim da me ostaviš na miru! Ostavi me na miru!"
Prestalo je. Usahla je banana. Istopila se plastika. Samo još trepće monitor. Ime i adresa poznati redakciji. Reči koje mogu da prelome.
Ona dolazi.
Trinaesti ciklus - Deseti dan
LUDAČE VI
Glavne u odeljenju bile su Tijana i Ana. Bilo je beznadežno zaljubiti se u njih. Ana je imala dugačku ravnu crnu kosu i vesele tamnosmeđe oči. Imala je orlovski nos. Kad se pojavi u belom džemperu, plisiranoj suknjici i crnim čizmama, pogledi nisu zalazili iznad okovratnika. Šalila se oštro kao rapir koji se provuče između rebara i ubada srce. Tijana je vladala toplinom velike majke. Nadvisivala je većinu devojaka, ali nije bila štrkljasta. Sve je na njoj bilo bujno i oblo, uvojci, lice i stas. Kad je govorila svi su ćutali, a smejala se zvonko. Predvodila je i bežanje sa časova i pomoć ranjenoj kuci iz dvorišta i pritužbe razrednoj i molila profesore da isprave nepravedno smanjenu ocenu đaku koji se trudio.
Otac je bio veoma ljut što ništa ne učim. Nije vredelo to što sam mu uvek donosio najbolje ocene. Objašnjavao sam mu da je gimnazija drugačija, da se profesori trude da razgovaraju sa nama, podstiču nas da pitamo, puštaju nam filmove, tonske zapise, pokazuju fotografije. Isticao sam se na svim časovima. Dozvoljavali su mi da pričam zanimljivosti iz istorije, geografije, biologije, fizike, divili se znanju latinskog i starogrčkog, uživali u raspravama koje sam pokretao na časovima sociologije, logike i filozofije.
Odlikaši koji uvek dižu dva prsta nisu omiljeni ni u jednoj školi , ali zahvaljujući Tijani i Ani postao sam maskota odeljenja. Njihova naklonost ulila mi je sampouzdanje. Umesto da na velikom odmoru stojim sa strane kao semafor u slepoj ulici, počeo sam da letim kroz društvene oblake kao jedrilica. Sam sam sebe iznenadio vedrinom i duhovitim dosetkama koje su se prepričavale. Upozano sam i učenice drugih odeljenja i iznutra posmatrao kako se menja raspored na lestvice, a klasično odeljenje postaje sve poštovanije.
- Hej, genijalac, ajde s nama.
Tijana i Ana su mi mahnule da im se pridružim. Pritrčao sam i pratio ih do ulaza u školsko dvorište.
- Kuda ćete? Za pet minuta nam počinje čas.
Zakikotale su se, a Tijana me je čvrknula u razdeljak.
- Bežimo sa časova, Bosanac.
- Idemo na kafu, tu prekoputa – dodala je Ana.
Zastao sam. Čak i kada sam najviše mrzeo školu u osmom osnovne nije mi padalo na pamet da izostajem. Pokušao sam da zamislim šta bi mi otac kazao. Sećam se kad mi je pričao da nije učestvovao u studentskim protestima u vreme hipika, smatrajući da je obrazovanje najvažnije, a svaki propust čist gubitak. Nedoumicu je razrešila Anina ruka koja mi je obujmila mišicu.
- Idem, idem – nasmejao sam se.
Otišli smo u kafić na vrhu novog tržnog centra. Zapalile su cigarete i pre nego što nam je buckasta kelnerica u zelenoj karlsbergovoj pregači spustila na sto kafe za devojke i sok za mene.
- Ana i ja smo se kladile... – rekla je Tijana preko gutljaja kafe.
- Kladile smo se da ćemo pogoditi ko ti se dopada najviše u razredu.
- Uh!
- Ajde, ajde nama možeš da kažeš. Nikom nećemo reći, a možemo i da ti pomognemo – smeškala se Tijana.
- Hm...
Nina je imala oči kao Mišel Fajfer, možda nešto svetlije. Da je ćutala, večno bih bio zaljubljen. Srećom već na prvom odgovaranju iz nje je pokuljala glupost i sprala mi čežnju kao što bujica odnese brvno. Tea je bila zanimljiv sagovornik, ali je pričala samo o Heseu i drogama. Zaključio sam da je previše plava. Osim toga, po nju je dolazio ćelavi grmalj koji je mogao biti mesar, dizač tegova ili razbojnik. Gabrijelina kosa je bila vatrenocrvena, a oči crne kao grafit. Podsećala me je na amazonku. Za njenu naklonost već su se otimali Vukan i Marko, pa sam odustao od primisli da se takmičim.
- Lola Pavlović – rekao sam naposletku i zarumeneo se do ušiju.
Tiha i povučena, Lola je ličila na koker-španijela s toplim smeđim očima i prijatnim osmehom iznad kog je lebdeo mladež. Premestio sam se u klupu ispred njene. Do pred kraj polugodišta upoznao sam je dovoljno da se zaljubim. Nisam se usuđivao da joj otvoreno kažem da mi se dopada, pa sam joj pisao poruke. Tada još nisam znao ništa o Crnogorkama, pa sam se čudio zašto mi ne daje nikakav znak. Pismanca su uzalud postajala sve duža, kitnjastija i deblja od stihova.
- Hej, pa to je sjajno! Ona je preslatka – uskliknula je Tijana.
- Ništa ne brini, porazgovaraćemo s njom – namignula mi je Ana.
Eto, otac mi je bio advokat, a tek sam tad shvatio vrednost dobrog zastupnika. Bio sam siguran da će mi Tijana i Ana pomoći da saznam na čemu sam. Užasavala me je pomisao da bi Lola mogla da postane druga Ljiljana.
U učionicu sam se vratio preporođen i nasmejan. Razredna je svratila da nam kaže da smo konačno dobili zamenu za profesorku književnosti.
- Mlada je... i zgodna – dodala je razredna, kao da šapuće kletvu.
Glavne u odeljenju bile su Tijana i Ana. Bilo je beznadežno zaljubiti se u njih. Ana je imala dugačku ravnu crnu kosu i vesele tamnosmeđe oči. Imala je orlovski nos. Kad se pojavi u belom džemperu, plisiranoj suknjici i crnim čizmama, pogledi nisu zalazili iznad okovratnika. Šalila se oštro kao rapir koji se provuče između rebara i ubada srce. Tijana je vladala toplinom velike majke. Nadvisivala je većinu devojaka, ali nije bila štrkljasta. Sve je na njoj bilo bujno i oblo, uvojci, lice i stas. Kad je govorila svi su ćutali, a smejala se zvonko. Predvodila je i bežanje sa časova i pomoć ranjenoj kuci iz dvorišta i pritužbe razrednoj i molila profesore da isprave nepravedno smanjenu ocenu đaku koji se trudio.
Otac je bio veoma ljut što ništa ne učim. Nije vredelo to što sam mu uvek donosio najbolje ocene. Objašnjavao sam mu da je gimnazija drugačija, da se profesori trude da razgovaraju sa nama, podstiču nas da pitamo, puštaju nam filmove, tonske zapise, pokazuju fotografije. Isticao sam se na svim časovima. Dozvoljavali su mi da pričam zanimljivosti iz istorije, geografije, biologije, fizike, divili se znanju latinskog i starogrčkog, uživali u raspravama koje sam pokretao na časovima sociologije, logike i filozofije.
Odlikaši koji uvek dižu dva prsta nisu omiljeni ni u jednoj školi , ali zahvaljujući Tijani i Ani postao sam maskota odeljenja. Njihova naklonost ulila mi je sampouzdanje. Umesto da na velikom odmoru stojim sa strane kao semafor u slepoj ulici, počeo sam da letim kroz društvene oblake kao jedrilica. Sam sam sebe iznenadio vedrinom i duhovitim dosetkama koje su se prepričavale. Upozano sam i učenice drugih odeljenja i iznutra posmatrao kako se menja raspored na lestvice, a klasično odeljenje postaje sve poštovanije.
- Hej, genijalac, ajde s nama.
Tijana i Ana su mi mahnule da im se pridružim. Pritrčao sam i pratio ih do ulaza u školsko dvorište.
- Kuda ćete? Za pet minuta nam počinje čas.
Zakikotale su se, a Tijana me je čvrknula u razdeljak.
- Bežimo sa časova, Bosanac.
- Idemo na kafu, tu prekoputa – dodala je Ana.
Zastao sam. Čak i kada sam najviše mrzeo školu u osmom osnovne nije mi padalo na pamet da izostajem. Pokušao sam da zamislim šta bi mi otac kazao. Sećam se kad mi je pričao da nije učestvovao u studentskim protestima u vreme hipika, smatrajući da je obrazovanje najvažnije, a svaki propust čist gubitak. Nedoumicu je razrešila Anina ruka koja mi je obujmila mišicu.
- Idem, idem – nasmejao sam se.
Otišli smo u kafić na vrhu novog tržnog centra. Zapalile su cigarete i pre nego što nam je buckasta kelnerica u zelenoj karlsbergovoj pregači spustila na sto kafe za devojke i sok za mene.
- Ana i ja smo se kladile... – rekla je Tijana preko gutljaja kafe.
- Kladile smo se da ćemo pogoditi ko ti se dopada najviše u razredu.
- Uh!
- Ajde, ajde nama možeš da kažeš. Nikom nećemo reći, a možemo i da ti pomognemo – smeškala se Tijana.
- Hm...
Nina je imala oči kao Mišel Fajfer, možda nešto svetlije. Da je ćutala, večno bih bio zaljubljen. Srećom već na prvom odgovaranju iz nje je pokuljala glupost i sprala mi čežnju kao što bujica odnese brvno. Tea je bila zanimljiv sagovornik, ali je pričala samo o Heseu i drogama. Zaključio sam da je previše plava. Osim toga, po nju je dolazio ćelavi grmalj koji je mogao biti mesar, dizač tegova ili razbojnik. Gabrijelina kosa je bila vatrenocrvena, a oči crne kao grafit. Podsećala me je na amazonku. Za njenu naklonost već su se otimali Vukan i Marko, pa sam odustao od primisli da se takmičim.
