Deseti Ciklus - Osamnaesti dan

10.2

General Uruvion se naježio i naglo se usrpavio na krevetu. Zašištao je kao ris. Bio je veoma blizu da zaokruži svoje putovanje kroz misli i kruniše ga zaključkom ali nije mogao da vidi u čemu je stvar. Osećao je da postoji slepa tačka, jedna istina koju vilenjaci ne vide. Frktao je i dalje, ali bez rezultata. Bilo je to kao kada bi osakaćeni pokušao da pomeri ud koga više nema, kao da se napreže mišić koji ne postoji. Ustao je i ogrnuo bledozeleni plašt bez vojnih oznaka. Umotan u tkaninu, bosonog, spustio se do kovačnice.

Na obodu naselja radio je majstor Maenor. Bilo je to sasvim prikladno ime jer je kovač bio nadaleko čuven po svojoj veštini. Mnogi Thandorien su se uzdali u Maenorove oklope. Da nije nosio Mesečevu sablju i laku mitrilsku košulju, Uruvion bi sigurno naručio opremu baš od njega. Maenor je imao uz sebe još dvojicu majstora i desetak pomoćnika. Ukopana u brdu, kovačnica se sastojala od čitavog niza odaja, hodnika, spratova. Maenor je takođe bio poznat po tome što nije živeo na talanu već pod zemljom, kao patuljci. Iako je mnogim vilenjacima taj običaj delovao nastrano, opraštali su Maenoru tu malu ekscentričnost.

- Vendui! Mae Gowanen! – povikao je kovač kada je ugledao generala

- Pozdrav i tebi prijatelju! – odgovorio je Uruvion

- Kojim povodom se spuštaš pod zemlju, nadam se da nisu hrđave vesti iz rata? – zabrinuto je upitao kovač.

- Dobro nije, ali možda možeš da mi pomogneš da bude bolje – počeo je Uruvion

- Ne okoliši, reci mi šta treba da se napravi? Popravi? Izlije? Iskuje? – general je odmahivao glavom, a Maenor je bio uporan da pogodi

Uruvion je ćutao i pomalo odsutno lupkao prstom o toke na bledozelenom ogrtaču. Maenor je odložio svoj dragoceni alat, mali srebrnkasti čekić od mithglina, retke mitrilske legure. Cepteo je od iščekivanja da čuje pitanje koje je toliko mučilo njegovog prijatelja.

- Hoću da mi napraviš mačeve. – konačno prozbori Uruvion

- Hej! Ništa lakše! Zašto si toliko oklevao – laknulo je Maenoru

- Hoću da mi napraviš pet stotina mačeva! – dodao je Uruvion

Sad je bio Maenorov red da zaćuti. Klimnuo je glavom, a onda odrično zatresao svojom srebrnkasto sedom kosom. Smirio se, a trenutak posle toga zaustio nešto da kaže.

- Hm...nešto nije u redu – reče zbunjeni Maenor

Uruvionov um je pokušavao baš to da dokuči. Možda je potrebno napraviti korak unazad, pomislio je general.

- Maenore, napravi mi jedan mač – reče Uruvion

- Samo jedan? Nije problem – obradovao se kovač

- Napravi mi pet? – preseče ga general

- Uruvione, zašto pet? – usplahireno reče Maenor

- Ne možeš da napraviš pet mačeva?

- Mogu prijatelju, sve za tebe, samo je čudan zahtev, pet mačeva za jednog vilenjaka...

- Dobro, a kako bi bilo da mi napraviš dvadeset mačeva? – upita general

- Za tebe? Samo za tebe?

- Da, treba mi dvadeset mačeva.

- Uruvione, osim toga što mi treba mnogo vremena da napravim ijedan mač, trebaće mi mnogo truda da osmislim svaki od njih, razumeš? Moram da zamislim svaku crtu, svaku runu, svaki detalj...

- Ne, Maenore, treba mi dvadeset istih mačeva, običnih, bez ukrasa. – grlenim glasom reče Uruvion. Ovo poslednje je jedva izgovorio, kao da se bori za vazduh.

- Ali to je... – Maenor je žusto mahnuo jedan gest koji mu je ostao u vazduhu. Pokušao je da nešto kaže ali nije mogao. Uruvion mu stavi ruku na rame.

- Hvala ti prijatelju, mnogo si nam pomogao! – general izjuri iz kovačnice i ostavi iza sebe sablažnjenog Maenora.

No comments: