Trinaesti ciklus - Sedamnaesti dan

LUDAČE VIII

Profesorka Taša napustila je školu, a huk života se nastavio. Zvonce je objavljivalo početak časa, devojke su bacale cigarete i žurile do toaleta da se još jednom pogledaju u ogledalu pre nego što pohitaju u učionicu. Nastavnici su držali predavanja i propitivali učenike. Đaci su zamuckivali gradivo, gurkali drugare ispod stola i očima ih molili za pomoć. Dani su se smenjivali kao na redeniku, kao granate protivavionskog topa ispucane visoko iznad moje glave.

 Ništa nije bilo važno osim pisanja.

Svuda sam sa sobom nosio tvrdo ukoričenu svesku, tanki flomaster ili gelroler. Koristio sam samo pisaljke koje su mogle bez otpora da klize niz hartiju. Žvrljao sam dnevničke beleške, pokušavao da dođem do savršenog početka priče, čak sam skicirao na isti način kao slikari. Na primer, ugledam zanimljivo lice u autobusu. Izvadim svesku i u pet do deset rečenica opišem to što vidim. Pisao sam iz očajanja, besciljno onako kako pijanci tumaraju ulicama i opijaju se. Čak me je i otac pošteđivao uobičajenih pridika.

Prve dve godine išli smo na zajedničko fizičko sa devojkama i igrali odbojku. Kada je profesorka je odlučila da predaje ritmičku gimnastiku, nije znala šta da radi sa nama. Direktor je pokušao da organizuje nastavu tako da mladići iz svih razreda imaju časove zajedno između dve smene, ali je zamisao vrlo brzo propala. Nismo mogli da uklopimo raspored sa drugim školskim obavezama. Zato smo za vreme fizičkog jednostavno bili slobodni.

Na početku četvrte godine neko je postavio sto za ping-pong u svlačionicu. Srećom, momci su voleli stoni tenis. Marko je bio najlošiji, premda je ponekad znao da me iznenadi. Najbolji saigrač bio je Vukan zbog toga što se nije ljutio kad gubi, niti se radovao kad pobeđuje. Dušan je imao dugačke ruke i dobro je pokrivao teren, ali sam ga ipak dobijao boljom tehnikom. Posle dva meseca raspored na tabeli se nije menjao, pa se družina rasturila. Marko je išao u kafanu preko puta škole, Vukan na poker-aparate, a Dušan se pripremao za učešće u najvećem televizijskom kvizu. Iz navike sam nastavio da odlazim u svlačionicu za vreme fizičkog. Provodio sam vreme pišući. Tako me je i zatekla.

– Hej, ima li koga?

Na vratima se pojavila Ena. Mislim da je išla u englesko odeljenje. Imala je kratku plavu kosu i čvrst pogled. Bila je mršava, ali drugačije od školskih lepotica. Eni je vitkost podario sport, a ne stroga dijeta.

– Otkud ti? – promrmljao sam.
– Dežurna sam dole, a niko ne dolazi. Znam da često igrate stoni tenis. Da li si raspoložen da zaigramo?

Odložio sam svesku i olovku. Ustao sam tromo. Više sam želeo da udovoljim dami, nego što mi se stvarno igralo.

Servirao sam nežno. Vratila mi je oštru dijagonalu. Izvukao sam se brzim forhendom, ali je Ena poslala udarac u desni ugao. Hitro sam se izmakao i čvrknuo lopticu nisko preko mrežice snažnim bekhendom. Očekivao sam paralelu, ali je Ena isekla jak spin na koji nisam uspeo da odgovorim. Ubacio sam lopticu u igru, ovog puta svom silinom. Ena je ponovo zasekla putanju. Sačekao sam da lopta padne ispod ivice stola i onda je vratio u igru veštim izvlačenjem. Iznenadio sam je. Nije mogla da prati lopticu i dala se u pogrešan ugao. Do kraja je bilo neizvesno. Snažnije udaram, ali Ena bolje seče lopte. Jedva sam je nadvladao. Odložila je reket, obrisala čelo rukavom flanelske košulje i nasmejala se.

– Strava! Sjajna partija. Vidimo se... – rekla je i izašla iz svlačionice.

Dopadale su mi se Enina brzina i veština. Konačno pravi izazov.

Sledećeg časa fizičkog, ušunjala se u svlačionicu noseći reket.

– Hej, ima li koga?
– Otkud ti?

Bio sam zaista iznenađen.

– Pobegla sam sa časa – rekla je nehajno – Ponela sam svoj reket, ovi školski ne valjalju.

Ponudio sam joj da prva servira. Znao sam da traži bespoštednu borbu, pa sam udarao najbolje što mogu. Smenjivali smo se u vođstvu. Trudio sam se da šaljem što više brzih lopti koje ne bi mogla da iseče, dok je Ena usporavala igru pokušavajući da namesti opake spinove koji se teško vraćaju. Pobedila me je u prvom setu, ali sam zato osvojio sledeća dva. Izvadila je maramicu iz zadnjeg džepa farmerki i obrisala čelo.

– Vidimo se...

Mahnula mi je i izišla. Nisam bio načisto šta da mislim. Uživao sam u njenom prisustvu, ali mi je prijalo i to što Ena nije pokušavala da se druži sa mnom, kao da jedno za drugo nismo postojali.

Za idući meč pripremio sam nove loptice i odenuo trenerku. Ena je uvek dolazila u istim farmerkama i flanelskoj košulji plavo-zelenih šara. Nosila je reket i maramu u džepu.

– Hej, ima li koga?
– Tu sam, sve je spremno – odgovorio sam kroz osmeh.

Pokazao sam joj žutu lopticu i otvorio igru. Posle žestoke borbe, uspeo sam da je pobedim u trećem setu veoma malom razlikom.

– Hoćeš da igramo onako, bez brojanja?

Bilo mi je drago što nije odmah posle partije izišla. Prebacivali smo lopticu preko mrežice, kao da smo početnici. Kroz spori ritam počeli smo da razgovaramo. Pričali smo o tome šta to toliko zapisujem, zašto nosi istu košulju, koji nam je omiljeni sladoled. Priznao sam joj da me je Tašin odlazak podstakao na pisanje. Otkrila mi je da su košulje samo naizgled iste, jedna je tartan klana Gordon, druga je starija šara klana Vejr, a treća je oznaka klana Argajl. Nisam mogao da se odlučim između malage i lešnika, dok je ona uvek birala jagodu.

Cele godine smo se sastajali u svlačionici, za vreme fizičkog. Nijednom nisam izgubio meč, ali uvek je bilo napeto do samog kraja. Činilo mi se da preteže moja želja za pobedom i mogućnost da držim jak ritam partije. Ena se nije uznemiravala zbog toga. Kao da nije marila za rezultat.

Poslednji dan škole bio je sveopšte slavlje. Najviše smo se radovali mi, maturanti. Tijana i Ana već su bile setne i obećavale su da će se dogodine prirediti veliko okupljanje. Bio sam uzbuđen jer je preda mnom bio prazan prostor, bleštava crnina kroz koju nisam mogao da razaberem život. U školi sam bio omiljen, udvarao sam se nekim devojkama, vodio sam školski časopis, voleli su me svi profesori, isticao sam se u svemu. Ponajviše, škola mi je bila štit kroz koji otac nije mogao da prodre. Znao sam da ću već sutradan biti pritisnut da upišem prava, a lepljivi pipak očeve volje krojiće mi sudbinu.

– Hej, ima li koga?
– Otkud ti?

Ena mi je dala znak da je pratim. Dovela me je do svlačionice. Otvorila je vrata. Na stolu su nas čekali reketi i loptica.

– Poslednja partija? – pitao sam.
– Za srećan put...

Servirao sam, spreman na još jednu borbu. Igrao sam najbolje što sam mogao, ali nisam uspeo da joj uzmem nijedan poen. Polako sam shvatao da Ena igra mnogo bolje od mene i da je oduvek bila veštija. Izgubio sam sva tri seta, s nulom. Ošamućen i uvređen rekao sam:

– Pa ti si mogla da me pobediš svaki put i puštala si me godinu dana. Zašto?
– Dopao si mi se. Videla sam da si dobar dečko, ali mnogo gord. Da si izgubio makar i jednom, ne bi više igrao. A volela sam da razgovaram sa tobom i da te gledam kako se raduješ pobedi. Ovo ti je moj poklon za rastanak. Ideš u život u kome bi ti bolje bilo da budeš manje zaslepljen sujetom. Ako se ne promeniš, propustićeš mnoge prilike i nećeš prepoznati ljude koji te vole.