- Lola Pavlović – rekao sam naposletku i zarumeneo se do ušiju.
Tiha i povučena, Lola je ličila na koker-španijela s toplim smeđim očima i prijatnim osmehom iznad kog je lebdeo mladež. Premestio sam se u klupu ispred njene. Do pred kraj polugodišta upoznao sam je dovoljno da se zaljubim. Nisam se usuđivao da joj otvoreno kažem da mi se dopada, pa sam joj pisao poruke. Tada još nisam znao ništa o Crnogorkama, pa sam se čudio zašto mi ne daje nikakav znak. Pismanca su uzalud postajala sve duža, kitnjastija i deblja od stihova.
- Hej, pa to je sjajno! Ona je preslatka – uskliknula je Tijana.
- Ništa ne brini, porazgovaraćemo s njom – namignula mi je Ana.
Eto, otac mi je bio advokat, a tek sam tad shvatio vrednost dobrog zastupnika. Bio sam siguran da će mi Tijana i Ana pomoći da saznam na čemu sam. Užasavala me je pomisao da bi Lola mogla da postane druga Ljiljana.
U učionicu sam se vratio preporođen i nasmejan. Razredna je svratila da nam kaže da smo konačno dobili zamenu za profesorku književnosti.
- Mlada je... i zgodna – dodala je razredna, kao da šapuće kletvu.
Trinaesti ciklus - Deveti dan
VREME JE ZA PROMENU
"Vrata su zatvorena, svetla pogašena, jajca se 'lade a margarin čvrsne. Kakva divna pita, pica, pitica, pičica. Svakog trena, tako treba, kupuj, kupuj, kupuj!"
Vreme je da se sve preokrene. Zvezde su spremne. Zašto čekati? Zakorači niz puteljak karme. Uzalud se upireš o zidove života, čep si na šampanjcu koji samo što nije objavio početak beskrajne žurke. Niz pogodnosti čeka svakog ko krene nesigurnom stazom što vodi daleko od doma. Oslušni noć, odmahni jutru, probudi se u kasno popodne.
Dobar dan, dobar dan. Ja sam čovek koji sedi u kutiji. Ne učestvujem u vašim igrama. Iz kaveza šapućem nevažne istine. Dajte dinar i uverite se!
"Papričice, krastavčići, pečurkice, maslinčice, inćunčići, salamice. Terapija kupovinom, potreba, reklama, potrebna terapija."
Uhvaćen sam između dva sveta. Ali o tome se sve zna.
Sve je račun. Od duha je neophodno samo naslućivanje tajne. Ima nešto ali to nije ono što oni misle da jeste.
"Kupuj, kupuj, potrebna je terapija, istrebiće te potreba, kupuj, kupuj!"
To što je u meni sada, to je sve već bilo. Budućnost nije nepoznati predeo koji se istražuje, već put sa sporednim utokama i raskrsnicama. Hoću da kažem, mogu kola da se voze i trotoarom, ali to niko ne čini.
Niko nema pravo da kaže, to nije moj bol. Ali ipak. Šta ako nije?
Zvončići zvone.
"Vrata su zatvorena, svetla pogašena, jajca se 'lade a margarin čvrsne. Kakva divna pita, pica, pitica, pičica. Svakog trena, tako treba, kupuj, kupuj, kupuj!"
Vreme je da se sve preokrene. Zvezde su spremne. Zašto čekati? Zakorači niz puteljak karme. Uzalud se upireš o zidove života, čep si na šampanjcu koji samo što nije objavio početak beskrajne žurke. Niz pogodnosti čeka svakog ko krene nesigurnom stazom što vodi daleko od doma. Oslušni noć, odmahni jutru, probudi se u kasno popodne.
Dobar dan, dobar dan. Ja sam čovek koji sedi u kutiji. Ne učestvujem u vašim igrama. Iz kaveza šapućem nevažne istine. Dajte dinar i uverite se!
"Papričice, krastavčići, pečurkice, maslinčice, inćunčići, salamice. Terapija kupovinom, potreba, reklama, potrebna terapija."
Uhvaćen sam između dva sveta. Ali o tome se sve zna.
Sve je račun. Od duha je neophodno samo naslućivanje tajne. Ima nešto ali to nije ono što oni misle da jeste.
"Kupuj, kupuj, potrebna je terapija, istrebiće te potreba, kupuj, kupuj!"
To što je u meni sada, to je sve već bilo. Budućnost nije nepoznati predeo koji se istražuje, već put sa sporednim utokama i raskrsnicama. Hoću da kažem, mogu kola da se voze i trotoarom, ali to niko ne čini.
Niko nema pravo da kaže, to nije moj bol. Ali ipak. Šta ako nije?
Zvončići zvone.
Subscribe to:
Posts (Atom)
