Trinaesti ciklus - Dvadeset drugi dan

ŠESTA GLAVA

Minja i Kašja utrčale su u kuću, ostavile torbe u predsoblju i odjurile u dnevnu sobu. Uključile su televizor. Počinjao je crtani film "Ekološki tim devojčica nindži u borbi protiv globalnog zagrevanja".

Sklonio sam novine sa stola i odneo rančeve iz hodnika u dvorište. Okačio sam peškire i kupaće kostime da se suše. Sa druge strane ograde javila mi se Milina mama, Zvezdana. Gustu smeđu kosu vezala je maramom. Nosila je zelenu baštensku kecelju. Gospođa Zvezdana bila je našminkana čak i kada grabulja dvorište. Mahnula mi je, pa sam joj prišao. Primetio sam da venčani prsten nosi preko tankih gumenih rukavica. Nakašljao sam se da prikrijem smešak.

"Komšija, je l' dolazite kod Van Sarovih?"
"Izgleda da hoćemo..."
"Mislim da je preterano okupiti tolike zvanice radi dečijeg rođendana, pih!"
"Da, da..."
"Tamo će biti svi ovi direktorčići; predsednik osiguravajućeg društva, gospodin Peterle, zatim upravnik škole, gospodin Flik i šef otpravne stanice, gospodin Hristov."
"Baš lepo..."
"Kako lepo, molim vas? Nemam ništa da obučem za takvu priliku. Blago Vingi, da je meni njen stas! Ali ne brinite, biće na zabavi i ovi vaši, umetnici."
"Zaista?"
"Da, doći će gospodin Redler..."
"Slikar?"
"Aha i gospodin Ranković."
"Ma, nemojte!"
"Odoh sad imam mnogo posla do večeras. Prijatno!"

Vratio sam se u kuću i seo za radni sto. Uključio sam računar. Dok sam čekao da bude spreman za rad, skuvao sam čaj. Otvorio sam album sa digitalnim fotografijama i pronašao sliku. Trifun Ranković i ja, zagrljeni. Stojimo iznad raspaljenog roštilja i visoko dižemo krigle piva. Sa ugla usana viri mu cigareta. Trudio se da me premaši u svemu, pa i u porocima. Studirao sam književnost, a on je napustio prava. Radili smo za iste časopise, jednom smo čak zajedno uređivali dečije novine. Zanimale su nas slične teme, pa smo se nadmetali na književnim konkursima. Pred završetak fakulteta prestao sam da pišem i posvetio se diplomskom radu. Posle toga sam sreo Nađu i zaposlio se u reklamnoj agenciji. Trifun je iskoristio moj zastoj i dobio nagradu za kratku priču. Završio je i prvi roman, ali ga nije uspeo da ga objavi. Jedne večeri došao je pripit i održao mi govor. Zamerao mi je što sam se povukao i što ne objavljujem. Pričao je nešto o našoj povezanosti kroz takmičenje, navodio Ničea i optuživao me da sam dopustio da mi fakultet kastrira umetnički izraz. Postao si kao oni, kazao je i pitao me kada planiram da se prijavim za asistenta i počnem da meljem mozak omladini. Tunjevina, bunio se, škola nije ništa drugo do fabrika za preradu ribe. Mislio sam da će se smiriti kad pijanstvo iščili. Sledeće nedelje posetio me je dok je Nađa bila tu. Bio je trezan, ali je opet pao u vatru i sipao pogrde. Ona te ne voli, budalo, nastradaćeš, zašto to radiš kad ni ti nju ne voliš, izješćete se kao kanibali, ona ti pije kreativnost, frustrirana kučka. Zatim je počeo da jeca. Kukavice, govorio mi je. Sve su to izgovori, a ti se plašiš i zato nećeš da pišeš. Izbacio sam ga iz stana i tako se završilo naše neobično prijateljstvo. A bio je u pravu. Plašio sam se i života i pisanja. Držao sam se za Nađu samo da bih nešto dokazao dokazao. Kad više nisam mogao da se nosim sa njenim ludilom, okrenuo sam se književnosti. Postepeno sam pisao sve više i više. Razveli smo se kada mi je izašao prvi roman. O Trifunu sam načuo pre nekoliko godina, da se vratio iz inostranstva. Više nije pisao.

Ustao sam od stola. Bilo je vreme da počnem da spremam ručak. Vinga je odgovorila da će ručati u gradu sa Svetlanom. Poslao sam joj poljubac. Osvrnuo sam se po kuhinji. Zapravo, nije mi bilo do kuvanja.

"Devojke, jeste li za roštilj?"
"Jesmo! Ura, ura!" viknula je Kašja i potrčala da obuje patike.
"Može, ja ću obično belo meso, bez priloga, a šta ćeš ti?" pitala je Minja sestru.
"Ja ću sve! Grrr!" iskezila se Kašja oponašajući izgladnelog tigra.

Dok se računar isključivao, posmatrao sam fotografiju. Trifunov i moj lik konačn su nestali sa ekrana, ispraćeni simfonijom elektronskog krkljanja.

Trinaesti ciklus - Dvadeset prvi dan

PETA GLAVA

Policija me je zadržala taman toliko da mi izmaknu dobra mesta za parkiranje ispred sportskog centra. Nije ispalo loše, prošao sam pored prodavnice zdrave hrane i kupio ćerkicama po "bonžitu".

Na samom ulazu mimoišao sam se sa Štefi i Meri. Devojčica je nosila skupocenu trenerku sa kapuljačom iz koje su bežali narandžasti pramenovi.

"Hej, treći put častite!" rekla je Meri i nasmejala se.
"Doći ćete večeras?" pitala me je Štefi.
"Naravno da će doći. Zabava će biti božanstvena..."
"Moram prvo..."
"Ah, ne brinite, već sam zvala Vingu!" rekla je Meri pobedonosno.
"Naravno, onda... do večeras."

Iscedio sam kiseli osmeh i produžio. Vrata od svlačionice otvorio mi je čistač, Marti. Nasmejao se tako da su mu se zatresli dredovi.

"Ehej! Poštovanje, gospodine K."
((posejati ovde clue, tipa>
"Zdravo, Marti! Kako si?"
"Nevolja najpre udari dobrog čoveka, ali biće bolje..."
"Drži se Marti i svrati sledeće nedelje da ti dam nove knjige, ako si pročitao..."
"Jesam, jesam gospodine K, sve sam iščitao."
Osmehnuo sam se i potapšao ga prijateljski po ramenu. Naklonio se i protrljao desno oko.
"Bog vas blagoslovio, otkako nema moje Danice..."
"Čuvaj se, Marti."))

U svlačionici sam zatekao samo Minju i Kašju. Sedele su na klupi i držale torbe u krilu. Kašja se klatila na klupici, a Minja je brisala suze nadlanicom. Prišao sam i seo do nje.

"Malena, šta se desilo?"
"Niš...ništa..."

Pogledao sam Kašju. Odmahnula je glavom.

"Jesi li si se povredila? Nisi? Zadirkivali su te?"
"Na kraju treninga... takmičili smo se... stigla sam druga."

Zagrlio sam Minju i poljubio joj kosu.

"Bravo, Minja! Čestitam! Evo nagrade!"

Pružio sam im "bonžite". Crvenokosa furija zgrabila je slatkiš i odmah raskupusala celofan. Minja je oklevala da ga uzme.

"Nije dobro! Nijednom nisam izgubila trku!" rekla je plačno.
"Pa i nisi je izgubila, drugo mesto – to je srebrna medalja!"
"Ali, uvek stignem prva!"
"Ne možeš, a i ne moraš, uvek da budeš najbolja. Vinga i ja te volimo bez obzira da li pobediš ili ne."
"Znam, ali Štefi kaže..." rekla je Minja i zajecala.

Uh, ta porodica će mi glave doći. Privio sam Minju i pomilovao joj obraz.

"Šta kaže ta tvoja Štefi?"
"Kaže da je pobednik samo ko stigne prvi i da se drugo mesto ne računa."
"A da li je ta tvoja Štefi ikada bila prva?"

Minja je zatreptala nekoliko puta i zaustila nešto da kaže.

"Nije", rekla je pošto je razmislila.
"Kako onda može išta da zna o pobednicima i pobeđivanju?"
"Ne znam..."
"Hajde, vodim vas na sladoled od soje."
"Bljaak!" javila se Kašja i izašla iz svlačionice.
"Idemo..." rekla je Minja i obrisala i poslednju suzu.