Bio sam veoma glup i istrčao sam iz svlačionice, besan.

Trinaesti ciklus - Šesnaesti dan

DRUGA GLAVA

Muza me nije posetila za vreme ručka, a i da jeste, ne bih je čuo. U predahu između prepirki Kašja je pevala dečije pesmice, a Minja pokušavala da me privoli da joj kupim torbicu kakvu ima njena drugarica Mila. Vinga se trudila da Kašji podvali još jedan zalogaj ovsene kaše. Srećko je mjaučući zahtevao da ga pustimo u dvorište.

Na pamet mi je pala Nađa. Imala je gustu crnu kosu i neukrotive pramenove koji su joj se rojili oko glave kao oblak. Krajevi vlasi presijavali su joj se crveno, zbog čega sam je zadirkivao da je veštica. Nije bila naročito lepa. Imala je kvrgav nos, bledo lice posuto krupnim pegama. Ne znam kojim je genetskim bilijarom Minja došla do visine i beloplave kose. Majka joj je bila malena, okruglasta, putena.

Nisam primetio da lupkam kašičicom po tanjiriću dok me Vinga nije opomenula. Osmehnuo sam se i skrenuo pogled. Znao sam da pretpostavlja o kome razmišljam. Razgovarali smo često o tome. Nisam bio otporan na Nađu. Dovoljno je da pozove...

"Tata, tata, hoćemo li da se igramo podmornice?" pitala je Kašja.
"Nećete, posle ručka sledi odmor", odgovorila je Vinga.
"Možeš, ako hoćeš, da praviš tati društvo u mreži", kazao sam.
"Znači, igraćemo se gusara?" ponadala se crvena napast.
"Ne, ne, samo ćemo da dremnemo", nasmejao sam se.
"Ura! Bićemo gusari!" ciknula je Kašja i skočila sa stolice.

Istrčala je kroz zadnja vrata u dvorište, a Srećko je iskoristio priliku da šmugne.

Vinga mi je sela u krilo i obgrlila mi vrat. Poljubila me je u čelo. Zaustio sam da joj nešto kažem. Pomilovao sam joj kolena. Zagledao sam joj se u oči. Zenice su joj zaigrale korak levo, korak desno. Porumeneo sam do ušiju. Nisam morao ništa da joj objašnjavam, bar ne odmah. Čvrknula me je u razdeljak i ustala.

"Idem sa Minjom do Elene. Nemoj da Kašja bude predugo na suncu, okej?"
"Okej."

Izišao sam u dvorište. Kašja je jurila za Srećkom koji se uspentrao na ogradu i zbrisao kod suseda. Kad me je ugledala, riđokosa se stuštila do pletene ležaljke razapete između kestenova. Da bih se smestio, morao sam da je ulovim iz mreže.

Slova su me prenula iz dremeža. Titrala su mi ispod kapaka. Pokušavao sam da se prisetim prežvrljanih reči iz knjige. Kašja je spavala čvrsto, te sam uspeo da se izmigoljim iz ležaljke, a da je ne probudim. Svrbela me je uznemirenost i izazov koji je dopirao iz maglovitog sećanja sna.

Vratio sam se u radnu sobu i sa stola uzeo naruženu knjigu. Prelistavao sam je, pokušavajući da pomoću konteksta prodrem kroz zacrnjenje. Kratke reči bile su sasvim zatamnjene, dok su kod složenica bili uklonjeni samo pojedini delovi. Zapisao sam devetnaest reči, a onda sam morao da sa police uzmem prašnjavi primerak "Života posle". Posredi je bilo isto izdanje, pa sam lako dopunio spisak sa još stotinu sedamnaest. Nisam uviđao smisao. Pokušao sam da ih premećem, ali nisam mogao da sastavim suvislu rečenicu. Nedostajali su glagoli. Umetao sam ih oprezno. Dobijao sam ili budalaštine ili apsurdne rečenice kao za učenje jezika.

U stan je ušla Minja. Ustao sam da je poljubim u obraz.

"Tata, vidi šta mi je Vinga kupila!"

Pokazivala mi je platnenu školsku torbu, ispisanu nazivima muzičkih grupa. Reči su puzale preko džepova, remenja, dna i vrha ranca. Zagledao sam se u slova velika, mala, šiljata, krilata, nazubljena, ispupčena, nakošena...

"Ej, tata! Vinga je kod kola, kaže da joj treba pomoć. Ej, tatice."
"Izvini malena, nešto sam se zagledao. Super ti je torbica."

Vratio sam je Minji i izišao da pomognem ženi. Prebacivala je sitnice iz papirnih kesa u plastične. Kad me je ugledala, izvukla se iz prtljažnika i osmehnula.

"Ćao, pozdravili su te puno Elena i David. Hajde dodaj mi one kese tamo. Unesi kutije sa zadnjeg sedišta. Je l' Kašja bila dobra?  Jeste? Odlično..."

Prekinuo sam je poljupcem i zagrlio. Opustila se za trenutak, zatvorila oči i uzdahnula. Potom me je bocnula prstom u stomak i zagolicala.

"Hajde, hajde, nećeš se izvući. Sad mi je potreban nosač", zadirkivala me je.

Dok sam uneo i poslednji paket, već se smračilo. Kašja i Minja bile su okupljene oko Vinge. Raspakivale su kutije i na trosed u dnevnoj sobi slagale majičice, košuljice, pantalonice, cipelice, jaknice. Tetka Elena je često putovala kod ćerke u Nemačku i donosila okraćalu odeću svojih unuka za Minju i Vingu.

Ostavio sam devojke da se zabavljaju i otišao do kuhinje. Ubacio sam u čašu vode vitaminsku tabletu. Dok sam čekao da se otopi, primećivao sam natpise u kuhinji. Krupna slova na kartonu mleka, izuvijana slova na boci gaziranog soka, uglasta slova na frižideru, mikrotalasnoj, tosteru...  Osećao sam se kao čaša penušavog napitka. Kao da me napuštaju mehurići budnosti. Odšunjao sam se u spavaću sobu i prućio na krevet.

"Budi se..." šaputala je Vinga.
"Šta...koliko...koliko je sati?" pitao sam, bunovan.
"Prošla je ponoć, hajde da se tuširaš i pereš zube, pa da spavamo."
"Devojke...?"
"Minja će prenoćiti kod Mile, a Kašja je odavno zaspala."
"Danas...sam...znaš, i onda slova..." zevnuo sam.
"Ispričaćeš mi ujutro..." rekla je i izgurala me iz kreveta.

Trinaesti ciklus -Petnaesti dan

GLAVA PRVA

Sedeo sam satima pred praznim ekranom. Lepo sam im rekao da nisam scenarista. Pišem prozu. Nisam dramaturg. Jesam li im lepo rekao? Jesam, lepo sam im rekao. Pitao sam se zašto onda lupam glavu oko dijaloga i didaskalija?

Iz druge sobe dopirala je dečija graja. Osvrnuo sam se i ugledao Minju i Kašju kako se otimaju oko dugonoge lutkice. Pozvao sam devojčice i bitka se prekinula. Dotrčale su i sele mi u krilo. Gurkale su se dok se nisu udobno smestile. Sklonio sam pramenove beloplave kose sa orošenog Minjinog čela. Bila je štrkljasta jer je kao i većina devojčica naglo izrasla. Buckasta Kašja pobedonosno je pokazivala sestri lutku. Tresla je riđim uvojcima i klatila se pevušeći rugalicu.

"Tata, reci joj da mi vrati Mirnu, pocepaće joj haljinu!" žalila se Minja.
"Neću, neću i neću!" plezila se Kašja.
"Ostavite oca da radi, rekla sam vam da ne ulazite dok piše", na vratima se pojavila Vinga, Kašjina majka.

Osmehnuo sam se i dao joj znak da je sve u redu. Vinga mi je namignula. Više sam voleo kad nosi dugačku kosu. Ovako kratka isticala joj je okruglasto lice i dečački stas.

"Hajde da mi pomognete da napravimo ručak", predložio sam.

Devojčice su ciknule od sreće i odjurile. Ako postoji muza scenarista, nadao sam se da će me kasnije posetiti. Izašao sam iz sobe i premestio se u kuhinju.

"Minja, stavi grašak da se kuva. Kašja, dodaj mi sir iz frižidera."
"Jer ovaj smrdljivi?" pitala je.
"To nije smrdljiv sir već rokfor, šugavice", dočekala je Minja priliku da pecne sestru.

Ostavio sam kesicu smrznutog povrća pored parokuvača i izvadio filete oslića iz zamrzivača. Kašja mi je donela sir ozbiljno kao da prinosi žrtvu. Zahvalio sam se i poslao je po teglicu paradajza sa bosiljkom.

"Hoćeš da stavim još jedan sprat za ribu?" pitala je Minja.

Potvrdio sam i dodao joj komade oslića. Spretno ih je položila u plastičnu činiju i poklopila.

"A šta ima slatko danas?" javila se Kašja.
"Ovsena kaša sa kupinama!" objavio sam i zasmejao se.
"Bljaak!" gunđala je riđokosa furija
"Jupi!" javila se tatina mezimica.

Sipao sam mleko u lonče i čekao da provri. Huk mikrotalasne pećnice obavestio me je da Minja već odmrzava voće. Kašja je izgubila zanimanje za kuvanje i odlutala u potrazi za Srećkom. Mačor joj je, posle sestre, bio omiljena žrtva.

Zaklepetalo je lonče, mleko je provrilo. Zapištao je sat, kupine su spremne. Oglasilo se zvonce ulaznih vrata.

"Ja ću!" čuo sam ženin glas i Kašjino tabananje.

Mnogo je volela da se nacrta na vratima, veoma ju je zanimalo ko ulazi, a ko izlazi.

"Poštaaar!" vikala je Kašja utrčavajući u kuhinju.
"Za tebe je", reče Vinga i mahnu mi narandžastom omotnicom u prolazu.
"Tata, tata, je l' mogu da puckam!" Kašja me je vukla za nogavicu.

Već je naučila da prepoznaje pošiljke od izdavača, knjige upakovane u zaštitni omotač od mehurova.

"Samo ako ćeš da podeliš sa sestrom" rekao sam riđokosoj lepotici.
"Pih, mene to uopšte i ne zanima", prezrivo je otpuhnula Minja.
"Uh, da, ti si već velika devojka", zaključio sam pomirljivo.
"Ura, ura, ura! Više za mene", iskezila se Kašja i sprašila u moju radnu sobu.
"Hej, hej, ne možeš sama da..." pohitao sam za njom i na vreme joj oteo nož za otvaranje pisama.

Rasporio sam koverat i iz njega su ispale posetnica i knjiga "Život posle". Prevrtao sam omotnicu bez naznačenog pošiljaoca. Zašto bi mi neko slao knjigu koju sam napisao? Možda žele potpisan primerak? Na kartici je pisalo "Nađin kutak – korišćene, retke, antikvarne i rasprodate knjige".

Uzdahnuo sam. Za desetak dana biće dve godine otkad je Minja došla da živi sa nama. Nađa se nije ponovo udavala, a njeni su bili u Kanadi. Uostalom, ne bih dozvolio da Minja ostane bez doma. Vinga ju je prihvatila kao svoju i... zašto uopšte mislim o tome?

"Život posle" je moj prvi roman. Nije mi se sviđalo kako su ispale korice, ali prvenac je najdraži. Posle mnogo godina, otvorio sam knjigu i prelistao je. Pročitao sam nekoliko rečenica i nasmejao se pomalo krutom stilu, predugim opisima. Odmah potom uočio sam i prvo zacrnjenje. Lecnuo sam se. Koja budala... ? Sa sledećih desetak stranica grozile su mi se crne mrlje uništenih reči. Ko god da je pošiljalac, ne želi potpisani primerak, pokušao sam da se našalim, ali mi nije bilo pravo. Crnilo je bilo gotovo urezano, ponegde probijajući hartiju.

"Tataaaa! Zagore ti kaša!" vikala je iz kuhinje Minja.

Odložio sam naruženu knjigu na sto i otišao da spasavam slatkiš.

Trinaesti ciklus - Četrnaesti dan

VEŠTICA

Prezirem potrošačko društvo. Odlazak u prodavnicu doživljavam kao izazov.
Sa crvene zgrade okićene neonskim natpisima rugao mi se Če Gevara.
"Dehalo, kompadre! Zar ne vidiš da su me okačili kao ikonu na svetilište kapitalizma! Predaj se, ne možeš ih pobediti!"
Otpozdravio sam komandantu i smrknut umarširao u supermarket. Kao komandos pred zadatak, mrmljao sam plan napada; "Pet, pet, pet!"

Omamljujuća muzika prikriva stenjanje duša koje čekaju da im kasirka očita bar-kod. Projurio sam pored tropskog voća i plastičnog povrća. Provukao sam se između vitamina, soje, peciva i vitrine sa svežim kolačima. Prišunjao sam se hladnjači i uzeo jogurt. Jedan! Prebacio sam se na drugu stranu i ispred nosa neodlučnom paru maznuo koziji kačkavalj. Dva! Suknuo sam ka polici sa krekerima, kokicama i dvopekom da bih maknuo crni tost. Tri!

Udahnuo sam duboko nekoliko puta i razbistrio misli. Put do gondole sa psećom hranom vodio je između Scile i Haribde. Sa jedne strane nalazilo se prostranstvo čokolada, bombona i keksa, a sa druge devojke. Stajale su za plastičnim tezgama i nutkale prolaznike. Probajte najbolju paštetu, najzdraviji sok od paradajza, najnoviju kobasicu, naj-naj instant-supu! Sirene kapitalizma uvijale su se zamamno u tesno skrojenim kostimima, odmereno skraćenim da bi se uznemirio gospodin Potrošač, a ne njegova gospođa. Pogled mi je kliznuo niz nasmejana lica, prćaste nosiće i isturena poprsja. Lepe su, ali obične. Da igraju u TV seriji, pojavile bi se jednom i niko ne bi upamtio kako su izgledale.

"E, mene nećete!" promrmljao sam i pogleda uperenog u svinjsku kolenicu pohitao napred. Jedna za drugom, nestajale su mi iz vidokruga, a približavalo mi se brdo mesa prošarano belim žilama i požutelim koskama.

Prenuo sam se tek ispred hladnjače za duboko smrzavanje. Iz ledene magle izvukao sam kesu žute boranije. Četiri! Izbegavajući sitnu decu i krupne tete, skrenuo sam u uzani prolaz između kesa za đubre i čačkalica. Tik iza stuba nalazio se odeljak za kućne ljubimce. Propeo sam se i dohvatio najjeftiniju konzervu pseće hrane. Pet!

Prodavnica još može da mi se osveti. Moram pažljivo da izaberem redenik u koji ću se udenuti i sačekati da me crvena pošast ispuca. U koji god red stanem, kao da je uklet. Ovde kasirka radi brzinom ranjene kornjače, onde nervozna majka plaća čokoladicu i lizalicu. "Karticaaa!" zajauče prodavačica, kao da viče; "Granataaa!" Srećom, imam samo pet, pa kapitalistička mašinerija hoće što pre da me se reši!

Poređao sam plen na pokretnu traku. Ispred mene umorni ljudi kupuju sitnež krupnim novčanicama. Začujem tup udarac i osvrnem se. Neko je pored mog jogurta tresnuo svoj i nekoliko zgužvanih velikana. Krajičkom oka vidim tanku ruku koja izviruje iz raščerupane kožne bunde. Mora da je nervozna omladinka, zaključio sam i nastavio da pratim užurbane kasirkine pokrete. Ljubazno mi se javila i počela da smandrljava robu u razjapljenu kesu.

Če Gevara mi ne da mira, te sam se osvrnuo da osmotrim gazdaricu nestrpljivog jogurta.
Ugledao sam đavolicu. Stajala je prkosno, razdrljene bunde. Izuvijani lančići spuštali su se niz tanak vrat i medaljonima skretali pažnju na poprsje. Zatalasan bujnim oblicima, sa majice se kezio lav. Razbarušena medenoplava kosa uokvirivala je lice iskrivljeno u prezriv osmeh. Samo su oči bile anđeoske, dubokozelene. Rabovi kapitalistički obično skrenu pogled. Veštica me je gledala izazivački. Zbunio sam se i zgrabio kese. Udaljio sam se od kase, a nisam ni platio. Iznenada, dno kese je popustilo i bakaluk se rasuo po pločicama. Gospode! Tada sam se i opsetio da nisam ostavio novac, te sam pokupio pazar i vratio se na kasu kao pokajnik. Zeleni pogled je počivao na meni, kao da me proklinje. Isuse! Drhtavom rukom pokušavao sam da odvojim novčanice i predam ih kasirki. Nisam dočekao kusur, već sam pobegao šapćući: "Oče naš koji si na nebesima..."

Sa crvene zgrade okićene neonskim natpisima rugao mi se Če Gevara.