Dvanaesti ciklus - Dvadesetosmi dan

DIJAMANTSKA PRAŠINA
ili
Ledeni pešaci

Zamisli okean! Znam da možeš. Dovoljno je da kažeš okean, more, thallassa i da ugledaš talase. Pomoći će ti ako čuješ šum mora, pljusak i prskanje pene. Oseti so na koži i udahni slankast miris. Osećaš li ga? Gledaš okean i njegovu duboku boju. Preliva se od zelenkastih tonova do olovnomarinske. Odiše temeljnom, sporom, neumoljivom kretnjom, kao kada se valja more, kao kada se talas prostre odavde do pučine. Zamisli! Okean!

Dok gledaš mreškanje i valjanje mora, talasi se pojavljuju nasumično, kao kupaste kreste. Postaju ni iz čega, ljuljnu se i nestanu uz penušavo šuštanje vode. Uhvati taj trenutak! Zamisli kada bi se talas zaustavio na vrhuncu. Kad bi tako zaustavljeno more postalo svetlije, prešlo iz modre u azurnu boju. Površina bi dobila ostaklicu kojom se opisuje čistota! Tako zamrznuto more, tako zamrznuti okean podsećao bi na žele, staklo, ćilibar, uhvaćeni trenutak večnosti.

To je Led. Varljiva azurna zelenost, želatinskostakleni talasi, samo su nabori glečera, velikog ledenog pokrivača koji se prostire preko Ekumene. Svuda je Led, nepregledna pustinja svežine i bleštavila. Za trenutak podigni pogled i videćeš plavetnilo neba, tako slično i tako različito od plavetnila leda. Sunce odnekud sija i miluje ledeni predeo. Svetlo je, čak toplo, ali samo u tvom oku, u tebi koja bi želela da se glečer istopi do nevinog dana. Dakle, osunčani dan iznad namreškanog leda, kao iznad zamrznutog okeana.

Ispruži ruke. Oseti kako ti se ježi koža, a studen prožima od noktiju preko članaka prstiju do šake i ručnog zgloba. Mokro je, ruke su ti vlažne, kao da ih obliva nevidljiva kiša.

Nebo je vedro, sunce se smeši, led ćuti.

Temperatura pada na svakodnevnih minus trideset. Nešto je u vazduhu, nekakav sjaj. Tu i tamo kao da zatreperi. Brže-bolje, šake u toplinu džepova! Vidiš prelivanje duginih boja, kao da se pojavljuju svici... Besmisleno, draga moja, jer dobro znaš da na Ledu nema insekata niti bilo čega drugog što leti. Hromatski prelivi u vazduhu postaju gušći, kao da se nalaziš usred dijamantske izmaglice, kao oreol ispod oblaka ili oko sunca. Temperatura neprestano pada. Dostiže minus pedeset.

Kao da nastaje izmaglica. Zapravo, ona je sve vreme tu. Nevidljiva kiša i oreol dobijaju objašnjenje. Voda je postala hladnija od tačke mržnjenja, a smrzla se nije. Pred očima ti se rađa se smrznuta magla. Prozirna je, sjaktava i ispunjena prelivima svih boja. To je izmaglica koja se vije tik iznad leda, šareniš što treperi svud oko nas. Dijamantska prašina.

Kada si se nagledala bleštavila, u pozadini primećuješ kretanje. Nešto malo i mrko mili po Ledu. Nedostatak reljefa u zamrznutom moru Leda otežava određivanje razmera. Dve muve na komadiću leda ili dva mamuta na pustopoljini? Možda su tvoji prijatelji? Koračaju preko leda, putuju lako.

Dva Ledena Pešaka.

Dvanaesti ciklus - Dvadesetsedmi dan

IZGUBLJENI ZAGRLJAJ

ili

Kako pisanje može da pomogne

Sumorno popodne. Pretvaram se da posmatram ljude. Deca vrište, ispadaju im sladoledi, jure za golubovima. Mame su lepo odevene i prave se da ne vide kako im potomstvo izvodi besne gliste. Gledam te i nešto me peče u grudima.

Pratim muziku.

Bend je opušten. Bubnjar peva na lošem portugalskom, kosa mu je duga i masna, a raste svud oko ćele u repovima. Basadžija je umoran, grli instrument i čupka ga smežuranim prstima. Dva mala bubnja ne mogu da skriju pepeljastosedog hipika koji se pojavljuje i nestaje. Klavijaturista izgleda kao odrpani profesor latinskog jezika, a tonac je ćelav sa snežnobelom bradom. Glavni gitarista se zabavlja kao niko, uprkos sporim akordima i poodmaklom dobu. U sredini, ponosan na to što je najmlađi i ima svu kosu, saksofonista.

Život je lep?

Vidim da si tužna. Imam nešto što želiš, ali ne možeš dobiti. Imam nešto što ne mogu imati, ali želim. Plesali smo na ivici ponora, ali staza je sada preuska ma i za najmanji korak. Ne mogu čak ni da ti pružim ruku. Ne možeš da osetiš bubnjanje u vrhovima mojih prstiju, tajne poruke namenjene tvome srcu.

Dodirni me.

Osećam ti dodir na ramenu. Udišem slatkasti miris. Padaš mi u zagrljaj. Držim te čvrsto. Umilno spuštaš glavu i pronalaziš joj mesto na mojim grudima. Bacam poljubac u kosu zatalasanu kao more.

Nije se dogodilo.

U našim je srcima.

Dvanaesti ciklus - Dvadesetšesti dan

1-800-SMRT

Umrite, već danas! Šta čekate?

Zdravo narode! Ako ste kao ja, onda volite da živite, ali smrt vas prati i ne dozvoljava vam da se opustite ni za trenutak. Želite li da se probudite bez straha za bližnje, novčanih briga i ontoloških pitanja? Iskoristite napredak savremene medicine i – umrite! Zahvaljujući novoj Anti-Smrt™ tehnologiji, možete biti oživljeni u svakom trenutku.

Znam, zvuči neverovatno, ali pogledajmo šta nudi projekat "Mala smrt danas – bolji život sutra".

Svaki dan ista stvar, odlazite neispavani na posao, strepite od otkaza. Pitate se da li ste doneli prave odgovore na izazove koji odasvud iskaču poput kokica? Život vas mrvi, neumoljivi ritam svakodnevice vas satire?

Sa mukama je gotovo! Predstavljamo vam novi Anti-Smrt™ projekat privremenog umiranja. Čudo medicine koje stavlja upravljač u vaš dlan!

Umiranje donosi niz pogodnosti. Sami birate ritam života. Umesto godišnjeg odmora na kome vas ionako uznemiravaju i obasipaju poslovnim i društvenim obavezama, izaberite privremenu smrt i pošteno se naspavajte! Ako izaberete Anti-Smrt™ projekat, dobijate i poseban tretman obnove krvi i osvežavanja ćelija. Vratite se iz mrtvih kao novi čovek!

Pomislite samo, roditeljstvo je velika obaveza i odgovornost. Naučno je dokazano da devedesetsedam i po posto dece strada od vaspitnih pogrešaka očeva i majki. U osamdesetčetiri posto slučajeva uzrok je strah od smrti.

Umiranjem upoznajete obe strane života, razbijate strah od velikog crnila i ustajete kao preprođeni. Za mlade roditelje omogućavamo pet uzastopnih oživljavanja po ceni jednog!

Plaši vas svetska kriza, strepite od rata ili terorističkih napada. Izaberite dugoročni Anti-Smrt™ program koji garantuje vaskrsavanje po isteku, unapred ugovorenog, roka. Za dužnike obezbeđujemo pravnu podršku u vidu programa "Mrtav dok ne istekne zakonska obaveza". Ukoliko se brinete da će naslednici razgrabiti vaš imetak dok niste među živima, Anti-Smrt™ program uključuje i dubinsko zamrzavanje u okviru plana "Nisam još otišao...". O, da! Proboj na polju kriogenske tehnologije omoguća vam da prevarite i život i smrt!

Saznajte šta je sa druge strane, ostvarite svoje snove i rešite se briga.

Umrite, već danas! Pozovite odmah!

Dvanaesti ciklus - Dvadesetpeti dan

DOKTOR ARSLAN I POVREDA NA RADU

– Sto mu snegova! – povikao je doktor Arslan i zalupio slušalicu telefona.

DoktorArslan bio je veoma cenjen stručnjak za nemoguće medicinske slučajeve. Pričalo se da njegov plavkasti ten umiruje bol, a zelene oči ispod pijavičastih trepavica rentgenski otkrivaju najpodmuklije uzročnike zaraza i povreda.

Pokrio je dugu sitno ukovrdžanu crnu kosu belim turbanom i izjurio iz ordinacije. Sestra Meri, radost svih Arslanovih pacijenata, štiklala je za njim. Nosila je malecnu kožnu torbu u kojoj se krila doktorova apoteka, operaciona sala i pljoska uvek puna džina.

Na gradilištu se dogodila nesreća.

– Dmitar je nalivao beton kad su potporne oblice popucale i ceo sprat mu se sručio na glavu – dahtao je gospodin Šiljkut, šef smene.

– Jedva smo ga otkopali, čini nam se da još uvek diše. Pomozite, doktore! – jecali su okupljeni neimari.

Gradom, srezom pa i celom zemljom kolale su priče o čarobnim prstima doktora Arslana. Veštim dodirom pronašao je bilo, zatim lupnuo unesrećenog u zatiljak. Prevukao mu je dlanovima preko pupka. Dmitar se nije usuđivao da diše duboko, što od bolova, što od strahopoštovanja prema slavnom doktoru.

– Stvar je jasna! Krivac za tvoje stanje su krastavac i paradajz! To si doručkovao, zar ne? – upita mekim glasom Arslan.

– Kako ste pogodili? – začudio se Dmitar.

– Povredu nije prouzrokovao beton i čelik. Vredan si radnik, proveo si ceo letnji dan na gradilištu. Mišići traže više krvi, ali avaj hladno povrće steglo ti je arterije. Tako su nastali grčevi i začepljenja ispod kolena, u laktovima i ušnim kanalima. Učinilo ti se da čuješ krckanje greda i bacio si se na potpornje. Avaj, oborio si ih, a s njima i čitav sprat. Propisujem ti dijetu od pohovanog sira, pržene šunke i kardamona. Za nekoliko dana bićeš kao nov! Sestro? – pozvao je Arslan.

Prsata plavuša izvadi iz torbičice kesicu smeđih ljuspastih zrna. Gospodin Šikljut je primio lek drhtavom rukom.

– Hvala vam doktore, zaista ste neverovatni! – povikao je hor radnika predvođen šefom smene.

– As ti gospe! – uzdahnu sestra Meri i spusti crveni poljubac na Arslanov plavi obraz.