Izveo sam devojčice iz sportskog centra. Čim su ugledale naš automobil, potrčale su.

"Ja sedim iza tate!" viknula je Kašja
"E, nećeš, ja ću!" ciknula je Minja i pojurila za sestrom.

Trinaesti ciklus - Dvadeseti dan

EPILOG

Glasu Ani Maldiđijan pridružilo se Serđovo mrmljanje. Nenametljivi bas podržan metlicama na bubnju pretopio se u klavirsku deonicu. Trilere i ukrase ispratio je gitarski akord.

Uzdahnuo sam. Snimio sam fajl i zatvorio ga. Odjavio sam se sa računara. Hard-disk je zaštektao oproštajnu ariju. Ustao sam i protegao se.

– Gotovo je! – nazdravio sam šoljicom kafe i srknuo.
– Nije gotovo – opomenuo me je ženski glas.

Na ulazu u dnevnu sobu stajale su dve devojke. Enu nisam odmah prepoznao zbog košulje od grubog tkanja i kratke suknje od konoplje. Pored nje stajala je preplanula plavojka raspuštene kose.

– Sve je povezano, vreme je za svršetak – frknuo sam i otpio još jedan gutljaj.

Ena je pokazala na ulegli trosed.

– Ne možeš da ga ostaviš tek tako, umreće.
– Ludak? Naravno da će umreti.
– Ne smeš to da dopustiš. Ako ga ubiješ, svi ćemo nestati.
– Zamisao je bila da vas dve dobijete srećan kraj, a ja mogućnost, izlaz. Ludak mora da strada.
– Zar nisi ništa naučio o zakonima celine?
– Ja sam napisao priču, ja određujem pravila. Završio sam je i nema više šta da se doda – pobunio sam se.
– Varaš se. Ne možeš protiv priče. Ti je samo beležiš  – javila se devojka jarosnih očiju.
– Podarili smo ti tri svršetka. Dužan si nam. Napiši pravi kraj – kazala je Ena.

Zapalio sam cigaretu. Seo sam na trosed i podigao noge na stočić. Pogledao sam kroz prozor. Nebo je bilo jutarnjeplavo, isprepleteno belim penastim oblacima koji ostaju iza mlaznjaka. Svet neće nestati.

Trinaesti ciklus - Devetnaesti dan

ČETVRTA GLAVA

Ostavio sam novine na stolu i izišao u dvorište da udahnem svež vazduh. Protegao sam se i čučnuo nekoliko puta. Zazvonio je mobilni telefon koji sam ostavio u torbici na stolu. Vratio sam se u kuću. Zvala je Vinga.

"Ljubavi, završila sam. Ne dolazim pravo kući, moram do Svetlane."
"Hoćeš da vratim devojke sa bazena?"
"Aha, srce si."
"Trener je opet predložio da Minju prebaci u seniore."
"Kakav kreten, rekla sam mu da ne dolazi u obzir. Razgovaraćemo kad dođem."
"Zvao me je Kristijan..."
"Da? Šta kaže?"

Oglasilo se zvono sa ulaznih vrata.

"Čekaj, neko zvoni."
"Srećo, u kolima sam. Ispričaćeš mi kad se vratim..."
"Vidimo se, ljubim te."
"Ćao!"

Ispred vrata stajali su žena i muškarac. Leto je bilo u jeku, ali su oboje nosili tamna odela, bele košulje i neupadljive kravate. On je bio krupan, praznog pogleda i otromboljenih obraza i podvaljka. Ona je bila crna, omalena i debeljuškasta. Nosila je jednostavnu staromodnu frizuru. Smejalice su joj se pojavile u obrazima, pa mi je zaličila na vevericu. Pokazala mi je hromiranu značku policijskog inspektora.

"Gospodin Kurcvejl?"
"Da, ja sam."
"Ana Gadurjan, ovo je moj kolega Mirko Erlih. Voleli bismo da vam postavimo nekoliko pitanja."

Pogledao sam na sat, imao sam desetak minuta.

"Žurim, uskoro moram po decu..."
"Nećemo vas dugo zadržavati."
"Izvolite..."

Inspektorka i njen pratilac ušli su u kuću. Dok je prolazila osetio sam dašak sandalovine i ružinog drveta. Predložio sam da sednemo, te smo se smestili za trpezarijski sto.

"Vidim da znate za sinoćnje ubistvo", rekla je inspektorka pokazujući na raskriljene novine, "Katica Duhaček, vlasnica cvećare 'Nađin kutak', ubijena je sinoć. Jeste li možda poznavali žrtvu?"
"Ne, nisam."
"Na mestu zločina ostavljen je primerak vašeg romana. Ima li u njemu neko ubistvo?"
"Niste čitali 'Život posle'..."
"Nisam. Izgleda da ću morati..."
"Eto i neke koristi od zločina..."

Očekivao sam da će me bar popreko pogledati, ali inspektorka se osmehnula. Zaista je ličila na animiranu vevericu.

"Da li biste bili ljubazni da mi pozajmite primerak knjige?"
"Naravno."

Otišao sam do radne sobe. Uzeo sam sa police "Život posle" i doneo knjigu u trpezariju.

"Mnogi su pokušavali da se domognu mojih knjiga, ali ovo je prvi put da je u igri ubistvo."
"Ah! Koliko puta su razni pokušavali da mi podvale da čitam, ali nikada putem zločina!"

Predao sam joj knjigu. Otvorila ju je i okrenula nekoliko stranica.

"Hvala vam. Vratiću je čim zaključim slučaj."
"Nema potrebe, poklanjam vam je."

Inspektorka Gadurjan se ponovo osmehnula.

"Obećavam da ću je pročitati, ali možete li da mi ukratko prepričate radnju."
"Da je moguće sažeti roman, ne bih ispisao tolike stranice."
"Molim vas, pomogli biste mi u istrazi..."
"Mladić piše dve autobiografije. Jedna počinje njegovim rođenjem i pripoveda se ka starijem uzrastu, a druga polazi iz sadašnjosti i ide ka detinjstvu. Između ova dva toka, plete se priča o ćerkama vikinga koje istražujući Južnu Ameriku stižu do Južnog pola i tamo love medveda ljudoždera."

Inspektorka Gadurjan klimnula je glavom i oćutala nekoliko trenutaka.

"Još jedna sitnica, na unutrašnjoj korici knjige našli smo ispisan broj – stotinu trideset šest. Da li vam to nešto govori?"
"Ne! Izvinite, zaista moram da krenem..."
"Hvala vam, gospodine Kurcvejl. Izvolite", dala mi je posetnicu.
"Ako se setim nečega, javiću vam se."
"Izvinite što smo vas zadržali."

Ispratio sam policajce. Odvezli su se u crnoj "korsi". Uzeo sam torbicu i ključeve od kola i krenuo na bazen.

Trinaesti ciklus - Osamnaesti dan

TREĆA GLAVA

Tuširanje me je razbudilo. Vrteo sam se u postelji. Čim zatvorim oči, vidim reči. Padale su mi na površinu svesti kao pahuljice i topile se slovo po slovo. Uspravio sam se i seo.

Na Vinginom noćnom ormariću stajao je budilnik marke "verle" iz devetstotina trideset treće. Navijala ga je svako veče pred spavanje. Ponekad mi se činilo da otkucava kao paklena mašina. Fosforescentne kazaljke pokazivale su da je prošlo dva. Zažmurio sam. Slovima su se pridružile brojke. Curele su kao Dalijevi satovi. Odbauljao sam do kupatila i seo na šolju. Kroz odškrinuta vrata nazirao sam u tami Vinginu ruku prebačenu preko pokrivača. Bila je programerka, vođa tima za razvoj bankarskog softvera. Izvan posla, prezirala je novu tehnologiju. Grozila se mojih kuhinjskih aparata. Na ruci je nosila "navitmer hronograf" marke "brajtling" iz šezdeset pete. Vozila je žuti automobil marke "ševrolet" iz pedeset druge. Računala je pomoću kalkulatora marke "kasio" iz sedamdesetih. Čak se i oblačila kao da su šezdesete u jeku.

Vratio sam se u postelju i zagledao u tavanicu. Stotinu trideset šest prežvrljanih reči. Nisam bio zaluđen brojevima kao Vinga, ali sam slutio da je stotinu trideset šest po nečemu poseban.

Pogledao sam na "Guglovom" pretraživaču. Pri vrhu spiska bio je Šekspirov sto trideset šesti sonet: "If thy soul cheque thee that I come so near, / Swear to thy blind soul that I was thy Will". Istina, pominju se i brojevi: "In things of great receipt with ease we prove / Among a number one is reckon'd none: / Then in the number let me pass untold, / Though in thy stores' account I one must be". Da nije Okamove oštrice, pomislio bih da je Nađa poslala knjigu. Siguran sam da postoji verovatnija pretpostavka nego da mi žena koja je već dve godine zatvorena u ludnici šalje šifrovane ljubavne poruke...

Sto trideset šeste godine pre naše ere kineski car Vu Di ozvaničio je konfučijanizam kao glavnu veroispovest. Ne vidim kakve to ima veze sa mnom. Iste godine, ali naše ere, rimski car Hadrijan proterao je Jevreje iz Galileje i promenio naziv provincije u Palestina. Nisam se zamerio ni Mosadu ni Hamasu. Bar se nadam. Zakon o mentalnom zdravlju Velike Britanije u članu sto trideset šest precizira postupke policajaca pri uklanjanju duševno poremećene osobe sa javnog mesta. Zanimljivo, moraću da nazovem taj "Nađin kutak" ili još bolje da odem tamo. Ako je poruka izazov, uputili su mi ga na veoma bizaran način.

Probudio me je poljubac. Osetio sam snažan miris šezdesetih.
"Pačuli?" promrmljao sam.
"Aha. Ustaj, spavalice! Na tebe je red da voziš devojčice na bazen."
"Zar je već subota?" zevnuo sam.
"Doručak je na stolu", rekla je Vinga i spustila mi poljubac na vrh nosa.
"Sto trideset šest."
"Šta sto tridesest šest?"
"Broj"
"Prirodan broj, zbir prvih šesnaest celih brojeva. Faktor Edingtonovog broja koji predstavlja broj protona u vidljivom delu svemira. Trougaoni broj, što znači da sto trideset šest tačkica tvori jednakostranični trougao. Takođe, zbir je devete kolone Lozanićevog trougla."
"Čijeg trougla?"
"Ma, sličan je Paskalovom trouglu", odmahnula je Vinga.
"Volim i ja tebe."

Zasmejali smo se.

"Nevolje sa scenarijem?"
"Ne, nego sa knjigom koju sam dobio", uzdahnuo sam.
"Aha, pomenuo si mi sinoć. Ispričaćeš mi posle, kasnim na jogu."

Najbolja žena na svetu doviknula je nešto devojčicama, mahnula mi i zveckajući ključevima izišla. Pridružio sam se ćerkama za trpezarijskim stolom. Kašja se ubrljala čokolinom, a Minja se borila sa topljenim sirom koji joj je bežao iz sendviča. Vinga mi je pripremila voćnu kašu od zelene guave, jabuka i crvenih ribizli. Posle doručka pogledao sam na kuhinski sat i ustao da raspremim.

"Devojke, pakujte se! Krećemo za pet minuta"
"Ura, ura!" povikala je Kašja i odjurila.
"Tata, je l' smem posle bazena kod Štefi?" pitala je Minja.
"Jesi li si pitala Vingu?"
"Nisam, ali..."
"Žao mi je, srce, videćemo kad se Vinga vrati."

Presvukao sam se i dok sam čekao da se devojčice spreme za polazak, uključio sam računar. Pokušao sam da na internetu pronađem adresu "Nađinog kutka", budući da na kartici nije pisao ni broj telefona. Pretraživač mi je ponudio da posetim veb-sajt cvećare u susednom gradu, njihovu stranicu na "Fejsbuku" i nekoliko članaka o toj znamenitoj ustanovi. Pre nego što sam stigao da proširim pretragu, Kašja i Minja su me pozvale.

Na bazen smo došli desetak minuta ranije. Otpratio sam ćerke do svlačionice. Javljao sam se roditeljima ostale dece. Odgovarao sam na usputna pitanja kratko i osmehom. Pozdravio sam se sa trenerom. Hvalio je Minju i predložio da je sledeće godine prebacimo u stariju grupu, kako bi mogla da se takmiči. Skiselio se kada sam mu odgovorio da ću morati da se posavetujem sa ženom.

Na odlasku, gotovo da sam se sudario sa Meri, Štefinom mamom. Gledala me je, kao i uvek, halapljivo, zbog čega Vinga nije mogla da je podnese. Meri je bila raskošna žena prebogatog i uvek odsutnog direktora pivare. Nosila je crne naočare za sunce u tonu sa kosom boje kupine i lepršavu haljinu za koju sam pretpostavio da je iz časopisa visoke mode. Ni Vinga ni ja nismo voleli da se Minja druži sa Štefi koja je već uveliko oponašala mane roditelja.

"Oh, to je gospodin pisac! Drago mi je što vas vidim!" mjaukala je Meri.

Osmehnuo sam se i pokušao da joj se sklonim sa puta. Skinula je naočare i odmerila me ispod poluspuštenih kapaka. Nagnula se i šapnula:

"Kako ide nova knjiga?"
"Eh, pišem scenario..."
"Ooh, kako je to divno, konačno pravi posao!" viknula je ushićeno.
"Veoma ste ljubazni..."
"Da li dovodite Minjicu večeras kod nas?" bila je uporna.
"Videćemo..." promrmljao sam i naklonio se.
"Onda se vidimo kasnije!" doviknula je Meri.

Svratio sam do pijace. Prošao sam pored šarenih letnjih tezgi. Mahnuo sam u prolazu dedici koji nam je prodavao voće. Ušao sam u halu sa mlečnim proizvodima. Gospođa Vu bila je krhka Kineskinja od koje smo kupovali sir. Ostali prodavci držali su uobičajenu ponudu mlađeg i starijeg kravljeg sira i kajmaka. Od živahne gopođe Vu naručivali smo razne vrste ovčijeg, kozijeg, kobiljeg i jakovog sira. Niko nije znao kako nabavlja robu pa su je zli jezici povezivali i sa mafijom i sa magijom. Došao sam da podignem paketić slatkog kozijeg sira iz Španije. Gospođa Vu mi je dala i kineski kolačić. Kada sam primetio da su kolačići iz Japana i da ih ne jedu ni u Kini, ni u Hong Kongu, ni na Tajvanu, zacerekala se, odmahnula i oterala me do đavola.

Dok sam prelazio most, zazvonio mi je telefon. Iskopao sam ga iz torbice. Zvao je Kristijan Uešiba, producent filma za koji pišem scenario.

"Halo."
"Halo, Miha?"
"Kristijane."
"Matori! 'De si?"
"U kolima. Idem kući."

Usporio sam i isključio se sa glavnog puta.

"Je l' čitaš ti novine? Gledaš televiziju?"
"Zašto pitaš?"
"E, jebiga. Čuj, desilo se sranje! Neki psiho je roknuo ženu, tetovirao je i ostavio tvoju knjigu, kapiraš?"

Hteo sam da zaustavim kola. Nisam bio siguran da li sam dobro čuo. Razumeo sam smisao, ali mi je bio dalek, iza granice verovatnosti. Ipak, nastavio sam da vozim jer sam već bio blizu kuće.

"Je l' me čuješ, Miha?"
"Čujem..."
"Pazi, verovatno će te panduri cimati na informativni. Budi kul, sarađuj. Ovo može da bude sjajno za naš film."
"Molim?!"
"Scenario napreduje, je l' da? Nemoj da te ništa skuca, samo ti rokaj, čujemo se..."

Parkirao sam se iza crne "korse" i izišao iz automobila. Na travnjaku ispred kuće stajali su muškarac i žena. Leto je bilo u jeku, ali su oboje nosili tamna odela i bele košulje. On se držao po strani. Bio je krupan, praznog pogleda, otromboljenih obraza i podvaljka. Ona je bila crna, omalena i debeljuškasta. Nosila je jednostavnu staromodnu frizuru. Smejalice su joj se pojavile u obrazima, pa mi je zaličila na vevericu. Pokazala mi je hromiranu značku policijskog inspektora.

"Inspektorka Ana Gadurjan. Pretpostavljam da ste vi gospodin Mihail Kurcvejl?"
"Da, ja sam"
"Želim da vam postavim nekoliko pitanja..."