Osmi ciklus - Prvi dan

(ono je bio sedmi, nego me mrzelo da ispravljam)

Tuga by Cehov, erotska verizija 2.0

Večernji je sumrak. Napolju pada sneg, krupnim pahuljama. Mekani pokrivač pao je preko grada. U malenoj sobici, na raskošnom krevetu koji miriše na francuski parfem i ljubav što se plaća, zgrčena leži Joana Potapov. Savila se, koliko se čovek saviti može, sklupčala se i ne miče. Odavno ona tako leži, ljubavnici još nisu počeli da pristižu. Već se i tama spustila na Peterburg, ulična vreva je sve bučnija. A Joana je sasvim utonula u misli, vratila se u rodni kraj iz koga je došla, naivno verujući da su ulice Pitera popločane zlatom. Šta je to pronašla ovde, čega nije bilo u njenom selu, na salašu njenog oca?


- Ehej, malena! Stigao sam! – čuje se gromki glas.


Joana se trgne i uspravi u krevetu. Trepće, kao da pokušava da odagna san sa očiju. Na vratima ugleda čoveka u šinjelu.

- Hej! To sam ja, Panfilov! Zar si zaspala? Zar si zaboravila? – smeje se oficir.

Joana klima glavom, prelazi rukama kroz kosu. Nije se ni doterala, još uvek je u spavaćici. Oficir se stušti u fotelju i sa stolića grabi votku. Joana ustaje, nestabilna je, tetura se.

- Gde si pošla? – navaljuje vojno lice.

On je povuče za ruku, Joana se sruči u njegovo krilo, kao pokošena. Oficiru se smeši brk, njega ne zanima da li je ona budna ili pospana, da li je obučena ili našminkana. Ona je sad tu, u njegovom krilu, topla. Prelazi rukama požudno preko njenih kolena, grubim šakama joj stiska ramena, dok u njemu votka podgreva žar. Joana šapuće nešto, jedva čujno, zatim ponavlja, malo glasnije.

- Meni je, gospodine, ove nedelje umro sin... od groznice. Tri dana je ležao u bolnici i umro...Božja volja!

Oficir se mršti. Iskapi čašu votke, brzo sipa novu turu i nutka devojku. Nije raspoložen da sluša njenu muku, on je ovde zbog svoje.

- De, srkni malo, prijaće ti. – veli oficir.

Joana guta vatrenu vodu i uzdiše teško, drhti. Pokušava da kaže još nešto, nema snage ni da skloni ruke koje joj se zavlače ispod spavaćice. Nije joj važno šta će sa njom biti, ona želi samo da je neko zagrli, da joj kaže bar jednu reč. Konačno, uspeva da uhvati njegov pogled. On ustaje besno. Joana gotovo da padne na krevet.

- Idem u Viborški kraj, možda mi se tamo posreći, kad već ovde nije ! – besno sikće oficir i lupa vratima iza sebe.

Joana ostaje nepomična na krevetu, tako kako se srušila. Prolazi vreme, sat, dva. U sobu utrčava madam Oštrocka.

- Joana, prekini da se izmotavaš, inače danas ništa nećeš zaraditi. Brzo se doteraj, evo ti stižu trojica, možda uspeš da nadoknadiš štetu. Siroti gospo'n Panfilov je mogao da ti ostavi lepu svoticu, ovako...trojica za dvesta, pa ti vidi!

Joani je sada svejedno, trojica ili tri stotine. Njoj je bitno da neko bude tu, zbog nje. Gurajući se, mladići ulaze a vrata. Počinje prepirka, ko će gde da sedne. Dvojica dugajlija se, konačno smeste na fotelji, a grbavko stoji pored kreveta.

- Pa? Šta je ovo? Nama su obećali pravu damu, u toj spavaćici izgledaš kao obična drolja. – krešti grbavko.

Joana se kikoće.

- Kakva je, takva je. – veli ona.

Grbavko zamahne ka Joani, kao da će da je ošamari. Prekidaju ga dugajlije.

- Joj, glava mi je puna, juče smo kod Dukmasovih ja i Vaska popili četri flaše konjaka. – kaže jedan dugonja.

- Lažeš, ne razumem samo zašto lažeš! – brani se drugi.

- Hihihi – kikoće se Joana – Vesela gospoda!

- Dobro, bre, oćemo mi nešto da radimo ili ne? – besni grbavko – Hoće neko da počne već jednom? Šta je ovo, pijandura ili animir-dama?

Joana oseća da se grbavko uzmuvao, sluša njegove psovke, nije joj važno. Usamljenost malo po malo čili iz njenih grudi. Ona sluša dugajlije kako pričaju o Nadeždi Petrovnoj. Joana ih pomno sluša.

- A meni je ove nedelje sin umro! – prozbori ona konačno.

- Ih, svi ćemo umreti – kaže grbavko, nezainteresovano – nego pitanje je oćemo li malo da se milujemo pre toga? Zna se po šta smo došli, curo, nemoj da se praviš blesava!

- Ha, ha, ova je neki težak slučaj – kaže dugonja – možda hoće da je malo podstakneš?

Joana oseća lepljiv dodir na svom vratu. Grbavkova ruka podrhtava, halapljivo spušta šake niz njena leđa.

- Hihi – kikoće se Joana.

Grbavko se osmeli i stušti se pored nje. Joana legne i pruži se preko celog kreveta. Dugajlije dobacuju, a grbavko zadigne njenu spavaćicu, miluje joj stomak, prelazi prtima preko belih pamučnih gaćica, kao omađijan. Joana gleda u plafon.

- Sin mi je umro. Čudno je to. Poslala sam ga kod babuške, da ga sakrijem od smrti, ali eto. Ona umesto da dođe meni, otišla je njemu.

Grbavko, kao neki insekt, pokušava da se popne na Joanu, da uzme njeno mlado telo, tako izloženo na krevetu. Odustaje, besno stavlja novac na stočić i odlazi. Dugonje ga zadirkuju i svi napuštaju sobu.

Opet je sama, opet u tišini. Tuga, umirena za kratko vreme ponovo se javlja i razdire joj grudi. Hoće li se danas pojaviti neko, bar jedan čovek koji bi je saslušao? Ali svima se žuri, svi žele da je uzmu, zgnječe i ostave, a tuga je velika, beskrajna.

Ulazi sobarica, tetkica Ruška. Joana živne i pokušava da zapodene razgovor. Babuška mumla sebi u bradu, pospremi kao mačka repom i odlazi. Joana ne može više da izdrži. Bol je oštar, sve strašniji. Pokušava da otpije iz druge, iz treće čaše votke, ali nije žedna pijanstva, žedna je priče. Uskoro će biti nedelja kako joj je sinčić umro, a ona se još ni sa kim nije porazgovarala. A treba razgovarati, greota malog deteta, njena ćerkica je ostala bez brata. Slušalac bi morao da je sažaljeva, da uzdiše sa njom, da je zagrli, uteši, nariče.

U gluvo doba, iza ponoći, Joana se budi u zagrljaju konjušara. On je priprost momak, ali je tu samo za nju. Grli je nežno, baš onako kako je sanjala.

- Tako je to, dragi moj, nema više mog Kuzme, upokojio se...zamisli da imaš sina, i ti si njemu otac. I odjednom, umre, zar to nije žalosno?

Konjušar klima glavom, privija Joanu još bliže na svoja prsa. Njegova blizina je greje, snažne ruke pružaju utočište. Prija joj lako milovanje i njegov dah u njenoj kosi. Joanino telo se migolji samo od sebe, ona se prepušta. Konjušar se obavija oko nje, ona se zanosi i priča mu sve, sve redom kako je bilo, sve što njena duša traži da bude umireno. Konjušar je voli, nemo i nežno, kao da je sneg koji je napadao preko nje stavio mekani pokrov....

No comments: