Jedanaesti ciklus - Četrnaesti dan

Što se Alasee tiče, razvalina uopšte nije delovala razvaljeno. Dok su prilazili, sa radoznalim divljenjem je gledala u zjapeće rupe na spoljašnjem zidu Tor Ikiliona. Iznad bivših zidina, izvirivala je centralna zgrada zamka. Okolo su bili nahereni minareti kula. Ruševina beše obrasla u rastinje. Gde se ukazao razmak između dva kamena, naselila se mahovina. Gde je mahovina progrizla kamen, nastanila se paprat. Tamo gde je bilo ma i parče zemlje izraslo je šipražje, a zatim i stabla divljeg kestena. Sudeći po takvoj spoljašnjosti čarobnica je očekivala da će unutar zidina biti šikara krcata zmijama. Zato se iznenadila kada je u unutrašnjem dvorištu ispred zamka videla uređen prostor. Ovde je bio bunar sa vitlom, tamo ognjište, onamo barake za konje. Kamene ploče dvorišta su bile u lošem stanju, ali uredno oplevljene, a uz jedan deo zida bila je uzdužno posađena bašta. U njoj su uglavnom rasle začinske biljke.

- I šta sad? – upita Alasea

- Ništa, sad čekamo Finelina, samo on može da nam pomogne. On je iskusan izviđač. Poznaje ove planine i čita njihovu ćud kao ti tengwar. Bez njega bismo se izgubili ili upali u zasedu Khazada ili Uruka.

Alasea se stresla pri pomsli da susretene jednog patuljka, a kamo li ork-zver. Khazade je zamišljala kao male izopačene besne nasilnike, a Uruke kao izvitoperena bića izvan životinjskog carstva.

Uruvion se nasmejao.

- De, nije to tako strašno, među patuljcima ima razumnih, a čuo sam za neke polu-Uruk, polu-Edhel koji su prilično zanimljivi tipovi...

- Fuj! Grozan si! Dosta! – zavapi Alasea – To govoriš samo da bi mi zgadio!

Posle kratke pauze, dodala je

- Ali kako polu...ugh..fuj! – ustala je i otrčala do bunara da zahvati vode, praćena Uruvionovim zadirkivanjem.

- Hej, zašto si takva. Nikada nisi videla Uruka izbliza, možda ti se dopadnu, mišićavi su i snažni, baš kao što ti voliš.

Alasea napravi grimasu gađenja, a onda se ljutnu.

- Podlače, otkud ti znaš šta ja volim?

- Video sam kako gledaš vojnike...

Alasea frknu i izvadi iz bunara kofu. Umila se i srkutala malo po malo da se osveži ledenom vodom. Nije ni primetila kada se pored nje stvorio nepoznati vilenjak. Bio je to Finelin, toliko joj je bilo jasno. Beše zaodenut u gračicama i travom okićenu kabanicu. Oko vrata mu je visila maska koju je skinuo sa lica. Alasea je nanjušila magiju. Bila je to verovatno jedan od onih artefakata koji su u sebi imali izatkane čarolije promene. Nije ostalo mnogo tih drevnih predmeta i Alaseu je kopkalo da je pobliže prouči. Finelinove oči su bile neobično mirne, ali hladne. Ispod kabanice se nazirala oklopna košulja koja je izgledala kao da je pletena. Nosio je tanke rukavice od tamnog velura i lake mokasine umesto čizmica.

- Ehej, Fineline! Mae gowannen! – viknuo je general kada ga je spazio.

- Pozdrav devojko – reče tihim glasom Finelin, a onda raširi ruke da prigrli Uruviona – Vendui! Kojim dobrom?

No comments: